Priča o Napalm djevojčici ukazuje na nemoral svjetskih agencija i zaboravljene lokalne fotografe u ratnom novinarstvu

Foto: Teror rata/Associated Press

Teror rata, poznatija i kao Napalm djevojčica, naziv je fotografije spaljene djevojčice pogođene napalm bombom tokom Vijetnamskog rata. Fotografija je snimljena 8. juna 1972. godine, a naredne, 1973, osvojila je nagradu World Press Photo, kao i Pulitzerovu nagradu. Izvorni potpis ispod fotografije glasi: “Phan Thị Kim Phúc (u sredini) bježi s drugom djecom nakon što su južnovijetnamski avioni greškom bacili napalm na južnovijetnamske vojnike i civile.”

Koliko je miliona takvih “grešaka” bačeno na nedužne civile, teško je utvrditi. Svojom strahotom i ogoljenošću – i metaforičnom i doslovnom – u prikazu onoga što se dešavalo u Vijetnamu, fotografija je postala jasan dokaz da slike mogu uticati na javno mnijenje, ali ne i zaustaviti rat. Postala je najpoznatija fotografija iz Vijetnamskog rata i jedna od najznačajnijih u historiji ratnog fotožurnalizma. Jednom riječju – ikona ratne fotografije 20. vijeka.

Fotografiju je distribuirala svjetska novinska agencija Associated Press, potpisavši vijetnamsko-američkog fotografa Nicka Úta kao autora. On je godinama išao s jedne ceremonije na drugu, primajući svjetske nagrade i držeći predavanja o nastanku fotografije. Sve dok organizacija The VII Foundation nije snimila dokumentarni film koji je ozbiljno doveo u pitanje njegovo autorsko pravo.

Autorsko pravo fotografa teško je osporiti bez razumijevanja načina rada novinskih agencija. One su profitne kompanije koje se na globalnom tržištu bore za opstanak. Prodaja vijesti njihova je osnovna djelatnost, dok se njihova proizvodnja često odvija hiljadama kilometara daleko od centralnog sjedišta.

Novinske agencije šire svoju mrežu dopisnika angažovanjem lokalnih fotografa koji su privremeno angažovani – najčešće samo za vrijeme ratnih dešavanja. Taj status se naziva stringer, što je kod nas pogrešno prevedeno kao volonter. Stringer je obično i sam stanovnik pogođenog područja, žrtva rata kao i svi drugi civili, ali mu fotoaparat omogućava povlašteniji položaj – i veću odgovornost i rizik. Njegova dodatna prednost je poznavanje lokalnih prilika bolje nego što to zna strani fotoreporter koji je upravo sletio UNPROFOR avionom.

Stringeri često, uz simboličnu naknadu, predaju svoje fotografije glavnom fotografu agencije, koji ih zatim šalje u centralu, ponekad čak i sa svojim imenom ispod umjesto imena stvarnog autora. Praksa prisvajanja tuđih fotografija, pa čak i otkupa negativâ kako bi se “dokazalo” lažno autorstvo, nije nova u ovom poslu. Ako glavni fotoreporter zakasni ili ne prisustvuje događaju, jedini način da opravda svoju ulogu jeste da iskoristi fotografije stringera. Agencija zahtijeva sadržaj, novine očekuju fotografiju za naslovnicu. Rat u Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Bosni... je uvijek glavna vijest.

Dokumentarni film Stringer (2025), koji je snimila The VII Foundation, prvi je put u historiji fotožurnalizma ozbiljno doveo u pitanje autorstvo jedne od najpoznatijih fotografija. Kršenje autorskih prava nije nepoznato u novinarskoj profesiji. Tokom rata u Sarajevu, kolega fotoreporter koji je radio za jednu svjetsku agenciju pitao me može li poslati moju fotografiju, smatrajući da je bolja od njegove. Uz moje odobrenje, ali bez naknade i bez mog pristanka da se potpiše kao autor, poslao je moju fotografiju putem faksa svjetskoj agenciji sa svojim potpisom. To se ponovilo još nekoliko puta, ponekad čak i bez mog znanja. Pritisak koji je osjećao bio je velik, a okolnosti ratne – odluke koje u miru vjerovatno ne bi donio.

Fotografija Napalm djevojčica ponovo je uzdrmala svjetske medije, ali ovaj put iz sasvim drugog razloga. Pokrenuta su tri različita istraživanja o njenom autorstvu. Prvo, dokumentarni film The Stringer u produkciji The VII Foundation, koji uz vizuelnu analizu istraživačke grupe INDEX iz Pariza zauzima stav da je autor fotografije Nguyễn Thành Nghệ, a ne Nick Út. Fotografija koja je postala simbol ratnog fotožurnalizma sada je u tom filmu predstavljena kao primjer sumnjive prakse i moralnih propusta svjetskih agencija i njihovih fotoreportera.

Associated Press bio je prisiljen da odgovori na optužbe i brani svoj kredibilitet. Pokrenuta je interna istraga, ali zvaničan stav ostaje nepromijenjen: zbog nedostatka dokaza i činjenice da su mnogi ključni svjedoci – urednici i saradnici – već umrli, AP je objavio da u njihovoj dokumentaciji autorstvo ostaje pripisano Nicku Útu.

Nakon toga reagovao je i World Press Photo, koji je ovoj fotografiji dodijelio jedno od svojih najprestižnijih priznanja – nagradu za fotografiju godine. Njihovo dodatno istraživanje, uz uvid u film i analize AP-a, dovelo je u pitanje autorstvo. Iako nije bilo čvrstih dokaza koji bi opravdali promjenu imena nagrađenog autora, sumnja je ostala ključna.

Fondacija je donijela kompromisnu odluku: autentičnost, kredibilitet i dokumentarna vrijednost fotografije ostaju neupitni, zbog čega ona i dalje zaslužuje nagradu World Press Photo za najbolju fotografiju 1973. godine. Međutim, autorstvo je zvanično obustavljeno i ostaje pod preispitivanjem. Njihovo saopštenje glasi: “Samo je autorstvo obustavljeno i pod preispitivanjem. To ostaje sporna historija i moguće je da autor fotografije nikada neće biti u potpunosti potvrđen. Suspenzija pripisivanja autorstva ostaje na snazi dok se ne dokaže suprotno.”

Prvi put u historiji fotožurnalizma svjetska nagrada dodijeljena je fotografiji nepoznatog autora.

Na osnovu mog ratnog iskustva u Sarajevu i ovog dokumentarca koji je uzdrmao temelje profesije, mogu zaključiti da ovo nije usamljen slučaj. Besramno iskorištavanje stringera i lokalnih fotografa radi profita prisutno je i danas. Novinarstvo nije izuzeto od zakona tržišta, niti je zaštićeno moralnim ili uzvišenim vrijednostima. Doduše, period socijalizma u bivšoj Jugoslaviji i istočnom bloku pokazao je da je moguće i drugačije novinarstvo. Samo ostaje pitanje – da li je to zaista bilo novinarstvo?

Fotografija je bila i povod za globalnu debatu o moderaciji sadržaja na društvenim mrežama, kada ju je 2016. Facebook uklonio zbog pravila o golotinji. Nakon burnih reakcija javnosti, platforma je povukla odluku i priznala njen izuzetan historijski i novinarski značaj.

___