Negiranje ratnih zločina, glorifikacija zločinaca i manipulacija činjenicama postali su dio digitalnog i medijskog prostora – kako se boriti protiv toga?

foto: Pexels / Ilustracija

Iako su međunarodni i domaći sudovi utvrdili činjenice o ratnim zločinima, genocidu i drugim oblicima nasilja, na društvenim mrežama se i dalje šire narativi koji te činjenice negiraju, relativiziraju ili iskrivljuju. Platforme društvenih mreža omogućavaju brzo širenje sadržaja koji glorificiraju osuđene ratne zločince, umanjuju broj žrtava ili ismijavaju preživjele. Vrlo često, takvi sadržaji postaju i dio medijskog diskursa.

Takvu priliku ne propuštaju politički akteri, pogotovo oni koji se koriste populizmom u svom političkom djelovanju, pa se negiranje zločina koristi za buđenje emocije dijela biračkog tijela.

Poseban problem nastaje kada mediji sadržaje sa društvenih mreža predstavljaju kao legitimnu javnu raspravu ili „alternativno mišljenje“, čime negiranje zločina i revizionistički stavovi prelaze u širi javni prostor. Tako se, uz sve posljedice ratova u državama Balkana, poput Bosne i Hercegovine i Kosova, zločini umanjuju ili poriču, nedavna prošlost postaje predmet manipulacije, a preživjeli i porodice žrtava ponovno proživljavaju traume, te se kod njih stvara osjećaj nesigurnosti i straha.

U borbi protiv iskrivljenog predstavljanja prošlosti, te digitalnog i medijskog širenja takvih sadržaja, veoma je bitna uloga profesionalnog novinarstva, ali i odgovorna upotreba društvenih mreža jer mogu pomoći u provjeri činjenica, pružanju historijskog konteksta i suzbijanju dezinformacija. Spomenuta Bosna i Hercegovina, odnosno Kosovo, na koje se odnosi analiza koja slijedi, prostori su na kojima ta borba, iako su od rata prošle tri decenije, i dalje traje.

BOSNA I HERCEGOVINA: Borba za interpretaciju prošlosti i dalje traje

U Bosni i Hercegovini, tri decenije nakon završetka rata, borba za interpretaciju prošlosti i dalje je jedan od ključnih političkih i društvenih sukoba. Iako su presude međunarodnih i domaćih sudova jasno utvrdile činjenice o ratnim zločinima, genocidu i sistematskom nasilju, digitalni prostor postao je glavno mjesto gdje se te činjenice osporavaju, relativiziraju ili potpuno negiraju. Društvene mreže, a potom i mediji, omogućili su da se revizionistički narativi šire brže, agresivnije i masovnije nego ikada ranije.

U digitalnom ekosistemu koji nagrađuje konflikt, emociju i viralnost, negiranje zločina postalo je ne samo vidljivo, nego i normalizirano. Algoritmi ne razlikuju istinu od manipulacije, oni samo mjere angažman. A sadržaji koji negiraju genocid, glorificiraju osuđene ratne zločince ili ismijavaju žrtve često izazivaju upravo ono što algoritmi najviše vole – reakciju.

Amela Delić-Aščić, profesorica na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, kaže za Mediacentar kako suštinski, gledano društveno-humanistički, negiranje ratnih zločina nikom svjesnom ni savjesnom ne može odgovarati, i da dugoročno takva praksa nanese štetu negatorima i cijelome društvu. Kaže i da negiranje najviše pomaže političarima negatorima zločina.

„To su populisti čiji su javni nastupi i politički programi u osnovi prazni, nemaju logičnu argumentaciju ni umijeće vođenja dijaloga. Iako je građanima koji su medijski i informacijski pismeni, a pri tome i promišljaju, slušanje takvih govora ili čitanje takvih statusa mučno, uvijek, nažalost, postoje i brojni drugi koji iz raznih razloga, najčešće neznanja, neobrazovanosti, ali i zbog indoktrinacije ili prosto otvorene mržnje prema drugima/drugačijima, prate ovakve političke ličnosti“, kaže Delić-Aščić.

Dodaje kako na takve birače oni upravo i računaju te, potpirujući njihov emocionalni naboj oko osjetljivih tema iz prošlosti, uspješno produžavaju svoj politički život. „S druge strane, ovakve ličnosti odgovaraju i pojedinim nazovi medijima, odnosno anonimnim portalima ili otvoreno politički pristranim medijima za pridobijanje pažnje iste ove publike na koju računaju i negatori/revizionisti. Odnos između ovakvih medija i populista je simbiotski, jedni druge podržavaju, daju si međusobni legitimitet, i skupa nanose nesagledive posljedice razvoju demokratskog društva“, ističe Delić-Aščić.

Društvene mreže kao glavni inkubator revizionizma

Na Facebooku, TikToku, YouTubeu i X-u svakodnevno se pojavljuju objave koje negiraju genocid u Srebrenici, umanjuju broj žrtava, ismijavaju preživjele ili glorificiraju počinioce. Jedan od najraširenijih primjera je masovna distribucija snimaka Ratka Mladića uz muzičku podlogu i komentare tipa „heroj“, „legenda“ ili „branio narod“. Takvi sadržaji često imaju desetine hiljada pregleda i stotine komentara podrške.

Nakon što je Haški tribunal izrekao pravosnažnu presudu Mladiću, na društvenim mrežama u Bosni i Hercegovini i Srbiji pojavio se trend objavljivanja njegovih fotografija uz poruke „presuda narodu“, „mi znamo istinu“ i „nikad nećemo priznati genocid“. Ove objave nisu ostale izolirane, preuzimali su ih portali, dijelili političari, a u nekim slučajevima emitirali i televizijski kanali.

Slično se dešavalo i nakon presude Radovanu Karadžiću. Na TikToku je zabilježen porast snimaka koji prikazuju Karadžića kao „državnika“, „pjesnika“ ili „žrtvu međunarodne nepravde“. Istraživanja pokazuju da mladi korisnici TikToka, koji nemaju razvijene mehanizme kritičkog čitanja historijskih sadržaja, često prvi put uopće čuju za ove osobe upravo kroz takve manipulativne video snimke.

Kada govorimo o medijima kao saveznicima ili korektivima u takvom procesu, Delić-Aščić ističe da ne budu svi mediji svrstani u istu kategoriju.

„Mnogo je medija koji odgovorno, profesionalno i sa vizijom (o budućnosti u kojoj svi zajedno moramo živjeti) izvještavaju, objašnjavaju, interpretiraju stvarnost. S druge strane, još brojniji su anonimni portali i pojedinci sumnjivog kredibiliteta na društvenim mrežama koji svakodnevno djeluju u korist populista“.

Smatra da, nažalost, i neki mediji s jasnom vlasničkom strukturom, pa čak i javni servisi otvoreno podržavaju političke negatore zločina, uključujući i negatore genocida.

„Nekada su, slijedeći zastarjelu medijsku logiku izvještavanja fokusiranog na anomalije, čak i inače kredibilni mediji nesvjesno saveznici ovakvih ličnosti kada im daju medijski prostor. Umjesto toga, mogli bi dati prostor običnim građanima na koje takve politike ostavljaju posljedice, ponuditi konstruktivne primjere saradnje u zajednicama, ugostiti političare koji umiju voditi dijalog“.

Od digitalnog šuma do legitimnog diskursa

Ono što počinje kao objava anonimnog profila često završava u mainstream medijima. Mehanizam je jednostavan: društvene mreže proizvode sadržaj, a mediji ga legitimiziraju.

Primjer je slučaj iz 2023. godine kada je na Facebooku objavljen video u kojem se negira genocid u Srebrenici i tvrdi da su „brojevi izmišljeni“. Video je u roku od 24 sata preuzelo nekoliko portala iz entiteta Republika Srpska, koji su ga predstavili kao „alternativno mišljenje stručnjaka“. Ubrzo su ga prenijeli i televizijski kanali, pozivajući se na „raspravu koja se vodi na društvenim mrežama“.

Sličan obrazac vidljiv je i u izvještavanju o komemoracijama u Prijedoru, Ahmićima, Grabovici ili Kazanima. Dok se na društvenim mrežama šire komentari koji relativiziraju zločine, pojedini mediji te komentare prenose kao „stav dijela javnosti“, čime im daju težinu i legitimitet.

Negiranje ratnih zločina u Bosni i Hercegovini nije samo spontana pojava, ono je često politički poticano. Izjave političkih lidera imaju ogroman utjecaj na digitalni prostor, jer se njihove poruke masovno dijele, komentarišu i reinterpretiraju.

Jedan od najcitiranijih primjera je izjava Milorada Dodika da je „genocid u Srebrenici izmišljena priča“, koju je izrekao više puta, uključujući i u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovakve izjave postaju gorivo za digitalne kampanje negiranja, jer se korisnici pozivaju na „autoritet“ političkog lidera.

S druge strane, u Federaciji BiH povremeno se pojavljuju narativi koji umanjuju ili negiraju zločine počinjene nad Srbima ili Hrvatima, posebno u kontekstu Kazana, Grabovice ili Uzdola. Iako su ti narativi manje institucionalno podržani, oni se šire kroz društvene mreže i pojedine portale, stvarajući paralelne verzije prošlosti.

Psihološke posljedice – negiranje kao produžetak traume

Za preživjele i porodice žrtava, negiranje zločina predstavlja oblik sekundarne viktimizacije. Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež ističe da negiranje djeluje kao „ponovno nasilje nad žrtvama“, jer im oduzima priznanje patnje i otežava proces suočavanja s traumom.

Preživjeli iz Srebrenice često navode da im je teže nositi se s negiranjem nego sa samim sjećanjima. Slično svjedoče i porodice nestalih. Za njih, negiranje nije samo politički problem, to je napad na samu mogućnost da pronađu istinu o sudbini svojih najbližih.

U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za više od 7.000 nestalih osoba. Iako postoje specijalizirani portali i institucije koje se bave ovim pitanjem, priče o nestalima rijetko dopiru do šire javnosti. Kada se i pojave u digitalnom prostoru, često su predmet manipulacije. Istovremeno, u javnom prostoru gradova pojavljuju se murali i grafiti koji glorificiraju osobe osuđene za ratne zločine, dok su obilježja posvećena žrtvama često vandalizirana.

Jedan od najopasnijih aspekata digitalnog revizionizma je njegov utjecaj na osjećaj sigurnosti, posebno kod povratničke populacije. Kada povratnici u Srebrenicu, Prijedor, Foču ili Stolac svakodnevno na društvenim mrežama vide poruke koje negiraju njihovu patnju ili veličaju počinioce zločina, to stvara atmosferu straha i nesigurnosti.

U nekoliko slučajeva, digitalne prijetnje prelile su se u fizički prostor. U Srebrenici su povratnici prijavljivali da su nakon online kampanja negiranja dobijali prijetnje i na ulici. U Prijedoru su se nakon viralnih objava pojavili grafiti sa porukama mržnje.

Takvi sadržaji stvaraju osjećaj nesigurnosti, uglavnom kod povratničke populacije, kroz distribuciju putem društvenih mreža i medija.

„Pretpostavljam da medijski diskurs u kojem dominira negiranje zločina, revizionizam, govor mržnje, utječe na građane. Brojne su studije pokazale da izvještavanje fokusirano na negativno kod publike budi negativne emocije, a mogu pretpostaviti da je u ovom slučaju najizraženija upravo strah“, zaključuje Delić-Aščić.

Borba protiv negiranja zločina danas je borba za javni prostor, za dostojanstvo žrtava i za budućnost međusobnog povjerenja. U vremenu kada algoritmi odlučuju šta vidimo, a mediji često preuzimaju sadržaje bez provjere, istina postaje ne samo moralna, nego i društvena obaveza.

KOSOVO: Plodno tlo za poricanje ratnih zločina

Iako je prošlo 27 godina od završetka rata na Kosovu, gotovo 1.600 ljudi se i dalje vodi kao nestalo. Lokacije na kojima se nalaze njihovi posmrtni ostaci je nepoznato, nedostaje međudržavna saradnja između Kosova i Srbije, a još više otvaranje srbijanskih vojnih arhiva – što je pitanje koje je predloženo za raspravu u okviru dijaloga uz posredovanje Evropske unije. Bol i trauma rata ostaju svježi djelomično i zbog tog neriješenog pitanja. Upravo je neuspjeh u utvrđivanju sudbine žrtava ostavio prostor da se ratni zločini dovode u pitanje ili poriču, čak i decenijama kasnije.

Uprkos tome, neki od najvećih masakra počinjenih nad albanskim civilnim stanovništvom na Kosovu 1999. i dalje se poriču ili predstavljaju kao režirani događaji, navodno osmišljeni kako bi se opravdala intervencija NATO-a u martu te godine.

Isti narativ se i dalje širi kroz srbijanske tradicionalne i online medije, ali i društvene mreže.

Za Adelinu Hasani, direktoricu istraživanja u Kosovskom institutu za istraživanje i razvoj politika (KIPRED), poricanje ratnih zločina počinjenih na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ostaje jedan od centralnih elemenata zvaničnog narativa Srbije o ratovima devedesetih. Ona tvrdi da odgovornost za stvaranje i reprodukciju ovih narativa leži prvenstveno na institucionalnom i političkom diskursu Srbije, koji je više puta negirao ili relativizirao odgovornost srbijanske države i srbijanskih snaga za ratne zločine počinjene tokom sukoba.

„Kao rezultat toga, mladi ljudi su izloženi selektivnoj interpretaciji historije u kojoj se srpski narod predstavlja prvenstveno kao glavna žrtva ratova devedesetih, dok se zločini počinjeni nad Albancima, Bošnjacima i Hrvatima poriču, relativiziraju ili minimiziraju“, rekla je Hasani.

S druge strane, prema riječima Gentiane Paçarizi, izvršne urednice na portalu Kosovo 2.0 i autorice priručnika i istraživanja o dezinformacijama, tradicionalni mediji i društvene mreže postali su glavni izvori putem kojih građani oblikuju svoje razumijevanje historije. Za većinu ljudi historija se više ne uči samo kroz školu ili akademsku literaturu, već i kroz vijesti, dokumentarne filmove, televizijske programe i online sadržaje. U nedostatku čvrstih historijskih temelja, javnost postaje ranjivija na iskrivljavanja i revizionizam.

Prije dominacije društvenih mreža, ovi narativi su se širili prvenstveno kroz srbijansku štampu. Novine iz Srbije su dugo bile lako dostupne na Kosovu. Na samo nekoliko minuta od Prištine, u Gračanici, srbijanske novine mogle su se kupiti svaki dan. Ovim novinama su dominirali narativi koji Kosovo prikazuju kao teritoriju koju su Albanci „okupirali“, dok su se zločini počinjeni tokom rata minimizirali ili poricali. Novine na albanskom jeziku nisu bile dostupne u tim prodavaonicama. U nedostatku alternativnih izvora informacija, čitaoci su bili izloženi gotovo isključivo jednoj verziji događaja.

Isto važi i za televiziju. Područja naseljena srpskom većinom na Kosovu pokrivena su kablovskim mrežama u vlasništvu srbijanskih operatera, čiji izbor kanala isključuje, naprimjer, srbijanske kanale kao što je N1, prošle godine ugašenu Al Jazeeru Balkans, kao i RTK2, kanal na srpskom jeziku javnog servisa Radio-televizije Kosova. Kao rezultat toga, građanima se servira samo jedan narativ o prošlosti, ratu, ratnim zločinima, pa čak i o životu Srba na Kosovu danas.

„Ovaj pristup nije bio ograničen samo na političke izjave, već se odrazio i na školske udžbenike, komemorativne prakse, te način na koji se prošlost interpretira i predstavlja u javnom prostoru“, dodala je Hasani.

Isti obrazac je očigledan i na društvenim mrežama, kojima također upravljaju srbijanski mediji koji djeluju na Kosovu. Jedan od njih je Kosovo Online. Uređivačka politika ovog medija usklađena je s narativima koje promoviraju vlasti u Beogradu.

Od karikatura do zidova Sjeverne Mitrovice

Osim vijesti i svakodnevnog izvještavanja, narativi o ratu na Kosovu grade se i kroz satirične sadržaje. Jedan od najčešće korištenih formata su političke karikature, koje naizgled imaju za cilj politički humor, ali često prenose poruke koje relativiziraju ili izvrću historijske činjenice.

Jedan takav primjer može se naći u rubrici s karikaturama na portalu Kosovo Online, gdje su glavni događaji iz rata na Kosovu prikazani iz perspektive koja odgovornost prebacuje s počinitelja zločina na žrtve ili međunarodnu zajednicu.

Nekoliko karikatura može poslužiti kao primjer – na jednoj, William Walker, bivši šef Misije OSCE-a na Kosovu, prikazan je kako kapljicom krvi hrani albanskog dvoglavog orla, sugerirajući da su događaji u Račku iskorišteni za jačanje albanskog cilja i opravdanje NATO intervencije; na drugoj, spomenik komandantu Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), Ademu Jashariju izgrađen je na gomili ljudskih lobanja, stvarajući utisak da su on i OVK odgovorni za ubistva Srba, iako historijske činjenice pokazuju da su porodicu Jashari tri puta napale srbijanske snage i da je u martu 1998. godine ubijeno 59 članova njegove porodice; na trećoj je prikazan Srbin koji gleda u datum 24. mart 1999. godine – dan kada je NATO počeo bombardovanje vojnih ciljeva u Jugoslaviji – i vidi samo grob označen krstom, dok Albanac vidi samo logo NATO-a, čime se vojna intervencija odvaja od konteksta etničkog čišćenja, ubistava i masovnog protjerivanja Albanaca koje je prethodilo bombardovanju.

Uzete zajedno, ove karikature služe kao nešto mnogo više od političke satire. One konstruiraju alternativnu verziju historije u kojoj se ratni zločini relativiziraju, žrtve prikazuju kao agresori, a međunarodna intervencija predstavlja kao uzrok, a ne kao posljedica nasilja počinjenog tokom rata. Kroz humor i ironiju, takve poruke postaje lakše usvojiti i one doprinose normalizaciji revizionističkih narativa.

„Kada medij, javna ličnost ili stranica na društvenim mrežama predstavi iskrivljenu interpretaciju historije, to se može brzo proširiti i prihvatiti kao istina, posebno ako učvršćuje postojeća uvjerenja ili se oslanja na snažne emocije“, rekla je Paçarizi. Dodaje da algoritmi društvenih mreža pojačavaju ovaj proces favoriziranjem sadržaja koji generira interakciju (engagement), dok pojednostavljeni i polarizirajući narativi često dosežu do šire publike nego nijansirana objašnjenja zasnovana na činjenicama.

Narativi konstruirani u medijima ne ostaju ograničeni na televizijske ekrane ili mobilne telefone. Na sjeveru Kosova oni su ušli i u javni prostor kroz grafite i murale koji veličaju osobe osuđene za ratne zločine.

Godinama su se na zidovima opština na sjeveru Kosova nalazili grafiti s likom Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, koji je osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Hasani kaže da je veličanje pojedinaca osuđenih za ratne zločine postalo jedan od ključnih mehanizama kroz koje se normalizira poricanje. Ona ukazuje i na murale Ratka Mladića u Beogradu kao na simboličan primjer osporavane politike pamćenja.

„Ove prakse ne samo da osporavaju napore usmjerene ka tranzicijskoj pravdi, već i stvaraju okruženje u kojem poricanje i relativizacija ratnih zločina postaju dio političkog i društvenog identiteta“, rekla je.

Uz Mladićeve portrete pojavili su se i slogani poput „Kad se vojska na Kosovo vrati“, koji nose nacionalističke poruke koje za mnoge građane albanske nacionalnosti predstavljaju bolan podsjetnik na rat i stalan osjećaj nesigurnosti. Tek su 2025. godine kosovske institucije pokrenule operaciju uklanjanja ovih grafita i simbola iz javnih prostora na sjeveru Kosova, opisujući ih kao poruke koje raspiruju mržnju i veličaju osobe osuđene za ratne zločine.

Narativi koji se ponavljaju na svaku godišnjicu

Isti narativi se ne šire samo kroz karikature. Oni se također iznova reproduciraju u medijskim tekstovima, posebno na godišnjice ključnih događaja iz rata na Kosovu. Prema riječima Hasani, takvi narativi su sve više migrirali u digitalne prostore.

„Platforme društvenih mreža nisu nužno izvor ovih narativa, ali služe kao infrastruktura za njihovo kretanje, širenje i normalizaciju unutar različitih online zajednica“, dodala je Hasani.

U januaru ove godine, na godišnjicu masakra u Račku, Kosovo Online je objavio intervju s bivšom srbijanskom istražnom sutkinjom Danicom Marinković, koja je tvrdila da ubijeni nisu bili civili već „albanski teroristi“ i da je Walker lažirao taj događaj kako bi opravdao NATO kampanju bombardovanja. Članak ne nudi nikakvo suočavanje ovih tvrdnji s međunarodnim izvještajima, dokazima prikupljenim tokom godina ili nalazima institucija koje su ispitivale ovaj slučaj. Umjesto toga, predstavlja ih kao dominantnu interpretaciju događaja.

Sličan pristup može se uočiti i u izvještavanju o slučaju „Panda“ u Peći, gdje je u decembru 1998. godine u lokalnom kafiću ubijeno šest srpskih mladića. Iako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio da nema dokaza da su Albanci počinili ovaj zločin i da su ga možda organizirale srbijanske tajne službe, to se u članku ne spominje. Umjesto toga, slučaj se ponovo predstavlja kao zločin s nepoznatim počiniteljima, ostavljajući otvorenim narativ koji je godinama odgovornost pripisivao Albancima. U svemu, bitno je držati se i sudski utvrđenih činjenica, odnosno zvaničnih rezultata istrage. Nikada nije zvanično utvrđeno ko stoji iza tog masovnog ubistva.

Ovi primjeri ilustriraju kako se ponovljeni narativi poricanja protežu daleko izvan pojedinačnih medijskih izvještaja. Prema riječima Hasani, društvene mreže ne treba nužno posmatrati kao izvor ovih narativa, već prije kao infrastrukturu koja omogućava njihovo širenje i normalizaciju. Tvrdi i da su posljedice posebno značajne za mlađe generacije, koje svoje razumijevanje prošlosti sve više grade kroz digitalne izvore, a ne kroz formalno obrazovanje.

„Dezinformacije u ovom slučaju ne sastoje se samo u iskrivljavanju činjenica, već u stvaranju kolektivnog identiteta zasnovanog na žrtvi, osjećaju nepravde i potrebi da se odbrani isključiva verzija prošlosti“, objašnjava Hasani.

Umjesto da jednostavno utiču na percepciju pojedinačnih historijskih događaja, ponovljeni narativi poricanja oblikuju šire razumijevanje identiteta, odgovornosti i žrtve. Kroz kontinuirano ponavljanje u tradicionalnim medijima, na društvenim mrežama, u karikaturama i javnom prostoru, oni se urezuju u kolektivno pamćenje i doprinose normalizaciji historijskog iskrivljavanja.

„Kroz kombinaciju državnih narativa, praksi kolektivnog pamćenja i digitalnog pojačavanja, konstruira se kontinuitet identiteta koji štiti samopoimanje nacije kao žrtve, uz izbjegavanje odgovornosti za prošlost“, dodala je Hasani.

Na taj način, kroz stalno ponavljanje, ovi narativi ne ostaju samo dio medijskog izvještavanja, već doprinose oblikovanju kolektivnog pamćenja i normalizaciji historijskog iskrivljavanja događaja.

Međutim, prema riječima Paçarizi, mediji nisu osuđeni na to da budu samo dio problema. „Profesionalno novinarstvo može pružiti historijski kontekst, provjeriti javne tvrdnje, suočiti narative s vjerodostojnim izvorima i stvoriti prostor za glasove stručnjaka. Njegova uloga nije samo da izvještava o onome što je rečeno, već i da pomogne javnosti da razumije jesu li te tvrdnje potkrijepljene činjenicama i kako se uklapaju u širi historijski kontekst“, rekla je.

Tvrdi da i društvene mreže mogu postati dio rješenja pomažući u edukaciji javnosti i suzbijanju dezinformacija kada ih odgovorno koriste profesionalni mediji, historičari i kredibilne institucije. Na koncu, njihov uticaj manje zavisi od samih platformi, a više od profesionalnih standarda onih koji proizvode sadržaj i od sposobnosti građana da kritički procjenjuju informacije koje konzumiraju.

Članak je nastao u okviru projekta „Presented / Digital Majority – Cross-Border Reporting“, kojeg implementira Fondacija za razvoj medija i civilnog društva „Mediacentar“ u saradnji s organizacijom Pro Peace u Bosni i Hercegovini.