Vučić sad ima ono što je želio: medijsku pažnju. Kako bi bilo da je upotrijebi za nešto korisno?

Tekst je objavljen 11.07.2015 na blogu Erica Gordyja pod naslovom „Notes on a really lousy memorial service“, a prenosimo ga uz dozvolu autora. S engleskog prevela Kanita Halilović

Do sada već svi znate priču o posjeti mladog Aleksandra Vučića Potočarima. Napravio je nekoliko nečujnih gesti, poljubilo ga je nekoliko majki, te je na sakou zakačio simboličan cvijet. Onda su neki ljudi na njega povikali i bacili neke predmete i on je pobjegao, odnoseći sa sobom dostojanstvo 136 ubijenih žrtava čiji su ostaci toga dana trebali biti ukopani, te milost ljudi koji su trpili njegovo prisustvo.

Već sam vam rekao da smatram da je njegov odlazak tamo loša ideja bez legitimne svrhe i bez nečega što bi rekao. Bilo je lako predvidjeti da će njegova posjeta biti fijasko, ali je bila potrebna jedinstvena kombinacija sila da je pretvori u pravu katastrofu. Koje su neke od tih sila?

• Došao je na mjesto za koje je znao da postoji dobar razlog zašto neće biti dobrodošao. Njegova posjeta je uslijedila nakon nedolične borbe sa većinom članova Savjeta bezbjednosti UN-a koja je završila vetom (kao i jedinim glasom protiv) Rusije. Pravda je veto proslavila naslovom „Rusija spasila Srbiju egzekucije,“ dok je krepki predsjednik Srbije Tomislav Nikolić otkrio u kojoj se mjeri i dalje identifikuje sa izvršiocima nazivajući veto „velikim danom za Srbiju“. Dakle, za čovjeka koji je tvrdio da je strateško izbjegavanje odgovornosti pobjeda (Vučić je smatrao da je rezolucija pokušaj “gaženja” Srbije) i čiju prijetnju (provjerite datum) o ubistvu stotinu Muslimana za svakog mrtvog Srbina niko nije zaboravio, dolazak radi kompromisa i praznih ruku je u najboljem slučaju prazna gesta, a u najgorem provokacija. Majke Srebrenice (opaska autora: ovo je dobro organizovana, uticajna i veoma glasna grupa) ipak su ga dočekale dostojanstveno i sa njim podijelile riječi utjehe i srebrenički cvijet. Vjerujte kad vam kaže čovjek s iskustvom: balkanske majke su žilave i s njima se nije šaliti.

• Smatrao je da će njegovo prisustvo biti dovoljno. Vučiću je ponuđena mogućnost da govori, ali je nije iskoristio. Izjave koje je dao su bile neodređene i prazne – oblik povratnog glagola koji je upotrijebio u svom komentaru u knjizi sjećanja u koju se upisao se odnosio na „strašan zločin […] koji se dogodio“ – bezimeni zločin koji, očigledno, niko nije počinio. Da bi posjeti dao veći značaj od floskula o „ruci pomirenja“, trebao je reći nešto konkretno i značajno. Pošto to nije učinio, ljutiti okupljeni ljudi su slobodno mogli da nose transparent na kom su citirali njegove prijetnje iz 1995. godine o „stotinu Muslimana“. Lekcija: da bi se napravilo pomirenje, potrebno je da se pojavite, ali stvarno pomirenje zahtijeva stvarno slušanje, stvarno prihvatanje, stvarno angažovanje. Ovako se čini da on vjeruje u stav svoje vlade da je najbolji put ka pomirenju kontinuirana tišina.

• Obezbjeđenje je palo na zadatku. Ova činjenica je toliko očita da se ne vrijedi na njoj zadržavati.

• Ne samo da su organizatori ovaj događaj pretvorili u politički događaj, već u loš politički događaj. Možda se pitate zašto je Vučić bio tamo (mnogi su se to pitali). Hajdemo postaviti još nekoliko pitanja. Ovo je bila dženaza i komemoracija. Zašto je tu bio ijedan političar? Da li su tu trebali biti Bill Clinton i Madeleine Albright, sedmicu dana nakon objavljenog izvještaja o tome kako su blokirali nastojanja da se žrtve zaštite? Da li je tu trebao biti Theodor Meron, prelazeći pogledom po horizontu tražeći koga će osloboditi? Da li je tu trebala biti Kolinda Grabar-Kitarović da bi je bizarno opisali kao „kraljicu Balkana“? Da li je tu trebao biti Borut Pahor da bi podsjetio ljude na kontinuirano postojanje najneinteresantnije države na Balkanu? Sve su to bila instrumentalizovana pojavljivanja javnih ličnosti koje u tuđoj patnji vide mogućnost samopromocije. Njihovo prisustvo stavlja žrtve u drugi plan i jasno pokazuje da im se ne može istovremeno odati počast i poštovati njihov integritet. Ako je to slučaj, teško je vidjeti kako se Vučićevo prisustvo, nažalost, ne uklapa.

• Odnos prema porodicama 136 pokopanih žrtava je bio sraman. Ljudi koji su trebali biti ukopani nakon 20 godina (ovdje je spisak njihovih imena – govorimo o ljudskim bićima) identifikovani su nakon dugogodišnjih istraga, a njihove porodice čitavo to vrijeme nisu ništa znale. Porodice nisu došle, kako je istakao Florian Bieber, da bi u retrospektivi bile etnificirane ili religizionirane. Nisu došle da bi ih zasjenio kartel političara i huligana. I sigurno nisu došle da gledaju kako čopor idiota baca kamenje i flaše na jednu beznačajnu osobu. Munira Subašić je to najbolje sažela: „nije ovo bio napad na Vučića, već na naše dostojanstvo“.

Što se tiče samog napada, bilo je komentatora koji su pokušali da ga protumače kao znak propalog pomirenja ili kao izraz bijesa usmjerenog ka Vučiću. Takva opažanja zahtijevaju pretpostavku da je rulja koja je bacala flaše na neki način bila spontana ili reprezentativna. Izjave očevidaca (nema linkova, žao mi je, jer ih dobijam poštom) sugerišu nešto drugo, da je to bila mala grupa ljudi, organizovana i strateški smještena s ciljem stvaranja nereda. Što se tiče njihove reprezentativnosti i iskrenosti, recite mi ko uzvikuje „Allahu-egber“ („Bog je veliki“) dok baca stvari i tjera nekoga sa dženaze. Ovdje zaista nema nikakve dileme: ako se protivite nasilju, to uključuje i nasilje protiv Vučića. Ali, prepustiću svom kolegi Srđanu Puhalo da to sumira:

Sam Vučić je reagovao u izjavi nakon incidenta i na sebi karakterističan odmjeren način demostrirao da nema pojma, primjećujući (ispravno!) da „budala ima svuda.“. To nisu uradili drugi visoki zvaničnici, koji su tačno uvidjeli priliku da ožive svoje napušteno četništvo. Vojvoda Tomislav Nikolić je iskoristio mogućnost da se razmaše brižljivo čuvenom zastarjelom jadikovkom iz 1992. godine, tvrdeći da incident „jasno pokazuje šta pojedini bošnjački politički i vjerski lideri misle o cijelom srpskom narodu“. Ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je incident nazvao „napadom na cijeli srpski narod“. Ministar odbrane Bratislav Teleprompter ga je nazvao „pokušajem atentata“. A Vulin, pa, nema veze, Vulin je poseban slučaj. U međuvremenu je Politika slavila kao da je 1999. ili 1993. godina, kao da su Vojko i Savle ustali iz groba. Sljedećeg dana su objavili dvije kolumne Lazanskog.  Dobra vremena za one koji nisu mrtvi.

U nastavku je dominiralo pitanje ko je izvršio napad. Naravno da pitanje ima očigledan odgovor: skup nasilnih jebivjetara. Ali dvije su teorije dobile određeni medijski publicitet. Prvu i najrašireniju teoriju je prvo iznio sam Vučić – da je to bila „grupa fudbalskih navijača iz Srbije“. Malo kasnije ju je pojasnio ministar rada Rasim Ljajić, koji je sugerisao da su to možda bili navijači Novog Pazara. Ne dozvoljavajući da ga iko nadmaši (osim, možda, Informera), Kurir je pokrenuo glasinu da su to bili pripadnici elitne bosanske vojne jedinice posebno obučene za razmještaj cipela i flaša sa vodom. Kao i sve medijske teorije o krivici, i ove, naravno, predstavljaju pokušaje da se priča razvuče i kontroliše, istovremeno podstičući strah od imaginarnih etničkih suparnika. Ono što je kontradiktorno u ovom slučaju jeste da, što je napad organizovaniji i što su organizatori konkretnije identifikovani, to je slabiji pokušaj ljudi kao što su Nikolić i Dačić (jesam li pomenuo Milorada Dodika i Željku Cvijanović? Kakva bi bila svrha?) da prebace krivicu na cijeli narod.

Recimo to ovako: to što je dobio kamen u glavu je Vučiću priskrbilo puno dobre volje. Možemo imati različito mišljenje o tome da li je on tu dobru volju zaslužio ili nije. Ali mogli bismo se složiti oko toga da li ju je upotrijebio za bilo šta korisno.