Slučajevi H-altera i Dnevnog avaza.

Foto: Pixabay

Općinski građanski sud u Zagrebu 21. septembra je donio Odluku kojom se portalu H-alter izriče privremena mjera zabrane objavljivanja tekstova o direktorici Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Gordani Buljan Flander. Presuda je došla nakon serije tekstova novinarke Jelene Jindre u kojima problematizuje rad direktorice ove ustanove.

Sudsku zabranu osudila su novinarska udruženja, a protiv presude su i saborski zastupnici. 

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko za Mediacentar Sarajevo kaže da ovo nije prvi put da hrvatski sudovi pokušavaju zabraniti novinarski rad.

“Prošle godine imali smo slučaj iz Varaždina gdje je tamo sud zabranio emitiranje priloga u emisiji Provjereno Nove TV. No, kasnije je Županijski sud u Osijeku ukinuo rješenje Općinskog suda u Varaždinu od 3. rujna 2020., kojim je emisiji Provjereno Nove TV zabranjeno emitiranje priloga o varaždinskom psihijatru kojeg su bivše pacijentice prozvale za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje”, kazao je Zovko.

Sudsku zabranu pisanja portalu H-alter o direktorici Buljan Flander Zovko ocjenjuje kao skandaloznu, sramotnu i smatra je možda najvećim ograničenjem medijskih sloboda u Republici Hrvatskoj do sada.

“Ona je presedanska jer se sudskom odlukom u budućnosti zabranjuje svako izvještavanje o radu neke ustanove. Nikada ranije se nije dogodilo. Jednostavno ovo je neodrživo”, poručio je Zovko.

Advokatica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić za Mediacentar kaže da ova Odluka nije u skladu sa elementarnim standardima zaštite slobode govora i medija. Dodatno pojašnjava da u svim zemljama postoji mogućnost da se privremeno, po hitnom postupku, zabrani distribucija ili emitovanje nekih medijskih sadržaja. Radi se, pojašnjava Alaburić, o tzv. prethodnim zabranama, odnosno zabranama prije nego što je sud presudio o predmetu spora.

“Takve su zabrane dopuštene samo iznimno, ako ne postoji drugi način da se zaštite interesi nacionalne sigurnosti ili privatnosti. Uvijek se radi o medijskom sadržaju koji je poznat i za koji sud, koji odlučuje o zabrani, procjenjuje da škodi nekom općem ili osobnom dobru”, objašnjava Alaburić.

U slučaju H-Altera to, međutim, nije slučaj. Sud je H-Alteru zabranio da objavljuje bilo kakav prilog o direktorici Buljan Flander i Poliklinici, bez obzira na sadržaj.

“Tako, na primjer, ta zabrana obuhvaća i vijest da je dr.Buljan Flande uživo na nacionalnoj televiziji dala ostavku ili da je zagrebački gradonačelnik imenovao nove članove Upravnog vijeća. Takva generalna zabrana objavljivanja svih eventualnih budućih priloga, neovisno o istinitosti sadržaja i javnom interesu, doista predstavlja presedan”, dodaje Alaburić.

Incident ili početak institucionalne cenzure?

Evropska konvencija o ljudskim pravima članom 10 garantuje slobodu govora. Te slobode je moguće ograničiti, kako je navedeno u stavu II člana 10, samo u slučajevima da se krše prava i slobode drugih, ili da se nanosi šteta javnom zdravlju, moralu i sl. Stoga nakon ove presude nije nesuvislo pitanje da li ovo može biti uvod u institucionalnu cenzuru medija u Hrvatskoj.

“Nadam se da ovo nije početak institucionalne censure u Hrvatskoj. Naravno na osnovu ovog primjera može se dogoditi da sutra neki političar, visoki dužnosnik pokuša od suda ishoditi ovakvu mjeru. Svi koji to požele moraju računati na to da će ih dočekati žestoki otpor. Sigurno nećemo sjediti skrštenih ruku i šutjeti. Mi već godinama svjedočimo da se SLAPP tužbama novinare žele ušutkati, ovaj put smo svjedoci da je i pravosuđe otišlo korak dalje, samo ušutkati mediji koji je objavio cijeli jedan serijal”, poručuje Zovko.

Evropska konvencija o ljudskim pravima poseban senzibilitet ima prema novinarima, a ono što je građanima zabranjeno, novinarima je često neophodno. Primjera radi građani nemaju pravo snimati druge osobe bez njihovog znanja jer je to nezakonito, međutim kada to urade novinari Evropski sud za ljudska prava cijeni dopuštenim ukoliko je ispoštovan javni interes. Iako se takvi snimci ne mogu koristiti u sudskim procesima, hrvatska javnost je svjedočila da i nezakonito sačinjen snimak novinara može biti dokaz na sudu ukoliko je to od javnog interesa. U ovom slučaju, sud očigledno, smatraju naši sagovornici, nije cijenio da je javni interes najbitniji.

“Sud je vodio računa o ugledu Poliklinike i njezine rukovoditeljice, a potpuno je zanemario javni interes i pravne standarde koji vrijede za javne rasprave o temama od velikog javnog značenja”, smatra Alaburić.

Zovko ocjenjuje da je interes jedne osobe, koja je bila na čelu Poliklinike, stavljen ispred interesa javnosti.

“Naravno ova odluka po mom mišljenju ne može preživjeti i ona mora pasti jer je jako opasna, a sudac koji ju je donio trebao je po meni isti dan napustiti svoj položaj. Citirat ću odvjetnicu Vanju Jurić koja među ostalim na ovu temu kaže: Kada bi ostalo ovako, to otvara vrata najtežim kršenjima medijskih sloboda. Ne radi se o tome da netko traži uklanjanje nekog teksta, nego da sud u budućnosti zabranjuje svako izvještavanje o profesionalnom radu neke ustanove, neovisno o okolnostima, pozitivnom ili negativnom kontekstu, je u javnom interesu bez ograničenja i ograda. Zato je to jako opasno”, dodaje Zovko.

Vjeruje da ova sudska odluka neće pokrenuti efekt samocenzure. Alaburić cijeni da ova odluka nije shvaćena kao poruka novinarima da se samocenzurišu, te da je mišljenje da je sudac pogriješio i da će viši sud ovu odluku ukinuti. 

“Stajališta izražena u toj sudskoj odluci sigurno neće postati dio hrvatske sudske prakse”, vjeruje Alaburić.

Sudske zabrane nisu nepoznanica ni u BiH

Iako rijetko, ovakvih sudskih praksi ima i u BiH. Tako je početkom godine Općinski sud u Sarajevu donio rješenje kojim se zabranjuje “Avaz-roto pressu” objavljivanje informacija iz privatnog života Ranka Debevca, predsjednika Suda Bosne i Hercegovine.

Sudske zabrane pisanja o određenoj temi ili o konkretnoj osobi, za predsjednika Udruženja “BH novinari” Marka Divkovića, predstavljaju novi oblik cenzure i demonstraciju totalitarizma.

“Zahtjeva te vrste, na sudovima je bilo i ranije, ali ne pamtim takvu presudu. Lično sam u dva sudska postupka imao zahtjeve tužitelja, po privatnim tužbama ali su odbijeni. To se događalo u tzv. jednoumlju 1988. i 1989. U službenoj demokratiji, a realno naciokratiji, kakva je na snazi u BiH i HR, posezanje tužilaca za tom mjerom mogu i razumjeti ali ne i prihvatiti”, kaže Divković za Mediacentar.

 Za Divkovića posljednji slučajevi, jedan u Sarajevu i drugi u Zagrebu, govore kako je pravosuđe u sprezi sa politikom. Uočava sličnost u zabrani pisanja portalu H-alter i Avazu.

“U oba su tužioci visoki funkcioneri, sudski i vladini. Međutim, zagrebački slučaj je primjer solidarnosti novinarske profesije. Naime, ogromna većina medija je u znak protesta objavila sporni tekst, i time jasno stavila do znanja šta misle o takvoj presudi. U sarajevskom primjeru, solidarnost je gotovo potpuno izostala”, govori Divković.

Strahuje da ovakve presude budućim tužiocima i sudijama mogu poslužiti kao presedan, što predstavlja posebnu opasnost, kaže Divković, uperenu protiv slobode javne riječi uopšte protiv medijskih sloboda.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.