Diskreditiranje kandidata radi dvominutnog maničnog ponašanja samo je korak od diskreditiranja drugih kandidata radi njihovog naglaska, mjesta rođenja, izgleda i drugih faktora koji su potpuno nebitni kada je u pitanju nečija sposobnost da nas predstavlja u političkim strukturama naše zemlje.

Prisustvo na internetu bh. stranaka i nezavisnih kandidata u okviru ovogodišnje predizborne kampanje je većinom mizerno i rijetko vrijedno ikakvog spomena. Ono što se dalo primijetiti je da je SDP ipak uložio najviše truda u svoje aktivnosti na društvenim mrežama. Razlog je vrlo jednostavan: svjesni činjenice da gube najstariji dio glasačkog tijela, SDP je u situaciji u kojoj mora nadoknaditi određeni procenat glasova tako što će pokušati uticati na najmlađe glasače, koji ove godine po prvi put izlaze na izbore. Sasvim je, onda, logično da je najkraći put do glasača u dobi od 18 do 21 godine putem medija kojem najviše vjeruju.

Međutim, ta taktika je ove sedmice pokazala da, ako je nedovoljno promišljena, može imati itekako negativne rezultate. Tako je promotivni materijal o kojem se na društvenim mrežama najviše pričalo u proteklih sedam dana kratki video snimak govora predsjednika stranke, Zlatka Lagumdžije, pod imenom "Zlatko Lagumdžija SDP Titova partija".

Video je izazvao brojne negativne reakcije, ali ne samo radi sadržaja - čak štaviše, iznenađujuće je da je ono što je Lagumdžija rekao sasvim potisnuto u drugi plan zbog načina na koji je to rekao. Iznenađujuće i problematično, a evo i zašto.

Neki od vas se možda neće sjetiti Howarda Deana, koji je kao guverner Vermonta važio za najozbiljnijeg konkurenta za poziciju kandidata Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima 2004. godine. Nećete ga se sjetiti jer je Dean tada, nakon sličnog javnog nastupa, izgubio podršku glasačkog tijela svoje stranke, i zbog jedne jedine riječi završio kao potpuni anonimus na američkoj političkoj sceni.

Miting predstavnika Demokratske stranke SAD-a (eng. caucus) u Iowi je prva velika prilika za potencijalne kandidate te stranke da se predstave, i u medijima se još od 1972. tretira kao prvi ozbiljan pokazatelj na osnovu kojeg se može procijeniti koji kandidat će osvojiti nominaciju Demokratske stranke na nacionalnoj konvenciji, a koji će ispasti iz utrke zbog nedostatka podrške. Do caucusa u Iowi, Dean je vodio u utrci za kandidata Demokratske stranke i uživao podršku mnogih, uključujući i bivšeg podpredsjednika SAD-a, Ala Gorea.

Iako je Dean u Iowi bio tek treći iza Kerryja i Edwardsa, još uvijek je imao šanse, s obzirom na primarne unutarstranačke izbore u New Hampshireu, gdje je Dean uživao ozbiljnu podršku radi blizine njegovoj saveznoj državi, Vermonta. Tu noć je umorni i bolesni Dean izašao pred svoje pristalice da bi priznao poraz u Iowi i ohrabrio ih pred predstojeće aktivnosti.

Ovaj "yeah" koji ga je koštao nominacije, a sve su prilike, i položaja predsjednika SAD-a je naprije pitanje percepcije onih koji su snimak gledali kod kuće, gdje se nije mogla čuti publika koja je skandirala, pa se činilo da je Dean nastupio agresivno bez ikakvog razloga. Mediji su odigrali ključnu ulogu u načinu na koji je Deanov govor protumačen, a prije svega komičari (čija važnost u američkim medijima uopšte nije zanemariva - dovoljan je podatak da je „Daily Show“ Johna Stewarta po svim anketama informativna emisija koja uživa najviše povjerenja u SAD-u). Conan O'Brien i Dave Chapelle, a zatim i sve ozbiljnije medijske kuće (ako se npr. Fox News može nazvati „ozbiljnom medijskom kućom“) bjesomučno su ponavljali ovaj snimak do te mjere da se vrlo lako može govoriti o tome da je došlo do potpune medijske manipulacije njegovim nastupom u Iowi. „Yeah“ (ili „byah“, kako ga je parodizirao Chapelle) je prikazan preko 600 puta u prvoj sedmici nakon caucusa, a Dean je za posljedicu prvo izgubio primarne izbore u New Hampshireu, u kojem je sedmicu prije uživao značajnu podršku, a zatim i u Wisconsinu, što je bio jasan znak da je njegova kandidatura završila i prije nego što je započela.

Deanov medijski gaf, ili, da budem precizniji, gaf medija prema Howardu Deanu, je najpoznatiji primjer u novijoj političkoj istoriji gdje je imidž nekog političkog kandidata presudio njegovoj političkoj karijeri. Ali, Zlatko Lagumdžija nije Howard Dean, niti su bh. mediji, koliko god željeli skandal po svaku cijenu, dovoljno sposobni, nezavisni, ni hrabri da unište karijeru bilo kojeg od naših političara, te su tako Lagumdžijin gaf listom prešutjeli. No, bh. mediji su u ovom slučaju svakako sekundarni u odnosu na reakciju na društvenim mrežama.

Na društvenim mrežama je, međutim, Lagumdžijin govor - koji iskreno jeste zaslužio kritiku javnosti - ostao u sjeni njegovog maničnog ponašanja, koje je sada postalo predmet ismijavanja onih od čijih glasova zavisi budućnost SDP-a. Lako bi bilo reći da je SDP to i zaslužio, ali je diskreditiranje kandidata radi dvominutnog maničnog ponašanja samo korak od diskreditiranja drugih kandidata radi njihovog naglaska, mjesta rođenja, izgleda i drugih faktora koji su potpuno nebitni kada je u pitanju nečija sposobnost da nas predstavlja u političkim strukturama naše zemlje. Slučaj Howarda Deana ne treba da služi kao izgovor za ponašanje pojedinih kandidata na javnim nastupima, već je prije svega dobar lakmus test za našu sposobnost prosuđivanja, gdje se moramo zapitati da li smo mi, kao oni koji biramo, oni koji su pred izbore još uvijek hladne glave.