Procvat cjelovečernje animacije
Procvat cjelovečernje animacije
18/02/2015
Srastanje dokumentarnog i animiranog filma jedan je od najinteresantnijih fenomena u medijskoj industriji našeg doba, osobito stoga što se u toj formi neke važne teme, pogled na stvarnost i historiju tretiraju na sasvim drugačiji način od onog u standardnim medijima.
STRATEŠKA ODLUKA WALTA DISNEYA da se od početka 1930-tih u potpunosti orijentira na produkciju animiranih filmova za djecu imala je dalekosežne posljedice po produkciju, distribuciju, ali i opći doživljaj animacije u javnosti. Zbog snažne tržišne dominacije Disneyevog estetskog i produkcijskog modela u USA i većini evropskih zemalja javna slika te izražajne forme kroz dugi niz desetljeća vezivala se isključivo za dječju kulturu. Uprošteno govoreći animacija je bila Disney, a Disney, to je bilo «nešto za djecu».
Ne podcjenjujući nimalo rad za djecu ne samo u animaciji, smatram autore koji stvaraju za dječju publiku potpuno ravnopravnima onima koji se obraćaju odraslima, ipak je zbog ovakvog ograničenog shvaćanja više generacija bilo lišeno svijesti ne samo o dinamičnom razvoju, već katkada i o samom postojanju cijele jedne forme pokretnih slika, starije od fotografskog filma, koja je svjedočila o našoj civilizaciji na način kakav nije moguć ni u jednom drugom obliku izražavanja i komuniciranja. Animacija je naime jedan kondenziran medij koji u sebi komprimira estetiku, pripovijedanje, humor, muziku i tehniku. Kao jedna vrsta znanstveno objašnjive magije animacija je skoro savršen pokazatelj ljudskog razvoja u nekoliko temeljnih oblasti kakve su znanost i tehnologija, ali i dominantni ideološko-politički stavovi u jednom vremenu o najvažnijim pitanjima čovjeka i društva.
JEDNA OD POZITIVNIH POSLJEDICA DIGITALIZACIJE i ujedno obilježje moderne svjetske medijske industrije svakako je sve veći značaj koji je animirana slika zadobila unutar nje. Sveprisutnost animacije najuočljiviji je indikator radikalnih promijenjena koje su se dogodile u općoj vizualnoj kulturi zahvaljujući digitalnim medijima. Tokom devedesetih godina animacija je od opskurne i marginalizirane filmske forme postala ne samo mainstream već je izborila status akademske discipline. Danas su animirana ostvarenja nastajala skoro stoljeće i pol i koja su dugo bili osuđena na ekskluzivitet festivalske i muzejske publike lako dostupna na Internetu tako da gotovo svakodnevno svjedočimo nekom novom uzbudljivom filmsko-historijskom radu u toj oblasti. Osim toga, prelazak na kompjuterski baziranu produkciju animacije značajno je ubrzao i pojeftinio produkcijski proces što je uvjetovalo snažan rast broja proizvedenih cjelovečernjih animiranih filmova koji usto imaju sve masovniju publiku sačinjenu pretežno od generacije gledatelja rođenih sa satelitskim kanalima, mobitelom i Internetom. Osobito zanimljivost moderne dugometražne animacije je da se u dramaturgiji više ne naslanja samo na igranofilmsku naraciju, što je bila norma u Disneyevskom modelu, već se sve više orijentira ka dokumentarističkom i eksperimentalnom pristupu. Veliki broj tih filmova više nije namijenjen djeci, već se mnogi od njih obraćaju odrasloj publici.
SVE DO KRAJA OSAMDESETIH GODINA prošlog stoljeća cjelovečernji animirani film, sa izuzetkom u Japanu i u USA, a i tamo prije svega zahvaljujući Disneyu, bio je endemska biljka. Tako je recimo u Jugoslaviji nastao samo jedan takav film, Čudesna šuma Milana Blažekovića, i to tek 1986. Zbog ogromne cijene koštanja i dugotrajnog perioda produkcije koja je u prosjeku trajala između tri i četiri godine producenti dugometražnih animiranih filmova najčešće su se obraćali pouzdanoj dječjoj publici iako se se povremeno javljali i pokušaji stvaranja filmova za odrasle.
Zanimljivo je da je, historijski gledano, prvi uopće napravljeni dugometražni animirani film El Apostol nastao u Argentini 1917. Autor El Apostola, tada dvadesetogodišnji talijanski emigrant Quirino Cristiani napravio je izraziti politički film, satiru koja se bavila argentinskim populističkim predsjednikom Yrigoyenom.
Cristiani je svoje ime upisao i kao autor prvog dugometražnog animiranog filma sa sinhroniziranim zvukom i specijalno komponiranom muzikom Peludópolis (1931), takođe satirom na račun Yrigoyena, a bio je i jedan od pionira animiranog dokumentarca. Ipak, za ishodišni film tog žanra obično se uzima Potapanje Lusitanije (The Sinking of the Lusitania, 1918) Cristianievog savremenika Winsora McCaya, klasika američkog stripa (Little Nemo, 1905) i animacije (Gertie the Dinosaur, 1914). Film je fascinantna crtana rekonstrukcija stvarnog događaja, njemačkog torpediranja putničkog broda «Lusitanija».
I prvi europski cjelovečernji animirani film bio je namijenjen odraslima. Avanture princa Ahmeda (Die Abenteurer des Prinzen Achmed, Njemačka 1926) koji je prema motivima iz 1001 noći i uz veliki broj erotskih scena realizirala Lotte Reiniger, prva žena profesionalni animator.
KATKADA SU TI FILMOVI BILI NARUČIVANI OD DRŽAVE kao što je slučaj prvog ruskog (sovjetskog) cjelovečernjeg animiranog filma Kina u plamenu iz 1929 godine čija je svrha bila propagandna podrška kineskoj Komunističkoj partiji. Autor prvog dugometražnog lutka-filma u povijesti bio je sovjetski majstor Aleksander Ptjuško koji je za potrebe svog čudesnog djela Novi Guliver (Novii Gulliver, 1931) sa svojim suradnikom Jurijem Merkulovim kreirao 30 000 raznih lutki. Sovjetski Guliver je bio moderna obrada Swiftove pripovijesti: usred modernog i industrijaliziranog Liliputa Guliver upada u središte zaoštrene klasne borbe te se on odmah pridružuje strani potlačenih i eksploatiranih.
Još brutalniju propagandu nalazimo u prvoj britanskoj dugometražnoj animaciji Životinjska farma (Animal Farm, John Hallas 1954) kojeg je u cjelosti financirala CIA gdje je na temelju Orwellowe novele izgrađen jasan antikomunistički diskurs. Lenjin, Trocki, Buharin i ostali prikazani kao svinje, a scena u kojoj svinjoliki komunistički lideri grokću Internacionalu možda je i uopće najružniji primjer propagande u povijesti animiranih slika.
NO, SVE SU TO BILI TEK SPORADIČNA NASTOJANJA, pravi zalet u oblasti cjelovečernje animacije za odrasle počinje krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina kada dva japanska velemajstora, Isao Takahata i Hayao Miyazaki dolaze sa svojim remek-djelima. U Groblju svitaca (1988) Takahata obrađuje najveću japansku traumu, američki atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki, kroz priču o dvoje djece koja umiru od gladi u kontaminiranom okružju nastalom nakon gigantske «pečurke». Hayao Miyazakia u njegovom po mom mišljenju najboljem filmu Porco Rosso iz 1992 analizira mehanizme nastanka fašizma u društvu i u pojedincu. Vrijeme radnje su godine pri kraju Prvog svjetskog rata, a mjesto je Italija, Balkan i Jadran u ozračju najrazličitijih zavjera koje prate rađanja fašizma. Piloti-veterani organizirani u letačku službu "Piloti Jadrana" lete svojim dvokrilcima između prelijepih gradića na otocima. Jedan od njih je Marco Porcello, pilot koji nastavlja da leti iako je izgubio svoje ljudsko obličje. Nakon što je njegov avion tokom jedne ratne bitke bio pogođen, on se našao u međuprostoru između smrti i života. U skladu sa istočnjačkim shvaćanjem smrti njegov duh se preselio u novu formu života - svinju. Međutim, Porcello je ipak preživio i vrati se s te granice između života i smrti kao Porco Rocco, čovjek u tijelu svinje. On odlučuje da ipak nastavi letjeti, jer "svinja koja ne leti samo je obična svinja." Sa nekoliko briljantnih detalja poput onog kada Porco odbije ponudu fašista da im se pridruži riječima "ja sam radije svinja nego fašist", Miyazaki opisuje njegov karakter u kojem se može prepoznati "Hemingway- touch", onaj tipični cinizam muškarca srednjeg doba koji naglo postane svjestan prolaznosti. U cijelokupnoj historiji pokretnih slika malo je likova koji se svojom kompleksnošću mogu usporediti sa Porcom.
JEDAN POSEBAN PODŽANR, KOJI SE MOŽE NAZVATI animirana autobiografija privlači pažnju autora i publike pogotovo nakon filma Nacrtano po sjećanju (Drawn From Memory, 1995) gdje briljantni animator i crtač Paul Fierlinger čija je porodica žrtva Holokausta u Srednjoj Evropi, sabira svoje uspomene na odrastanje u zemlji izbjeglištva, Americi.
Drawn From Memory - Extrait from Images en bibliothèques on Vimeo.
Sličnom tematikom bavio se i belgijski crtač korejskog porijekla Jung u svom Usvajanje odobreno (Approved for adoption, Laurent Boilea & Jung, 2012). Kao dijete usvojeno u vrijeme Korejskog rata Jung kroz strip-album i film nastao po njemu traga za vlastitim identitetom. Ogroman komercijalni uspjeh postiže Persepolis (2007), autobiografsko djelo iranske emigrantice Mariane Satrapi nastalo po njenom istoimenom stripu koji se bavi odrastanjem u vrijeme Islamske revolucije u Iranu. Priča ispričana i nacrtana u tradiciji perzijske likovne minijature počinje 1978 u Teheranu. Marjane ima osam godina i razmišlja o stvarima sasvim netipičnim za jedno dijete. Pratimo scene njenog odrastanja dok se u pozadini, na televizoru i kroz prozor njene sobe, vide svrgavanje Šaha i Islamsku revoluciju. Marijane u mašti razgovara o smislu vjere i postojanja sa Marxom i Bogom i želi kada odraste postati prvi ženski prorok koji će napraviti bolji svijet. Njene sekularne roditelje za to vrijeme brinu ovozemaljske brige; kako omogućiti normalno djetinjstvo ženskog djeteta u okruženju nastalom nakon dolaska Homeinija na vlast? Kako biti slobodan u situaciji gdje sve zabranjeno pogotovo ako si žena, kako skinuti crnu maramu s glave i obući farmerke, kako slušati ploče, čitati stripove (i eto crtati ih), kako ostati normalan i kako na kraju razguliti iz svega toga je ono što bez daha pratimo na preko 300 stranica „Persepolisa“. Država, poruka je ovog sjajnog djela, koja nije u stanju omogućiti svojoj djeci, svake vjere i svjetonazora, sretno djetinjstvo nije vrijedna ni pišljiva boba kakvi god da veliki principi, ideologije i religije navodno stajali u njenim temeljima. Filmsku verziju Persepolisa u saradnji sa režiserom Vincent Paronnaudom i glumačkim timom na čelu sa slavnom Catherine Deneuve, uradila sama Satrapi.
SAM VRHUNAC AUTOBIOGRAFSKE ANIMACIJE stiže ipak 2009 iz Rusije u djelu Soba i po, animatorskog veterana Aleksandra Hržanovskog. Narativnu armaturu filma čine autobiografski zapisi Josifa Brodskog, nevoljnog izbjeglice i disidenta koji, iako je u emigraciji dobacio do književne Nobelove nagrade u tuđem svijetu nikad nije našao smiraj niti je prestao gledati put Istoka, put kuće. Film počinje tako što se pisac vraća kroz prostor, od New Yorka do Sankt Petersburga, ali i kroz vrijeme, od svog zrelog (i prezrelog) doba natrag ka prvim zracima sjećanja iz ranog djetinjstva. Da bi emotivni svijet Brodskog, njegova sjećanja, iskustva i poetske vizije učinio vidljivim Hržanovski bez i najmanjeg napora harmonizira doslovce sve postojeće filmske tehnike i žanrove; od standardnog dokumentarnog materijala, takozvanih generičkih slika u kojima se različitim metodama rekonstruiraju stvarni događaji, klasičnim radom s glumcima te halucinogenim animacijama koje dočaravaju pjesnikovu unutarnju stvarnost. Analizirajući vlastiti život veliki pjesnik shvaća da je gdje god da je bio u svom životu uvijek sa sobom i u sebi nosio ono pola sobe, zapravo pregrađeni prostor u garsonijeri svojih roditelja, u kojem je odrastao, napisao prvi stih, prvi put ljubio i bio ljubljen.
SRASTANJE ANIMACIJE I DOKUMENTARCA jedan je od najinteresantnijih fenomena modernog filma. Iako su se animirani dokumentarci radili od samih početka kinematografije, taj žanrovski hibrid svoj procvat doživljava u moderno doba. Animirani dokumentarac se jednostavno može definirati kao film rađen nekom animacijskom tehnikom, ali u skladu sa estetskim i narativnim konvencijama preuzetim iz dokumentarnog filma. Obično se animirani dokumentarac radi u slučajevima kada se: (1) nešto dogodilo prije nego je film pronađen pa tako imamo cijeli podžanr filmova o dinosaurusima, (2) želi prikazati nešto što je nemoguće prikazati jer se nalazi u mikro-svijetu, sferi epistemičkog realizma i slično te (3) kada kamera jednostavno nije bila na mjestu za film interesantnog događaja.
Prava ekspanzija animiranog dokumentarca počinje negdje od sredine osamdesetih kada se u slavnom studiju «Aardman» proizvodi cijeli niz filmova koji kombiniraju autentične intervjue sa stvarnim ljudima i animirane figure od plastelina. Uskoro će animatori početi masovno koristiti ovu formu kako bi progovorili o nekim važnim temama na sasvim drugačiji način od onog u standardnim medijima. Primjerice iz filma The Victor (1985, Phil Austin, Derek W. Hayes) saznajemo za tajni eksperiment Američke armije, davanje vojnicima narkotika koji uklanjaju strah od smrti. Silence (Sylvie Bringas & Orly Yadin, 1998) osvjetljava potpuno nepoznatu dimneziju zločina nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Šveđani Hanna Heilborn i David Aronowitsch bave se tragičnom sudbinom djece, ilegalnih izbjeglica u filmu Skriveni (Gömd, 2002) dok Brett Morgen u svom dugometražnom filmu Chicago 10 (2007) koristi 3D CGI-animaciju da rekonstruira suđenje sedmorici antiratnih aktivista osuđenih za konspiraciju protiv Amerike 1968. Prvi animirani dokumentarac koji je dobio «Oskara» bio je Ryan (2004) Chrisa Landretha, vizuelno-psihološka studija Ryana Larkina, animatora slavljenog u cijelom svijetu tokom 1970-tih kojeg su alkohol i droga u doslovnom smislu doveli do prosjačkog štapa.
NAJVEĆI USPJEH OVE FILMSKE VRSTE DO SADA IPAK je, takođe «Oskarom» nagrađni, Valcer sa Bashirom (Walz with Bashir, Izrael 2008). I ovdje je riječ o autobiografskom djelu Ari Folmana, poznatog od ranije kao autora dokumentarnih filmova. Filmska priča je postavljena jednostavno i efektno. Folman je kao bivši vojnik Izraelske vojske služio u Libanonu 1982 u vrijeme zloglasnog masakra u Sabri i Šatili. Glavni junak filma, njegov alter ego, čovjek je koji je izgubio pamćenje i kojeg svaku noć muči košmar u kojem ga proganjaju 26 pasa. Da bi povezao popucale niti svoga života on razgovara s ljudima koji su služili s njim u istoj jedinici. Na taj način se, komadić po komadić, stvara slika stravičnog zločina iz 1982, koji nevjerovatno podsjeća na ono što će se dogoditi u Srebrenici trinaest godina kasnije. Odmetnuta falanga militantnih kršćana tada je doslovce poklala oko 3000 žena i djece u palestinskim izbjegličkim kampovima koji su bili pod „zaštitom“ Izraelske armije. Potraga za istinom i košmarni snovi prikazani su animiranim crtežom dok se povratak sjećanja glavnog lika u fascinantnoj završnoj sceni predočava stvarnim dokumentarnim slikama masakriranih tijela koje izazivaju fizičku bol i mučninu u gledateljevom tijelu.
OSOBITO INTERESANTNA NACIONALNA TRADICIJA kada je riječ o dugometražnim animacijama je Francuska. Francuski je naime maternji jezik ne samo filma nego i nešto starijeg animiranog filma čije se početak smatra 1892 i vezuje za aktivnosti Émila Reynauda. U Francuskoj je između ostalog bilo omogućeno Poljaku Walerianu Borowczyku da kreira svoj radikalni grafičko-animacijski eksperiment u cjelovečernjem formatu Teatar gospođe i gospodina Kabala (Théâtre de Monsieur & Madame Kabal, 1967). No, najveći utjecaj na tu vrstu animiranog filma ipak je izvršio francuski gigant animacije Paul Grimault sa svojim remek-djelom Tiranin i ptica-rugalica (Le Roi et l'oiseau, 1980), čiji je svijet humaniziranih robota našao sljedbenika u Osamu Tezuki, utemeljitelju japanskog anime-žanra. Među francuskim animatorima specijaliziranim za dugometražni film osobito mjesto pripada Michel Ocelotu koji se izdvaja svojom grafičkom i vizualnom virtuoznošću i interesom za manje poznate kulture, osobito afričke. Kulminacija njegove karijere djelo je Azur i Asmar (2005), jedna prelijepa čarolija koja nudi toplu priču o dvoje ljudi različite etničko-religijske pripadnosti. Film nastao kao autorova reakcija na američku invaziju Iraka prati sudbinu bijelog, plavookog dječaka Azura i arapskog Asmara koji su rasli zajedno ali su negdje pri kraju djetinjstva razdvojeni. Njihov mukotrpni put da, kao odrasli ljudi, obnove prijateljstvo uprkos vanjskim preprekama i unutrašnjim predrasudama ispričan je tako da budi vjeru u ljudsko razumijevanje kao nešto ipak snažnije od danas sveprisutne mržnje. Velika prednosti filma je, uz Ocelotovu likovnu i pripovjedačku fantaziju, i skladna upotreba arapskog folklora, arhitekture i mitologije.
UPRAVO IZ FRANCUSKE DOLAZI i možda najsnažnije remek-djelo do sada uopće nastalo u ovoj vrsti filma, Jasmine (Alain Ughetto, 2013).
Film koji se odvija u nekoliko vremenskih planova u podtekstu ima kritiku zapadnih režima koji su faktički pomogli klerikalnoj kliki okupljenoj oko Homeinija da zauzme vlast u Iranu. Tako je nešto što je počelo kao ljevičarska socijalna revolucija protiv diktatora Pahlavija pretvoreno u vlastitu suprotnost. No, film je prije svega priča o strastvenoj ljubavi, o rani nezarasloj koja dokazuje da vrijeme ipak ne liječi sve. Priča se odvija u dva vremenska plana. Tokom 1970-tik se mladi francuski animator zaljubljuje se u studentkinju drame iz Irana. Njih dvoje se nalaze u Teheranu kada počinje Revolucija koju su pokrenula mlada, užarena srca željna demokracije i pravde koja se u praksi preobražava u okrutnu teokratsku diktaturu. Kao stranac on je prisiljen napustiti zemlju. Ona odluči ostati u svojoj domovini uprkos svemu.
2000-te: Vrijeme je prošlo, ali duboke rane na duši su i dalje tu. Njih dvoje stupaju u kontakt putem interneta. Služeći se sofisticiranim vizualnim jezikom, simboličkim figurama i skulpturom u pokretu on počinje raditi film zasnovan na njihovoj prepisci. Mi slušamo njihove riječi gledajući njegove prste dok u plastelinu stvaraju slike, nijanse i oblike ispod kamere. Grudve plastelina neprekidno pulsiraju kao snolike arabeske koje govore o čežnji i ljubavi. Svaki filmski kvadrat osjeća se kao nježna poruka voljenom biću, svakim svojim dodirom na svojim modelima Ugeto ostavlja tragove svog života, onakav kakav je bio i onakav kakav je moga biti u nekom drugom svijetu. Vrlo rijetko se dogodi da jedan film u bilo kojoj formi i žanru dosegne ovakve lirske visove.