Odlomak iz studije o fikcijskim likovima objašnjava pojam "odivljavanja" kao aktualiziran način predstavljanja koloniziranih naroda.

foto: naslovnica knjige/wikipedia

Strip Arap Budućnosti (L’Arabe du future, 2015 ) autora Riada Sattoufa, sina Sirijca i Francuskinje, koji se na omotu knjige najavljuje kao ”grafički memoari” (što god to značilo) nagrađen je svojedobno glavnom nagradom na danas vodećem evropskom festivalu stripa, onom u Angoulêmeu, i bio je uopće najprevođenija knjiga sa francuskog jezika 2017. godine što je stimuliralo objavljivanje više nastavaka.[1] Knjiga je to koja formalno, stilski i sadržajno, donekle i na motivskoj razini podsjeća na veliki uspjeh Mariane Satrapi Persopolis (2000) no sličnosti ostaju na površini. Dok je Satrapijeva stripizirana autobiografija snažan glas umjetnika izrazito kritičnog prema političkoj stvarnosti, Arap budućnosti je, upravo suprotno, ogledni primjer politički kontrolirane slike stvarnosti.

Iako se formalno radi o autobiografiji, dakle nečemu što pretendira na uvjerljivost i dokumentarnost, knjiga vrvi nelogičnostima, čak i očitim neistinama. Autobiografskim žanrom određen je izbor pripovjedačke perspektive kao „ja-forma“ koju Sattouf koristi već na početku priče kada kao dvogodišnjak sa obitelji boravi u Libiji, a potom kao četvorogodišnjak u glavnom gradu Sirije. Protivno znanstvenim dokazima o sazrijevanju ljudske memorije Sattouf ne samo da sve jasno pamti, već stanje u Tripoliju, a kasnije i u Damasku izlaže ideološkoj, kulturološkoj pa čak i estetskoj kritici. Dječak-pripovjedač zna recimo da se u sirijskom gradu Homesu nosi moda iz američkih filmova 1950-tih, on manirom glazbenog kritičara procjenjuje vrijednost onoga što se tu sluša, te analizom društvenih odnosa u Libiji i Siriji i sličnim detaljima navodni autobiografski diskurs razotkriva kao naknadnu pamet.

Naravno, važniji od tih nelogičnosti je neoorijentalizam koji je u temelju prezira i odvratnosti s kojim Sattouf slika te dvije sredine i ljude koji u njima žive. Osobito Sirija je opisana kao pakao na zemlji gdje su neasfaltirane ulice zatrackane ljudskim i životinjskim izmetom, građevine se raspadaju, hrana je neukusna i ljudi su prljavi. Dječak-narator razvrstava ljude prema njihovom mirisu, češće smradu, većina njih su prikazani sa ružnim bubuljicama na licu, čak su i stjuardese debele i neugodne i nikad se ne smiju. U školi u koju je dječak-pripovjedač prisiljen ići ništa drugo se ne radi osim što se pjevaju patriotske pjesme i dobivaju batine od sadističke učiteljice, dok se na odmorima igraju igre „ubijanja Jevreja“. Zbog njegove plave kose (?!) i Sattoufa smatraju Jevrejom i zbog toga ga često tuku. U Siriji zapravo ne postoje ljudi koji imaju bilo kakvu pozitivnu osobinu, ili su varalice koji mrcvare članove vlastite obitelji ili su sadisti koji ubijaju nevine životinje, kradu, mrze Jevreje i apsolutno ne prakticiraju temeljnu higijenu što Sattouf između ostalog ilustrira scenom u kojem mu baka liže krmelje iz očiju. Kada za vrijeme ljetnih ferija dođe u Francusku dječak se srami govoriti arapski jer ”u tom jeziku ima zvukova nalik na povraćanje”. U drugom albumu pomislimo da je autor ipak našao jednu pozitivnu osobu, mladu udovicu Leilu koja dobro crta pa je autor opisuje kao svog uzora, pogotovo što je dovoljno hrabra da se usuđuje praviti karikature Hafeza al-Assada. No, samo nekoliko stranica kasnije Leila biva brutalno umorena, zadavljena jastukom od strane najbližih srodnika jer je, iako neudata, ostala trudna „što je najgori zločin“, kako pripovjedaču objašnjava otac. Njene ubojice bivaju osuđene na dugogodišnji zatvor, ali na kraju drugog albuma saznajemo da su odsjedili samo po tri mjeseca i onda pušteni na slobodu.

Odvratnost koju Sattouf pokazuje prema arapskim sredinama je teško usporediti s bilo čim što sam vidio u javnom prostoru koliko god da je on u ovom stoljeću kontaminiran nakon cunamija desničarskog populizma koji je preplavio zemlje donedavno primjerne demokracije nakon čega su stvari kakva je politička korektnost i respekt za ljudsko dostojanstvo i kulturnu različitost bačene pod noge i jednostavno zgažene.

Ne mogu se čak sjetiti je li netko nacističku Njemačku ili staljinistički Sovjetski Savez opisivao sa ovoliko neprikrivene mržnje.

Ukoliko se zbilja ne udubi u ekstra-narativni kontekst, čitatelj ovog stripa može zaključiti da su Libija i Sirija zemlje koje ne zaslužuju ništa drugo do da budu sravnjene sa zemljom.

Zanimljivo je stoga napraviti usporedbu između onoga što se desilo u međuvremenu, od autorovog djetinjstva opisanog u knjigama do doba njegove zrelosti kada je te knjige napravio?

Američki su avioni slupali Irak i Libiju, a naftne kompanije položile kandže na bogate rezerve tih zemalja, Sirija je poharana razaranjem u sigurno jednom od najokrutnijih ratova u povijesti, Palestinsko pitanje „riješeno“ je tako što je svako njegovo spominjanje izbrisano iz medija, a u Egipat je, nakon havarije „arapskog proljeća“, uvedena vojna diktatura. Javni imidž nekadašnjih ponosnih graditelja Alhambre i čuvara antičke znanosti i filozofije danas čini kolaž sastavljen od 1) prizora žalosnih kolona migranata koji bježe iz svojih do uništenih domovina tražeći slamku spasa u nekoj od njima krajnje nesklonih zemalja, 2) bezumnih i bešćutnih terorista koji brutalno ubijaju nevine ljude na ulicama evropskih gradova i 3) raspomamljene i razularene arapske elite koja narodni novac troši na kupovinu jahti, palača i nerazumno skupih europskih nogometnih klubova.

Još jednu okolnost vjerovatno treba uzeti u razmatranje kada se diskutira Arap budućnosti, jedan dodatni motiv koji proizlazi iz činjenice da je Sattouf bio suradnik časopisa „Charlie Hebdo“ čiji su članovi redakcije bili žrtve bestijalnog terorističkog zločina dok su sjedili na svojim radnim mjestima. Stradali su dakle suradnici lista koji ni doktrinarno ni diskurzivno nije bio dio prljave političke igre konzervativnih krugova u Danskoj, Švedskoj i Nizozemskoj sa „karikaturama“ proroka Muhameda o kojima nikada zapravo nije vođena ozbiljna debata u europskoj javnosti. Da jeste, ta bi diskusija neminovno dovela do zaključaka da ti crteži, objavljeni u listovima koji inače ne objavljuju karikature, uopće nisu karikature u ontološkom smislu iz najmanje dva razloga: 1) portretna karikatura se zasniva na prepoznavanju njenog objekta, a figurativna predodžba o izgledu proroka Muhameda, ako prihvatimo da je ta osoba uopće postojala, nije dostupna jer je zabranjena vjerskom dogmom, 2) Najbitnije svojstvo karikature je humor koji je u tim crtežima potpuno izostao. Konačno, njihov cilj svakako nije bila proklamirana „borba za slobodu izražavanja“ jer su ti isti listovi koji su objavili „karikature“, dokazano cenzurirali pokušaje objavljivanja drugačijih crteža sa drugačijom političkom porukom.

U stvarnosti je arapski svijet u rasulu, civilizacija koja je punih šest stoljeća bila najnaprednija u svijetu, odjednom je srozana, razmrvljena, podčinjena stranim korporacijama i domaćim despotijama. Kao takva predstavlja idealnog neprijatelja prema kojem je moguće usmjeriti pažnju javnosti u određenom društvu – a taj posao se najefikasnije radi mržnjom. U francuskoj kolonijalnoj historiji postoji riječ „ensauvagement“ koja bi se mogla prevesti kao „odivljavanje“, predstavljanje koloniziranih naroda divljijim i primitivnijim nego što to oni doista jesu, kako bi se čin koloniziranja i pljačke njihovih resursa predstavio kao civiliziranje. Danas je pojam „ensauvagement“ nanovo aktualiziran kako u vanjskoj politici tako i za unutrašnju potrebu desnih, ali ne samo njih, krugova u obračunu protiv domaćih manjinskih grupa i uopće protiv koncepta multikulturnog društva čime se javnost efikasno homogenizira na tim pitanjima, a pasivizira se kad je riječ o svim drugim ozbiljnijim problemima vezanim za život ljudi, njihov rad i vrijeme – probleme za koje su im Arapi najmanje krivi!

Teško da je uspjeh Arapa budućnosti moguće tumačiti izvan ovog konteksta. 

Arapski Homer Simpson

U svojoj knjizi Cartooning. Philosophy and Practice Ivan Brunetti (2011: 16) ovakvu vrstu stripova naziva “dnom dna ove umjetničke forme” (the ass-end of the art form) dodajući da „ako netko krene uvrijediti skupinu ljudi slikom ili karikaturom i pri tome ima velik forum, poput novina, vjerojatno će izazvati reakciju. Ali ja sumnjam u vrijednost toga. To mi izgleda kao predvidljivi mali ples: netko namjerno nacrta nešto da uvrijedi drugog, a onda se ta osoba uvrijedi. E, baš velika umjetnost.”

No, jedna stvar se ipak otela iz ideologiziranog koncepta Sattoufovog stripa: njegov glavni lik!

Poznati su primjeri iz povijesti o tome kako fikcijski lik energiju dobiva od publike koja tako usmjerava njenu/njegovu egzistenciju. Takav je recimo Sherlock Holmes kojeg je njegov pisac Arthur Conan Doyle u nekoliko navrata namjeravao ostaviti kako bi se bavio „ozbiljnom“ literaturom, ali lik kao da je imao vlastitu volju i nije mu to dopuštao. Po uzoru na svog idola Waltera Scotta i Doyle je želio pisati historijske romane i u tome bio prilično uspješan (The White Company, 1891), ali pritisak publike i nakladnika bio je prevelik. Čak je na koncu pokušao „ubiti“ Holmesa, ali ga je ipak morao „oživjeti“. Poznato je da je na stotine pisama na dnevnoj bazi slano na nepostojeću adresu gdje je „živio“ Holmes. Prema jednoj anketi vođenoj u moderno doba mladi ljudi Holmesa smatraju historijskom figurom dok većina misli da je Winston Churchill izmišljen.[2]

U centru „grafičkih memoara“ je Sattoufov otac Abdel-Razek koji sam sebe opisuje riječima „ja volim naređivati, ne da mi se naređuje“, on je kolerik koji stalno galami, kopa nos kad je nervozan i zapravo je hodajuća kolekcija kontroverzi. Abdel-Razek je doktorirao na francuskom, dakle na jeziku koji mu nije maternji što, mogao bih osobno o tome ponešto objasniti Sattoufu, nije nimalo jednostavna zadaća, ali to ne zavrjeđuje respekt kod njegovog potomka. Abdel-Razek odbija posao u Oxfordu (dakle čak ni poslovna ponuda sa Oxforda ne impresionira sina-pripovjedača!) jer su mu pogrešno napisali ime u popratnom pismu pa bira Sveučilište u Tripoliju koji on vidi kao jedan od centara modernog panarabizma. On je intelektualac koji ozbiljno shvaća Gaddafijefu infantilnu Zelenu knjigu i obožava tog hirovitog lidera i njegove bizarne državne eksperimente. Abdel-Razek je uvijek spreman kritizirati rasizam Francuza prema Arapima, ali se sam rasistički odnosi prema afričkim crncima, neprikriveno prezire Jevreje što je ipak bezazleno u odnosu na njegovu vulkansku mržnju prema šiitima. Naravno, nijednom riječju nije spreman priznati da je jedna sunitska imperija, Otomanska Turska, stoljetnom kolonizacijom arapskog svijeta odgovorna za današnje njegovo stanje barem koliko i Francuska i Engleska.

Na stranu politikanstvo, ali zbilja je patetično kada čovjek posreduje ovakvu „odivljavajuću“ sliku vlastitog oca, ali i majke Clémentine koja cijelo vrijeme šuti i iz nekog razloga trpi svog muža. Iako je Francuskinja, navodno modernih pogleda na život, Clémentine se tek na 81. stranici drugog albuma blago pobunila i to zato što joj muž nije nabavio moderno kuhalo.

Pri tome se može povući jasna paralela Abdel-Razeka sa Homerom Simpsonom, koncipiranim kao likom čiji je mozak izapran u masmedijskoj centrifugi na sličan način na koji je Abdel-Razeka raspametilo zlo politike i historije. Homer Simpson je gluplji nego što je normalno, on je u stanju beskrajno se diviti najrazličitijim bilmezima koji su zvijezde takozvani „reality-programa“ i sa neviđenim entuzijazmom vjerovati u sve što mu televizija kaže. Kada mu, recimo, žele oduzeti privatnosti putem „Big Brothersa“ on ide još dalje i skine se do gola. Ukratko, on je, poput nekog postmodernog vojnika Švejka, još veća budala nego što se od njega očekuje. I baš kao njegov veliki češki prethodnik, uspijeva se, namjerno ili nenamjerno, narugati „medijskim mudracima“ koji gospodare našom stvarnošću pa im to nije dovoljno već hoće prisvojiti i naše male privatne živote.

Baš kao i u slučaju Homera Simpsona, višak gluposti Abdul-Razeka u jednom momentu postane subverzivan. Abdul-Razek koji sa svojim šovinizmom, mizoginijom i zatucanošću poput Homera funkcionira kao zbirka najnegativnijih osobina kao takav nam odjednom postane užasno simpatičan i zabavan.

Ali to je po svemu sudeći suprotno od onoga što je autoru stripa bila namjera i više govori o fenomenu fikcijskog, u ovom slučaju strip-lika, koji se oteo kontroli i nastavio samostalno živjeti unutar recepcijske dimenzije.

(Tekst je odlomak iz autorove šire studije o fikcijskim likovima koja će se u doglednom vremenu pojaviti u formi knjige)