Prije trideset godina, uređujući Omladinski program Radio Sarajeva, dobio sam poziv od direktorice. Ukratko, nazvao ju je šef SK BiH i iznio velike primjedbe na jednu našu emisiju. Radili su je mladi novinari Senad Pećanin, Mladen Sančanin i Peđa Kojović. Ocijenio ju je antikomunističkom i tražio reakciju uredništva. Tek smo bili osvojili uredničku i novinarsku slobodu i nije mi se tako lako predavala u tuđe ruke. Rekao sam lakonski, najviše što možemo učiniti jeste da dođe kao gost u emisiju i bude intervjuisan.

Tako se i desilo. Nijaz Duraković je došao u studio i pokazao nešto od svojih tadašnjih osobina. Smisao za humor, nesumnjivu inteligenciju i sposobnost da brzo reaguje na svaku provokaciju. U radio stanicu je stigao u pratnji jednog potuljenog i šutljivog tipa za koga sam pomislio da mu je tjelohranitelj. Tek na oproštaju od gostiju programa shvatio sam da je to šef njegovog kabineta i da se zove Adil Kulenović.

Proći će godine, decenije, srušiće se carstva i države, svašta će se promijeniti u našim životima ali šutljivi Adil, koji je sada intelektualac i čak vodi jednu od nekoliko sličnih bosanskih organizacija ljudi-koji-se-tako-osjećaju, nije se promijenio ni za jotu. U saopštenju koje je potpisao ispred Krug 99 nepobitno zaključuje da BiH ne može ostati bez građanskog stuba u vlasti, izdiže Željka Komšića na pijedestal koncentrisane ideje građanske BiH i prijeti, ako ne uđe u vlast, građanska ideja bi mogla završiti na trajnoj političkoj margini.

Bivše političke aparatčike i kad se samonazovu intelektualcima najlakše je prepoznati jer oni presuđuju umjesto da su upitani nad problemom, oni znaju unaprijed čak i šta će se desiti umjesto da analiziraju sve opcije i uvijek imaju nekog od političara kome su odani kao dobermani.

Adilovo pismo stiže kao još jedan prilog više u temi: Treba li BH blok (SDP, Naša stranka i DF) ući u vlast sa nacionalistima. Novi krug rasprave je otvorio član Predsjedništva BiH Željko Komšić i šef DF-a koji se u novinskom intervjuu uplašio da bi „logika vječne opozicije mogla doći glave ljevici“. Odgovorio mu je politički direktor SDP-a Damir Mašić pitanjem: „Zašto neki ljudi vrlo jasno, otvoreno i glasno ne kažu da žele odnosno da moraju da idu sa SDA“.

Velika je tema u pitanju. Sudim to po brojnim mojim prijateljima koji su podijeljeni u stavovima i neskriveno navijaju za jednu od opcija. Ono što je loše jeste da nivo argumentacije nije odmakao od patriotizma ili važnosti učešća u vlasti. Većina zaboravlja ili nipodaštava realnu činjenicu da BH blok bitno učestvuje u vlasti Kantona Sarajevo i da bi to mogao biti nosivi stub za dalje promjene na narednim izborima.

Adilovo pismo podsjetilo me na medijski slučaj od prije 30 godina. Da sve bude kao u latinoameričkoj priči u kojoj se „sve dešava da bi se jedan prizor ponovio“ isti su i akteri. Kao što je nekad odmah uočavao antikomunizam mladih novinara tako danas oštro detektuje antinacionalizam.

___