Jafara Panahija upoznala sam na svoje veliko oduševljenje 1997. godine tokom rada na Locarno Film Festivalu, gdje sam direktno bila zadužena za Panahija zbog poznavanja perzijskog jezika. Nije na odmet spomenuti da je prvi Sarajevo Film Festval otvoren 1995. godine tokom opsade Sarajeva njegovim prvim igranim filmom BIJELI BALON. Taj Festival je održan pod izuzetno teškim okolnostima ali sa jasnim entuzijazmom i snom o slobodi. Upravo je Panahi kroz svoja filmska djela uvijek zračio tim entuzijazmom, uvijek je osjećao ljepotu života i uvijek je donosio san o slobodi. Jafar Panahi je od BIJELOG BALONA do danas postao jedan od najznačajnijih reditelja i predstavnika Iranskog Novog Vala.

 

 

 

 

Prije više od 2 godine Panahi je uhapšen zbog svog umjetničkog djelovanja, a kasnije je osuđen na šest godina zatvora te na 20 godina zabrane snimanja flima, pisanja scenarija ili bilo kojeg drugog umjetničkog rada. Cijela filmska javnost je oštro osudila ovaj čin, a ekipa Sarajevo Film Festivala odlučila je 2011. godine dodijeliti počasnu nagradu Srce Sarajeva Jafaru Panahiju koji je 2002. godine bio naš gost. Već u Sarajevu tokom projekcije njegovog filma KRUG bili smo svjedoci oštrog negodovanja Iranske ambasade čiji su predstavnici došli i oštro reagovali nakon projekcije filma. 

 

Foto: Počasno Srce Sarajeva Jafaru Panahiju

 

Jafar Panahi je meni kroz svoje filmove i kroz susrete koje sam tokom ovih godina imala sa njim pružio nezaboravne trenutke svojim filmovima, nezaboravno otvaranje festivala koji je izrastao u ovo što danas imamo. Ovaj fantastični umjetnik nas i danas podsjeća na važnost slobode i umjetničkog stvaralaštva iz čega je i nastao Sarajevo Film Festival 1995. Koliko je Panahi hrabar upravo govori činjenica da se i dalje hrabro bavi filmom, potpuno svjestan opasnosti koja stoji iza toga. U kućnom pritvoru snimio je djelo OVO NIJE FILM, pokušavajući negiranjem filmske forme negirati i cenzuru u kojoj se nalaze brojni autori širom svijeta. 

 

 

Cenzura nije novost u umjetničkom djelovanju. I sami smo svjedoci cenzure koja se odvija u našem okruženju koja postoji ali se tako ne zove. Naši muzeji se zatvaraju djelimično zbog lošeg vodstva a velikim djelom i zbog oglušivanja države na potrebe ovakvih institucija. Upravo ova dva elemente su također jedan vid cenzure. Da, prava umjetnost se ne može ušutkati, to je apsolutno tačno, ali ovaj vid cenzure gdje se umjetnost spriječava u samome početku za mene predstavlja još veću opasnost od otvorene režimske cenzure koja valada u Panahijevoj državi. Mislim da je vid cenzure u kojoj mi živimo još gori i vodi ga gašenju svega duhovnog, a bez toga ćemo uskoro biti svedeni na životinje. Prva stepenica u ovoj cenzuri je autocenzura, a naša autocenzura dostiže svoje vrhunce jer smo ukočeni u trenutku i uopće ne vidimo način na koji možemo djelovati. S toga ne djelujemo. 

 

 

Foto: Ulaz u Zemaljski muzej u Sarajevu

 

Panahi je zatvoren. On nema kud niti smije, ipak on radi, i to što on pravi dolazi do nas. Pitanje je šta je sa nama koji prividno živimo u slobodnom svijetu. 

 

Panahi nam je poslao poruku jer nije mogao doći po svoje Srce Sarajeva i u poruci je rekao: „Želim se zahvaliti svim svojim prijateljima koji su odlučili da mi dodijele ovo priznanje kao izraz svoje profesionalne i umjetničke solidarnosti. Prije deset godina sam imao zadovoljstvo da budem gost vašeg festivala, ali sad moram boraviti u Iranu, suočen s neizvjesnošću. Već šest mjeseci čekam da bude izrečena konačna presuda, i ovaj neriješeni status nije ništa bolji od zatvora. Za jednog filmskog stvaraoca, kad mu je onemogućeno da pravi filmove, život pod bilo kakvim drugim uslovima predstavlja zatočenje. Nadam se da ću imati priliku da ponovo dođem na vaš festival, da vam pokažem neki novi film i da se lično zahvalim svim bosanskohercegovačkim  režiserima i ljudima iz filmske industrije koji nisu oklijevali da mi ponude svoju iskrenu podršku tokom proteklih šesnaest mjeseci“.

 

Nama nema ko što da cenzuriše. Niti imamo nešto da kažemo niti imamo nekoga da nam brani da nešto kažemo. Zastrašujuća je lažna sloboda u koju smo se uljuljkali tješeći se da je nagore prošlo. Trebamo se plašiti svoje vlastite autocenzure jer ona bi mogla biti naš najveći neprijatelj u sveopćem stanju paralize. Mi smo svoja najgora cenzura.