Posljednjih mjeseci u Sarajevu se, kako u medijskom, tako i u svakodnevnom razgovornom diskursu, sve intenzivnije govori o najezdi Arapa, njihovoj nekulturi, prljavosti, netrpeljivosti spram lokalnih navika življenja i brojnim drugim kvalifikacijama koje svjedoče o porastu trenda negativnog odnosa lokalnog stanovništva spram ove populacije. Šta nam ta činjenica govori? Da nam zaista prijeti nekakva najezda (ako uopšte možemo definisati šta pod najezdom podrazumijevamo) ili da je Sarajevo kao grad nesposobno u svoje tokove, bar u jeku turističke sezone, integrisati ljude drugačijih kulturnih i životnih navika?

Ako bismo stvari osmotrili iz neke šire perspektive posve je jasno da je prisustvo arapskih turista u BiH posljednjih godina povećano, te da u skladu sa time postoje i određeni problemi koji ta populacija sa sobom donosi. Međutim, ne radi se o bilo čemu što ekskluzivno važi za arapske turiste, budući da svaka populacija turista sa sobom donosi određene navike koje se lokalnom stanovništvu obično ne dopadaju. Ipak, do sada nisu zabilježeni panični medijski nastupi i istupi kada su posrijedi, na primjer, turisti iz Velike Britanije ili Njemačke. Već se u skladu sa dobrim navikama i opjevanim bosanskoherecegovačkim gostoprimstvom nastoji turistima biti na usluzi, a mnogo toga se može i prešutiti kada se ima na umu novac koji turisti ostavljaju. Dok je sa druge strane u javnom prostoru sve izraženije prisustvo negativnih komentara i markiranja turista iz arapskog dijela svijeta. Stoga treba povući jasnu liniju diferencije, te postaviti pitanje šta nam netrpeljivost spram arapskih turista govori o stanju duha glavnog grada BiH.

Činjenica da je različitim privatnim i političkim linijama otvoreno nekoliko specijaliziranih hotela i drugih objekata (imajući dakako na umu često sumnjive aranžmane koji su sklapani) koji svojim sadržajem i ponudom odgovaraju turistima iz arapskih zemalja, sama po sebi ne bi trebala da znači ništa negativno. A u skladu sa tim povećano prisustvo arapskih turista govori da je BiH postala poželjna destinacija i za tu populaciju. Svi drugi navodi, priča o masovnom doseljavanju arapskog stanovništva, paralelnim gradovima koje će navodno graditi i slično, ostaju naklapanje na nivou teorije zavjere.

Konačno, ako bismo govorili o kupovini imovine u BiH, o tom famoznom prodavaju grunta, zašto onda ne govorimo o brojnim drugim kupovinama i sumnjivim investicijama različitih bjelosvjetskih ulagača i investitora. Po čemu su arapske investicije i arapski turisti nepoželjniji od recimo iznvesticija i turista iz Kine, Njemačke, SAD-a ili Rusije? Otkuda, konačno, da se toliko provizorna država BiH, podložna pritisku različitih sila i uticaja, sada baš boji arapske prijetnje? Tačnije, ukoliko BiH kao država (bez obzira na sve svoje manjkavosti) nije u stanju obezbijediti jasnu primjenu zakona kojima niko ne može pomjeriti građane BiH iz njihove zemlje, čemu onda uopšte postojanje i misli o državi.

Riječ je o jednom od tipičnih kulturrasističkih odnosa spram ljudi drugačije boje kože ili kulturnih navika, koji se sada koristi kako bi se uvela dodatna panika u strahom ionako sluđeno bh. društvo. Sarajevo je i ranije uspostavljalo tu vrstu odnosa spram ljudi koji su dolazili u ovaj grad, a već je svima dobro poznato na koji način se ovaj grad odnosio i odnosi spram doseljenika iz Sandžaka i drugih dijelova bivše Jugoslavije. Posljednji medijski izvještaji koji se bave “problemom Arapa” u Sarajevu ponovo su pokazali u kojoj mjeri mediji mogu biti odgovorni za stvaranje atmosfere nesigurnosti i porasta ksenofobičnih predstava spram onih koji kao drugačiji dolaze u glavni grad BiH. 

Prošle sedmice je većina sarajevskih portala prenijela informaciju s vrištećim naslovima “Arapi napali djevojke”, “Arapi pokušali oteti djevojke”... Ukratko, dvije djevojke su se nalazile u trolejbusu, a dvojica mladića arapskog porijekla su nasrnula na njih. Pokušali su izvesti djevojke i zadržati ih na trolejbuskoj stanici. Potom je došla policija i privela mladiće. Da bi se na kraju ispostavilo, prema informacijama iz MUP-a KS, da je došlo do nesporazuma.

“Strani državljani su shvatili da im je neko u trolejbusu otuđio mobitel i mislili su da su za to krive studentice te su ih navodno pokušali zadržati dok policija nije došla, zbog čega su nastale povrede na Medininoj ruci.” Međutim, saopštenje iz MUP-a nije imalo svoju svrsishodnost.

Vijest je brzo obišla društvene mreže, a onda je počela salva negativnih komentara o Arapima kao glavnom problemu građanskog Sarajeva. Sve po sistemu: “Jesmo vam mi govorili šta će biti”. Implicirajući time urođeno nasilje arapskim turistima, posebno onima koji posjećuju BiH. Medijski natpisi nam zapravo govore da se prije svega jasno želilo targetirati ko je napao djevojke. Bez obzira na kontekst i neprovjerenost informacije, jasno se podvuklo da su Arapi ti koji otimaju djevojke po sarajevskim ulicama. Informacija je odaslana, inicijalno negativna.

Sva kasnija ispravljanja ne mogu sanirati nanesenu štetu. Isticati u prvi plan, ne sam događaj, nego etničko porijeklo onoga koji je izvršio određenu radnju u svom je korijenu rasističko. Mediji su se ponovo pokazali kao prenosioci krajnje opasnih poruka. Kazati najprije nečije etničko porijeklo, dobro je znana praksa, i znači u startu predrasudno nastupiti i postaviti pripadnost nekom etničkom ili drugom identitetu kao nešto što predodređuje nekog čovjeka za neku negativnu radnju. Nema, recimo, razlike između tvrdnje predsjednika RS “da mu neće suditi sudije muslimani” i stava da su Arapi napali djevojke nikakve razlike. Radi se o dvije strane iste, kulturrasističke, medalje.

Odnos spram arapskih turista u Sarajevu (bez obzira šta neko mislio o njihovom načinu života) u konačnici nam govori o nekim ozbiljnim zastranjenjima u percepciji drugog od strane domicijelnog stanovništva glavnog grada BiH. U središtu tog zastranjenja leži strah od razlike.

Još je Umberto Eko u svom znamenitom eseju Ur-fašizam jasno označio šta taj strah u svojoj osnovi znači. U petoj tezi Ur-fašizma Eko piše: “Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.” Sa druge strane u svojoj kultnoj knjizi “Barikade” Boris Buden u eseju “Agrameri lete u nebo” analizira odnos koji domicijelni zagrepčani imaju spram došljaka Hercegovaca, a koji tako podsjeća na odnos Sarajeva spram Arapa i drugih došljaka, detektujući u tom odnosu naznake ozbiljnog rasizma.

“Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malograđanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokušaj da se izdigne iznad društvenih, kulturnih i političkih prilika koje ga uvijek iznova sakate i ponižavaju. Oni su izraz njegove nemoći da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igračka, predmet njihova iživljavanja. U njima on živi svoj fiktivni bolji život, dopuštajući, u dubokom samosažaljenju, da mu se otima i ono što nikada nije uspio izgraditi u sebi – njegov građanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni šovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vječiti nesretnik i polutan na trenutak umišlja sebi da je nešto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih čujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.”

Postavite u navedeni okvir bh. društvo, te njegov glavni grad i stvari će se identično zrcaliti na podlozi svakodnevice. Danas su to Arapi, sutra može biti bilo ko drugi. Fašizam često dolazi sa najnevinijim licem, i uvijek dolazi da bi nas “zaštitio” od neke spoljnje i nadiruće “opasnosti”. Ne bismo sutra trebali reći da to nismo znali.