Ja sam u ovo vrijeme bio predsjednik NUPN (Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH - današnjeg Udruženja/Unije BH novinari) i mi smo čak predlagali uvođenje Savjetodavnog tijela (od istaknutih novinara, medijskih stručnjaka, pravnih poznavalaca itd) koji bi pratili suđenja i mogli pomoći sudovima da razumiju šta je interes javnosti. Smatrali smo da je novi pravni okvir blizu evropskim standardima, ali da se u primjeni pojavljuju problemi zbog sudskog nerazumijevanja principa novinarske profesije.

Prvih godina primjene Zakona o kleveti, sudovi su imali preko 300 tužbi godišnje a odštetni zahtjevi su se kretali od nekoliko stotina hiljada maraka do čak tri miliona KM koliko je, tih prvih godina, firma Lijanović tražila od dnevnog lista Oslobođenje.

S jedne strane, sudovi su uglavnom slijedili standarde Evropskog suda u određivanju visine naknade nematerijalne štete i sudskih troškova tako da ne dovedu u pitanje opstanak medija. Ali su, što je u suprotnosti s praksom Evropskog suda, u nekim presudama više štitili političare i njihov „javni ugled“ nego pravo novinara na slobodu izražavanja.

Prema nezvaničnim pokazateljima, jedna trećina svih tužbi nisu prihvaćene zbog formalnih propusta. Neki su se tužitelji povukli jer su dobili satisfakciju objavljivanjem ispravki ili posredovanjem Vijeća za štampu, odnosno Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Neke su tužbe povučene nakon nagodbe tužitelja i tuženog.

Dosuđene štete uglavnom su se kretale između 1.000 i 5.000 KM. Najveći dosuđeni iznosi iznad 10.000 KM bili su zaista rijetki, ali je karakteristično da su isključivo političarima dosuđene naknade između 10.000 i 20.000 KM.

Najviše sporova u prvih nekoliko godina primjene ovog zakona vodio je Fahrudin Radončić. Nekoliko stotina. Doduše, i protiv njegovog lista „Dnevni Avaz“ vođeno je nekoliko stotina sporova. Radončić je samo u jednom danu (20. maja 2008.) podnio šest tužbi za klevetu. U jednom trenutku je vodio 119 tužbi protiv konkurentskog Oslobođenja. U međuvremenu su vlasnici ove dvije novine postigli usmeni dogovor i ova praksa međusobnog tužakanja je prestala.

Po broju podignutih tužbi visoko su još kotirali Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija. Neke procjene govore da je primjena Zakona o kleveti ugasila dva najpoznatija i najkvalitetnija politička magazina u BiH. Slobodna Bosna je nestala kao štampani medij, a Dani su prodati i redakcija rasturena.

Ipak, nekoliko godina nakon usvajanja ovog zakona viđene su zaista pozitivne promjene. U jednoj presudi navedeno je „kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica, medij se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su neke činjenice neistinite“.

Ukratko, trebala je najmanje decenija da se na novi zakon priviknu mediji, sudovi a posebno političari. Prijedlog da se kleveta ponovo vrati u Krivični zakon vratila bi nas pola vijeka unazad i uništila bi posljednje ostatke kritičkog mišljenja u ovdašnjim medijima.