Henryk Sienkiewicz (1846-1916.), najpoljskiji od poljskih pisaca, prvi poljski nobelovac, da je Poljak s kapljom tatarske (dakle, muslimanske) krvi, u famoznoj Britannici nećete pročitati.

Bohoniki je poljsko selo blizu granice s Bjelorusijom. Leži otprilike 7 km istočno od gradića Sokółka. Danas je u selu više nadgrobnih spomenika nego stanovnika. Mnogi su kameni nadgrobnici polegli te ih u proljeće osvoji kopriva. I upravo je to selo, njegovih stotinjak stanovnika, u septembru prošle godine posjetio poljski predsjednik. Budući je Andrzej Duda dužnost preuzeo u augustu, moglo bi se pretpostaviti da se Bohoniki bilježilo na spisku njegovih prioriteta. Zašto?

Nisam badava pomenula one nadgrobne spomenike. Groblje je, naime, muslimansko. Kao što je to kroz stoljeća bilo i selo. U drvenoj džamiji još se uvijek (za potrebe fotografisanja?) zatekne neko. Uglavnom žena. Nekoć je, naime, Bohoniki bilo naseobina poljskih Tatara. Danas, u selu, tek nekoliko porodica su Tatari i muslimani. Stanovnici ne govore izvorni tatarski jezik koji se pisao i latinično i ćirilično i arapskim alfabetom. Ali, tragovi stoljetne tradicije još uvijek su prisutni. Ko zna da čita usputne znakove, prepoznat će ih u činjenici da ćete u ovom selu prije ugledati mačku nego psa. Debeli mačor u naručju bucmaste domaćice sanja o danima kada je poželjno ime za mačku bilo Muezza? Tako se zvala omiljena Prorokova mačka.

Toliko o mačkama. A u Poljskoj, procjenjuje se, danas živi između 3000 i 5000 Tatara. Kad se kaže Tatari, podrazumijeva se i muslimani. Nije zgoreg reći: Sve u svemu, oko 25000 muslimana danas živi u Poljskoj. Računaju se strani studenti, poslovni ljudi i doseljenici – uglavnom s ruskog Kavkaza.

No, priča o Tatarima i Poljacima se ovdje ne završava. Budući je asimilacija bila snažna i temeljita, nerijetko iznenadi podatak koji se ukaže kad “zagrebete”. Ispod pokorice asimilacije pojavit će se koja kap tatarske krvi. Nezanemarljiv broj Poljaka takvu kap ima. Da ne duljimo. Prvi među prvima: Henryk Sienkiewicz (1846-1916.). Najpoljskiji od poljskih pisaca. Prvi poljski nobelovac.

Da je Henryk Sienkiewicz Poljak s kapljom tatarske (dakle, muslimanske) krvi, u famoznoj Britannici nećete pročitati. A contributor ove enciklopedijske jedinice je Jerzy R. Krzyzanowski Professor emeritus, Slavic Languages and Literatures, Ohio State University, Columbus, Ohio. Enciklopedijska jedinica je nastala u vrijeme kada vjerovatno niko ni sanjao nije da će Evropu  zadesiti ono što se imenuje kao “izbjeglička kriza”, a što mnogi šapatom nazivaju seobom naroda.

Sada je, dakle, jasnije zašto je poljski predsjednik posjetio Bohoniki pred jesen 2015. godine te tom prilikom pomenuo i “tatarske korijene” velikog poljskog pisca. Ljeto 2015. bijaše dugo vrelo ljeto izbjegličke krize. Da su se Poljaci izbjeglicama obradovali, baš i nisu. Problem je eskalirao kada su sjevnule varnice netrpeljivosti i govora mržnje. Otuda novopečeni predsjednik prilikom posjete nekoć tatarskom sjedištu izjavljuje: “Ovo je oblast na koju bi se cijela Poljska, naročito danas, trebala ugledati”. Treba obratiti pažnju na umetnutu sintagmu: naročito danas. Neke su činjenice uvijek na dohvat ruke, ali za njima posežemo kad nam “ustreba”.

U izvještaju o Dudinom posjetu slijedi priča poznata, primjerice, stanovnicima Sarajeva koji lekciju o multietičnosti već primaju kao zvuk vergla. Katolici žive side by side sa pravoslavcima i muslimanima.

“Različite kulture i tradicije miješaju se ovdje tokom mnogo stoljeća”, naglasio je poljski predsjednik i dodao ono što su naročito prenijeli zapadni mediji. Da je sve u svemu ovo “wonderful coexistence”. Da je novinar prošetao onim grobljem, mogao je čak zapaziti da pod istim kamenim spomenikom počivaju, primjerice, Jusuf i Rozalija, Helena i Ali.

Helem, želio bi poljski predsjednik da muslimani koji stižu, u Poljskoj pronađu novu domovinu ali i da budu na dobro novoj domovini. Poljska se složila u julu 2015. da primi 2000 izbjeglica. Kad se mora, mora se!

A 2016. je u Poljskoj proglašena godinom Henryka Sienkiewicza. Umro je prije 100 godina. Na današnji dan. Smrti koja ga je zatekla u Švajcarskoj, prethodio je intenzivan i zanimljiv život, te nevjerovatan književni opus. Jedan od prvih (ako ne baš prvi?) svjetskih best sellera bijaše upravo roman ovog Poljaka. Naslov: Quo vadis. Za one koji ne znaju latinski: Kuda ideš? Apokrifna  priča kazuje da je to pitanje Sveti Petar postavio Kristu. Ovaj mu je odgovorio: Idem u Rim da me opet razapnu.

Roman Quo vadis je preveden na tridesetak jezika. Pokušajte samo nabrojati trideset jezika!

Kad se budu asimilirali, mlade će muslimanske izbjeglice u poljskim školama saznati za taj roman? Učiti da je u  najpoljskijem od poljskih pisaca bilo dobrih kapi tatarske, odnosno muslimanske, krvi? Ako budu čitali tog pisca, neće povjerovati? Patriotizam najpoljskijeg (da ne okolišimo: katoličkog) pisca nije svirao na toj žici.

Jednako slavan i jednako nobelovac, Czeslaw Milosz ne komplimentira svom slavnom zemljaku i nobelovcu. Dapače mu smeta taj patriotizam koji Milosz čak naročito imenuje: sjenjkevičevski patriotizam. Doduše, Milosz naglašava da je njegova odbojnost nastala kao dio mladelačke pobune protiv svake vrste kolektivnog identificiranja. Da su svi u mojoj neposrednoj sredini bili individualci, vjerovatno bih ja bio gorljivi patriota. Otprilike tako pretpostavlja Milosz. I priznaje: bio sam i u tom smislu devijantan mladac.

Još jedan slavni Poljak je ambivalentan prema najpoljskijem od poljskih pisaca. Witold Gombrowicz mu u svojim čuvenim dnevnicima posvećuje posebnu jedinicu. I divi mu se i skoro pa prezire. Do gađenja ga dovodi “operetski” patriotizam, ali ne ispušta knjigu iz ruku. Ipak je najpoljskiji od poljskih pisaca veliki pisac. Ili makar: pisac koji drži pažnju čitaoca. Ko ne vjeruje, povjerovat će valjda na riječ velikom Tolstoju. Kada ga je za poziranje zamolio slikar Rafail Levitsky, sat i po Tolstojevog nepomicanja s mjesta obezbijeđeno je tako što je velikom Rusu neko sve vrijeme čitao iz knjige velikog Poljaka. Te se Tolstoj  sav “u uho pretvorio”.

Tako je nastao čuveni Tolstojev portret gdje ga vidimo “iz profila”.

Kao omaž piscu otvorila sam ovih dana njegovu knjigu koja je bila neizostavan dio lektire odrastanja. Naslov joj je: Kroz pustinju i prašumu.  U knjizi stoji i ovo: “Kroz glavu mu je proletila misao da bi bilo dobro vratiti se nekada ovamo, osvojiti veliku i prostranu zemlju, civilizovati crnce, osnovati ovdje novu Poljsku, ili krenuti nekada na čelu izvježbanih crnačkih odreda u staru Poljsku”. Bujna glavica kroz koju prolaze ove misli pripada, doduše, četrnaestogodišnjem dječaku. Te, istini za ljubav, pisac dodaje: “Kako je ipak osjećao da u toj misli ima nečega smiješnog, i kako je sumnjao da bi mu otac dopustio da igra ulogu Aleksandra Makedonskog u Africi, svoje planove nije povjerio nikome”.

I da ne zaboravimo: Domaćin poljskom predsjedniku, u nekoć tatarskom selu, u septembru prošle godine, bijaše osoba čije postojanje (nevjernim Tomama?) dokazuje da u Poljskoj postoji i poljski muftija. Ime mu je Tomasz Miśkiewicz. Za prijatelje: Tomek?