Nedostatak konkretnijih informacija o žrtvama napada van evropskog tla bitan je, ako ne i osnovni, razlog zbog čega na terorističke napade u Evropi reagujemo emotivnije.

Više je članaka o terorističkim napadima u Briselu bilo u bh. online medijima, nego o napadima u Ankari, dok neki od desetina napada tokom prošlog mjeseca nisu uopšte ni spomenuti na pojedinim portalima. Na primjer, o pucnjavi u centru Ankare sredinom marta, pisao je samo Klix, dok je o bombaškim napadima u džamiji u Madiguri, uz Klix, pisao i Avaz, i to u dva odvojena članka, a Radiosarajevo tim događajima, kao ni napadu u Bagdadu 6. marta nije posvetio niti jedan tekst.

Neinformisana empatična javnost

Nedavno je sarajevska Vijećnica bila osvijetljena bojama belgijske i turske zastave, u znak solidarnosti sa Ankarom i Briselom, gradovima pogođenim novim talasom terorističkih napada. U simboličnom odavanju počasti žrtvama glavni grad Bosne i Hercegovine tako se pridružio svjetskim metropolama u jednostavnoj i dostojanstvenoj poruci podrške stradalima u ta dva grada.

Interesantno je da se pored belgijske, na fasadi zgrade gradske uprave, a nekadašnje biblioteke, našla i turska zastava, time nakratko narušivši diskurs koji se na društvenim mrežama, ali i portalima, mogao čuti još od pariških napada u novembru 2015. godine. Čini se da javnost, suprotno komentarima, nije zanemarila činjenicu da civilne žrtve terorizma kao globalnog problema stradaju i drugdje osim u Evropi, što je bila glavna tema kritike u proteklim mjesecima.

Foto: Avaz

Bilo bi nemoguće negirati postojanje određene sklonosti češćem identificiranju i empatiji prema žrtvama u Evropi u odnosu na one drugdje. Međutim, ono na šta vrijedi obratiti pažnju jeste paradoks u kojem mediji u kritikovanju građana radi nedostatka empatije prenose vlastitu odgovornost za neinformisanost domaće javnosti na samu javnost. Upravo je jedan od osnovnih zadataka medija i novinara informisanje javnosti koja u tome nema odgovornost, nego pravo.

Kako bh. online mediji tretiraju temu terorističkih napada u Evropi, a kako u drugim dijelovima svijeta? Za jednostavan uvid u ovu problematiku dovoljno je analizirati medijske izvještaje u proteklih mjesec dana.

Od početka marta, tri među najčitanijim informativnim portalima – Klix, Avaz i Radiosarajevo – pisali su o 14 terorističkih napada u kojima je bilo civilnih žrtava.

O Belgiji više nego o Turskoj

Ono što je odmah evidentno je izuzetno dominantno prisustvo članaka o događaju u Briselu. Tako je Klix od 70 članaka o svim napadima – napadu u Briselu posvetio 36, a ukupno 19 članaka na pet napada u Turskoj. Portal Radiosarajevo je od ukupno 63 članka o napadima – o Briselu pisao u čak 39, a Avaz od ukupno 68 – u barem 42.

Osnovnom pretragom interneta je lako vidjeti da veliki broj terorističkih napada, pogotovo na istoku, nisu uopšte spomenuti na domaćim portalima.

Osim u slučajevima Brisela i Ankare, te napada u Istanbulu, sva tri portala su ostalim napadima posvetili maksimalno četiri članka – u prosjeku, između jedan i dva. Također, bilo je i događaja, poput zadnjeg u nizu napada Boko Harama na Borno na sjeveroistoku Nigerije 26. marta kada je ubijeno najmanje 4 civila, o čemu nije pisao niti jedan bh. portal. Uz statistiku koja ukazuje na izrazito dominantno informisanje o samo jednom napadu u proteklom mjesecu, gdje se o 13 drugih događaja raspravljalo u manje od 50% prostora, zahtjevati od javnosti ne samo elementarno poznavanje činjenica, već i emocionalnu ili bilo kakvu drugu reakciju, kao u slučaju teksta na Klixu, više je nego nepravedno i, u neku ruku, arogantno.

U tretmanu teme terorističkih napada na ova tri bh. portala ne radi se o izoliranom slučaju: Klix, RSA i Avaz su samo indikator generalne slike uređivačke politike u bh. online medijima.

Možda razloge tako očite sklonosti ka većinskom tretiranju tema sa Zapada, i kroz zapadne oči, treba tražiti i u medijskom i agencijskom izvorištu informacija. Većina novinara u BiH koristi se engleskim jezikom, te informacije traži u anglofonim medijima, što dovodi do većeg broja onih informacija koje su prisutne u zapadnom diskursu. Istim putem može se objasniti i ipak nešto veća pažnja vijestima iz Turske: kroz širenje turske interesne sfere na BiH u proteklim godinama, kao i prisustvo turske novinske agencije kao što je Anadolu Agency.

Također, vrijedi obratiti pažnju i na jezik kojim se zapadni mediji koriste. Kao što se u vijestima o Bosni i Hercegovini devedesetih redovno moglo čitati o "vječitoj etničkoj mržnji", dok su politički lideri često obilježavani kao „gospodari rata“, vrijedi napomenuti da su, primjerice, u izvještavanju o terorističkom napadu u Libanu u novembru 2015. godine korišteni termini kao što je "uporište Hezbolaha", koje ustvari nije ništa drugo nego naselje sa pretežno šiitskim stanovništvom.        

Tako smo sada, u tekstovima o racijama u briselskim naseljima Molenbeeku i Schaerbeeku mogli čitati o protuterorističkim aktivnostima u "etničkim getoima". U stvarnosti, Moolenbeck i Schaerbeek izgledaju potpuno drugačije od onoga što se da zamisliti iz medijskog opisa tih kvartova – ta dva briselska kvarta su izgledom, sadržajem i načinom života gotovo identični svakom pristojno uređenom naselju na Zapadu.

U periodu od 1. marta do danas, Klix, RSA i Avaz su informativno tretirali 14 terorističkih napada sa civilnim žrtvama. Uz napade u Ankari 13. marta i Briselu 19. marta, crnu listu terorističkih napada sa smrtnim ishodom sačinili su i sljedeći događaji:
4. mart: u eksploziji bombe u gradu Nusaybin u Turskoj ubijena dva policajca, 35 ljudi ranjeno; u Adenu, Jemen, naoružani napadači upali u starački dom i ubili 16 osoba;
6. mart: Bagdad, Irak: bombaš samoubica se zabio kamionom u masu i aktivirao eksploziv, ubijeno više od 30 osoba;
13. mart: napad Al-Kaide na hotel Grand Bassam u Obali Slonovače, stradalo 16 osoba; bombaški napad u Ankari, napadačica ubila najmanje 37 civila;
16. mart: u Peshawaru, Pakistan, 15 osoba ubijeno u eksploziji bombe u autobusu; u samoubilačkom napadu u džamiji u Madiguri, Nigerija, stradalo barem 30 ljudi;
18. mart: u pucnjavi u centru Ankare ubijeni policajac i civil;
19. mart: bombaš samoubica izvršio napad u centru Istanbula, ubijene 4 osobe, povrijeđene 36;
25. mart: bombaš samoubica izvršio teroristički napad u Bagdadu, stradalo 26, povrijeđena 71 osoba; na jugu Jemena 22 osobe ubijene u tri bombaška napada;
27. mart: bombaš samoubica ubio barem 72 osobe u lunaparku u Lahoreu, Pakistan.

Bezimene žrtve

Kada god se pisalo o terorističkim napadima u Evropi, vrlo često se u propratnim člancima moglo čitati o samim žrtvama. Uz ime i prezime i fotografiju, tako smo mogli dobiti uvid u njihove živote i one koje su ostavili iza sebe, što je za efekat imalo viši stepen empatije. Jednostavno rečeno, lakše se identificirati sa tragedijom osoba čije ime, lice i biografiju poznajemo, dok je to mnogo teže u slučaju kada se suočimo samo sa konačnim bilansom žrtava.

Jedan od rijetkih slučajeva u kojem je postojala informacija o identitetu žrtve je onaj Adela Termosa, čovjeka koji je skočivši na bombaša samoubicu u Bejrutu u novembru 2015. spasio veliki broj slučajnih prolaznika (o čemu je tada pisao Radiosarajevo, ali ne i Klix). Pritom, da se zaključiti da je isključivi razlog činjenice da smo mogli saznati više o Termosu njegovo herojsko djelo. O ostale 42 žrtve nismo mogli pročitati ništa. Kada se to uporedi sa ovomjesečnim terorističkim napadima, primijetan je identičan trend: u svih 16 napada, samo u slučaju Brisela smo mogli saznati daleko više detalja o samim žrtvama. Isti dan, mogli smo pročitati priče o prvoj identificiranoj žrtvi u Briselu, te o dvojici sportista, fudbaleru i košarkašu koji su ili povrijeđeni u napadima, ili su se jednostavno samo zatekli na licu mjesta.

U medijima obuhvaćenim analizom, bilo je skoro nemoguće naći članak sa ostalih 15 lokacija sa identitetima ili biografijama žrtava, a čak i u slučaju da postoje, te informacije bile su nepotpune ili šture.

Primjera radi, u tekstu Avaza o napadu Al Kaide na hotel Grand Bassam u Obali Slonovače 18. marta pod naslovom "Konobar u kafiću kojeg je napala Al Kaida: Prije nego su počeli pucati, svađali su se oko toga koje će pivo popiti", adaptiranom sa web stranice CNN-a, nije preneseno niti jedno ime žrtve. Imenovan je jedino jedan od svjedoka, animator u baru, Tanoe Assinie. Glavni svjedok sa lica mjesta, konobar, je u Avazovom tekstu neimenovan, iako je CNN njegovu izjavu objavio pod pseudonimom "Jean".

Tako smo odlukom Avazovog novinara uskraćeni i za taj krajnje minoran detalj njegovog identiteta koji bi nam pružio makar nešto humaniju sliku očito istraumatizirane osobe koja je upravo svjedočila zločinu. Nedostatak konkretnijih informacija o žrtvama napada van evropskog tla bitan je – ako ne i osnovni – razlog zbog čega na terorističke napade u Evropi reagujemo emotivnije.