Analiza medijskih politika devet evropskih zemalja u fokusu je imala uključenost vlada u medije i organizacije koje nadziru pravila i primjenu zakona.  

Transformacija medijskog krajolika u Evropi, koja je počela već krajem prošlog vijeka, u protekloj deceniji se ubrzala. Nove tehnologije, novi konkurenti i (kao rezultat toga?) novo ponašanje medija, poremetili su stari poredak i promijenili pravila igre.

Politike su, generalno govoreći, sporo reagovale. Vlade su se – kao što im i dolikuje – nerado miješale u pitanja medija. No s druge strane, svjedočili smo slabljenju naprednih medijskih ekosistema u evropskim zemljama. Možda čak i do tačke kada nezavisno izvještavanje više nije važan dio demokratskog sistema. Novinarstvo se mora redefinisati kako bi ispunilo svoju ulogu nadzornika institucija i organizacija. Pitanje je hoće li, i kako, vlasti uopšte pomoći?

U nastojanju da uočimo primjere najboljih praksi u oblasti transparentnosti finansiranja medija, transparentnosti procesa, svrhe i kriterija javnog finansiranja, dalo se zaključiti da je način na koji evropske vlade finansiraju medije daleko od transparentnog. Naravno, vlade rade prema budžetima koji su objavljeni, ali u mnogim zemljama bi trebalo uložiti veliki trud da se sazna tačan iznos novca kojim se, na ovaj ili onaj način, subvencioniraju mediji. Naprimjer, ponekad se podrška “krije” u mjerama kao što su sporazumi sa državnim poštanskim službama.

Analiza nekih od najboljih primjera osiguravanja nezavisnosti odlučivanja u državnim politikama i praksi finansiranja medija, evolucije medijskih tržišta i razvoja na polju novinarskih inovacija i medijskih politika u devet evropskih zemalja, pokazala je da se koriste različiti instrumenti za promovisanje medijskih inovacija. Te razlike se mogu objasniti političkom, kulturnom i socioekonomskom istorijom i strukturom tih zemalja. Jasno je da ne postoji univerzalno rješenje. Istraživanje je pokazalo da se vlade svih analiziranih zemalja (Belgija, Finska, Njemačka, Italija, Portugal, Španija, Švicarska, Holandija i Velika Britanija) suočavaju s dilemom trebaju li se miješati u pitanja koja se tiču novinarstva jer se plaše da će ugroziti novinarsku nezavisnost.

Kada je u pitanju inovacijska politika, u većini slučajeva vidimo mješavinu sudskih, finansijsko-ekonomskih i “mekih” instrumenata (poput poticanja razmjene znanja između medijskih kuća). To su primjeri direktne podrške (subvencije i krediti), ali i indirektnih mjera kao što su poreske olakšice. Decenijama su se vlade osjećale (finansijski) odgovornim za javne medijske servise; u slabo naseljenim zemljama vlade su pomagale da se ljudima obezbijedi pristup novinama. Ali razvijanje politike medijskih inovacija je relativno nov pojam. Njeni učinci tek treba da budu ispitani. Ono što je tim zemljama zajedničko je činjenica da se medijski krajolik drastično promijenio. Emiteri i novine se susreću sa istim problemima; tradicionalne novinarske organizacije više nisu – ili su puno manje – dominantne.

Kao rezultat toga, teško je utvrditi efikasnost vladinog učešća u tržištima koja se brzo mijenjaju. Većina vlada se suočava s istim dilemama: Trebamo li finansirati tradicionalne kompanije koje očito nisu održive; trebamo li podržati nove kompanije koji mogu imati mali društveni uticaj. Pitanja vezana za privatnost su, čini se, važnija nego ikad prije i trebaju li se vlade uključiti u “borbu protiv Facebooka i Googlea”?

Finansiranje inovacija

Odnosi između vlada i medija generalno su, kao što je i analiza pokazala, komplikovani. U zreloj demokratiji vlada bi trebala poticati dobro informisane, nezavisne medije, iako to nije uvijek u njihovom najboljem interesu s obzirom na to da mediji imaju tendenciju kritikovanja vlada i državnih institucija.

Bez obzira na to, mnoge vlade su pod pritiskom da finansiraju medije. Otkako postoje radio i televizija, mnoge vlade finansiraju javne medijske servise. Naravno, trebale bi garantovati i čuvati nezavisnost javnih emitera. Pitanje je kolika je kontrola nad javnim medijima.

Pored toga, mnoge evropske zemlje imaju istoriju finansiranja i javnih i privatnih medija sa stanovišta održavanja raznolikosti medija. Ono može da varira od paušalnog iznosa svim novinama u zemljama koje su tako rijetko naseljene da dostava novina predstavlja veliki trošak (Norveška), do podrške za kompletno redefinisanje novinarstva, kao što je slučaj u Holandiji.

Podrazumijeva se da ova vremena zahtijevaju nekonvencionalne mjere. Mediji se suočavaju sa ranije nepoznatim izazovima. Masovni mediji više ne udovoljavaju oglašivačima, spremnost da se novosti plaćaju nestaje i većina tradicionalnih medija ima teškoće da prati nove tehnologije. Osim toga, čini se da medijima dominiraju velike platforme iz SAD-a poput Facebooka i Googlea. One odlučuju šta će vidjeti koji konzument i na njih odlazi oko 85 posto komercijalnih online prihoda.

Tradicionalni mediji trebaju da se reformišu, ali nemaju za to potrebna sredstva. Novi mediji bi trebali imati prostora za eksperimentisanje, greške i širenje i stoga im je potreban početni kapital i odgovarajuće okruženje. Tu na scenu stupa politika. Može se reći da su problemi sa kojima se mediji suočavaju proizašli iz promjena na tržištu i da ih tržište samo treba rješavati. Takođe se može tvrditi da su potrebne aktivne politike vlada koje će medijima pružiti priliku da opstanu i pronađu novi ekosistem za nezavisno i pouzdano informisanje.

Većina vlada podržava sistem javnih medijskih servisa. Fascinantno je koliko različite vlade imaju potpuno različite pristupe finansiranju medija u potrazi za novim publikama, novim tehnikama i novim poslovnim modelima. Vlade nekada odlučuju da ne daju nikakvu podršku, nekada imaju pravu politiku, a nekada pružaju podršku bez ikakvog fokusa. Vlade koje podržavaju medije, sa vizijom i strategijom ili bez njih, nekada su široke ruke ili daju taman onoliko novca koliko im omogućava da se pretvaraju da im je stalo.

Flandrija (sjeverni dio Belgije) ima svoju vladu i vlastitu medijsku politiku. Iskreno, “politika” je vjerovatno prejaka riječ. Sa pozitivne strane, može se reći da vlada ima velikodušna izdvajanja – sklopila je sklopila poseban dogovor o distribuciji izdanja s novinskim izdavačima. Odupiru se vladavini iz Brisela (Evrope) održavajući BTW (PDV) na online produkciju od niskih šest posto. Osim toga, iznosi koji se dodjeljuju za inovacije su mali, dok se neobjašnjivo visoke cifre dodjeljuju za “podršku” (nedavno je jednom od najvećih izdavača – Mediahuis – dodijeljeno 900.000 eura, iako Mediahuis ostvaruje veoma značajnu dobit).

Vlada u Danskoj ima drugačiji pristup. Kopenhagen daje veliku podršku svim komercijalnim novinarskim inicijativama, sve dok te inicijative ciljaju na veliku publiku. Sve takve inicijative se mogu prijaviti za finansijsku pomoć. Nivo finansijskog doprinosa se određuje u skladu sa veličinom organizacije (veće organizacije dobivaju više novca). U slučaju Danske možemo reći da vlada izbjegava sve vrste rasprava time što subvencije svima stavlja na raspolaganje. Pitanje je hoće li takva politika potaknuti novinare da pokrenu nešto novo. U najgorem slučaju, tradicionalni mediji će jednostavno dobiti još vremena prije neizbježne propasti.

Premda uvijek ima prostora za kritiku, holandski pristup naizgled ima više prednosti. U posljednjih sedam godina za inovacije i „posebne novinarske projekte“ izdvajalo se malo novca (manje od tri miliona eura godišnje), ali taj novac je dobro utrošen i pomogao je da se stvori okruženje u kojem su se promijenili stavovi, gdje start-up preduzeća imaju priliku za razvoj i gdje “vjetar promjene” dopire i do tradicionalnih medija i do novih preduzetnika.

Detaljan pregled medijskih politika u devet evropskih zemalja dostupan je na bosanskom jeziku ovdje i na engleskom ovdje.