Teme kojima se bavi naučno novinarstvo često se doživljavaju kontroverznima jer su o novostima za naš život.

foto: pixabay

Na Europskoj konferenciji znanstvenih novinara u Toulouseu 2018., prilikom otvaranja, jedan francuski političar istaknuo je da se znanstveni novinari bave nekim od najvažnijih tema koje se tiču cijelog čovječanstva. Klimatske promjene, pandemije, superbakterije, novi virusi, cjepiva i lijekovi, održivi razvoj, novi izvori energije, nove tehnologije poput 5G, bioraznolikost, GMO-i, zagađenje, edukacija o razlikama između ozbiljnih znanosti i pseudoznanosti, istraživanja svemira, potraga za vanzemaljskim životom i druge slične teme tiču se cijelog svijeta; njihov značaj nije dnevnopolitički, niti lokalan.

Istovremeno to su vrlo dinamična područja u kojima se svakodnevno otkriva nešto novo. Američki popularizator znanosti Stewart Brand ustvrdio je da je znanost jedina prava novost: „Ljudska priroda ne mijenja se puno; znanost se mijenja, a ta promjena se nakuplja i nepovratno mijenja svijet”.

Dodatnu važnost znanstvenom novinarstvu daje činjenica da se teme kojima se ono bavi često doživljavaju kontroverznima. Za to postoji više razloga. Prije svega upravo činjenica da adresiraju pitanja koja imaju golem značaj u ljudskim životima čini ih kontroverznima. Posebno je to tako zato što se navedene teme tiču zdravlja, ekonomije, politike, svjetonazora, političke pripadnosti pa i vjerovanja.

Voditi se znanošću a ne političkim uvjerenjima

Uzmimo za primjer klimatske promjene. Gotovo svi znanstvenici koji aktivno objavljuju istraživanja o klimatskim promjenama (97–98%) podržavaju konsenzus o ljudskom utjecaju na globalno zatopljenje. Jedna studija iz 2019. utvrdila je da je znanstveni konsenzus oko tog pitanja dosegao čak 100%.

No, rješavanje problema globalnog zagrijavanja zahtijeva golema ulaganja, ekonomske žrtve i odricanja te političku koordinaciju i regulaciju na svjetskoj razini. Potrebno je ubrzano napuštati fosilna goriva iako ih još uvijek ima puno i iako su još uvijek lako dostupna te relativno jeftina. Potrebno je regulirati industrije, uvoditi subvencije za obnovljive izvore, oporezivati fosilna goriva, mijenjati način pohranjivanja i distribucije energije itd. Potrebno je urediti trgovinu emisijama, pravednu distribuciju tereta smanjenja emisija među državama kako zemljama u razvoju koje do nedavno nisu bile veliki izvori emisija tranzicija na obnovljive izvore ne bi bila teža nego bogatim državama koje su stoljećima koristile jeftina fosilna goriva i bile najveći izvori stakleničkih plinova.

Također, za očekivati je da će zemlje koje imaju velike zalihe fosilnih goriva poput Australije, koja je jedan od najvećih izvoznika ugljena, imati problema s regulacijama koje bi im mogle ograničiti eksploatacije važnih resursa ili ih učiniti skupljima i nekonkurentnijima. Na politike će nastojati utjecati lobiji raznih industrija, osobito proizvođača fosilnih goriva. Pojavit će se čak i neki znanstvenici i trustovi mozgova koji će u sprezi s konzervativnim ili libertarijanskim političarima i lobistima širiti klimatski skepticizam s ciljem da javnost stekne dojam da je globalno zatopljenje, čak i ako se događa, posljedica prirodnih procesa, a ne ljudskih aktivnosti.

Jedan od ključnih čimbenika povjerenja u klimatsku znanost je i političko uvjerenje. Primjerice, ispitivanja Pew Researcha provedena u SAD-u 2020. utvrdila su da je vjerojatnost da će demokrati klimatske promjene doživjeti kao glavni prioritet tri puta veća nego da će takav doživljaj imati republikanci (78% naspram 21%). To nije svojstveno samo SAD-u. Studija Hornsey et al. otkrila je da je u cijelom svijetu glavni čimbenik koji odlučuje o prihvaćanju ljudskog utjecaja na klimatske promjene upravo političko opredjeljenje. No, neka novija istraživanja pokazuju da je jedan od važnih čimbenika također i dob – mlađe generacije više vjeruju u zaključke klimatskih znanstvenika od starijih.

Kako se nositi s takvim podjelama? Zbog kontroverzi koje se često vezuju uz znanstvene teme, ali i zbog same prirode znanosti, znanstveni novinar ne smije nikada biti pristran. On se uvijek treba voditi znanošću, a ne svojim svjetonazorskim, političkim ili ideološkim uvjerenjima. To je bit znanstvene metode. Znanstvenik mora uvijek kritički, nepristrano preispitivati rezultate svojih istraživanja čak i ako će ga oni dovesti do propasti hipoteze koju je postavio kao temelj svojeg istraživanja. Znanstvenik mora biti neumoljivo kritičan prema svojoj hipotezi, kao da ju je postavio neki njegov konkurent. Jer, ako ne bude dovoljno rigorozan, doživjet će neusporedivo veću sramotu da će njegova istraživanja kao loša razotkriti netko drugi, možda recenzenti koji će ih analizirati prije objavljivanja studije ili neki drugi znanstvenici koji će pokušati replicirati ili primijeniti njegove rezultate.

Znanstveni novinar kao opinion maker

Odgovornost znanstvenog novinara u tom smislu u najmanju je ruku jednaka odgovornosti znanstvenika jer će on s rezultatima upoznati široku javnost. U neku ruku na temelju zaključaka znanstvenih studija on će djelovati kao opinion maker, a to je vrlo odgovorna funkcija kada je riječ o tako važnim temama kao što su one koje smo naveli na početku. Pritom, znanstveni novinar ne smije misliti da to što je svojevremeno predstavljao određene zaključke znanstvenih istraživanja znači da ne smije okrenuti ploču ako istraživanja pokažu suprotno. Znanstvene spoznaje nisu apsolutne istine uklesane u kamen. One se mijenjaju kako se razvijaju znanstvene metode i tehnologije koje omogućuju znanstvena istraživanja.

Primjerice, od znanstvenog novinara očekuje se da promovira cijepljenje kao jednu od najuspješnijih medicinskih metoda svih vremena. Cijepljenje je jedan od ključnih razloga zbog kojih se očekivano trajanje života u posljednjih stotinjak godina udvostručilo. No to ne znači da o cjepivima treba pisati pristrano, uvijek samo u superlativima, ignorirajući ili prešućujući utvrđene opasne nuspojave. U ovoj pandemiji cjepiva su razvijena izuzetno brzo zahvaljujući golemim sredstvima i naporima koji su uloženi u taj pothvat. U tom procesu klinička ispitivanja su pokazala da su cjepiva neočekivano učinkovita i vrlo sigurna. No, klinička ispitivanja sigurnosti cjepiva provedena su na desecima tisuća ljudi, a njihova učinkovitost testirana je prije nego što su počele dominirati nove varijante poput delte.

Kada je krenula masovna primjena cjepiva na milijunima i milijardama ljudi, pokazalo se da cjepiva odobrena u SAD-u i EU ipak imaju neke ozbiljne nuspojave. One su bile toliko rijetke, po nekoliko slučajeva na milijun ili više cijepljenih, da se nisu mogle jasno pokazati na manjim uzorcima u kliničkim ispitivanjima. Dužnost znanstvenog novinara je da to prvi registrira, čim znanstvenici zabilježe moguće signale. On to mora učiniti unatoč tome što zna da bi neke ljude kolebljive prema cijepljenju takva informacija mogla odvratiti od cijepljenja. Nakon toga on treba biti prvi koji će javnosti predstaviti moguće mehanizme koji stoje iza zabilježenih nuspojava, čim znanstvenicima budu dostupne takve spoznaje. Konačno, treba nastojati objektivno predstaviti rizike i dobrobiti cijepljenja određenim cjepivom onako kako ih registriraju ozbiljna istraživanja.

Istovremeno dok prenosi nova otkrića koja ponekad mijenjanju ranije spoznaje, znanstveni novinar treba koristiti svaku priliku kako bi educirao javnost o prirodi znanosti. Znanost se mijenja, razvija, napreduje, no to ne znači da joj ne možemo vjerovati. Ona je izvor najboljih mogućih spoznaja koje možemo u nekom trenutku imati o nekoj temi istraživanja. Pritom je važno biti skeptičan prema studijama koje donose revolucionarne ili velike tvrdnje. Kako je to višekratno ponavljao slavni astronom i popularizator znanosti Carl Sagan: Za velike tvrdnje potrebni su veliki dokazi.

Kako bi se mogao nositi s teškim zadatkom i odgovornošću koje podrazumijeva znanstveno novinarstvo, znanstveni novinar mora imati najbolje moguće izvore i sugovornike u koje može imati povjerenja – kvalitetne studije objavljene u najboljim znanstvenim časopisima i ponajbolje stručnjake u određenom području. Važno je da su studije objavljene u jakim časopisima jer to podrazumijeva da će proći kroz rigorozne recenzije vrhunskih znanstvenika. Dobri stručnjaci kao sugovornici i savjetnici važni su zato što imaju kompetencije da na temelju znanstvenih istraživanja koja poznaju i prate donose kvalitetna predviđanja te da u skladu s njima preporučuju odgovarajuća ponašanja, ulaganja, politike i sl. Važno je imati na umu da razmišljanja ozbiljnih stručnjaka uglavnom nikada neće biti u suprotnosti sa znanstvenim konsenzusom u određenom području, koliko god to moglo biti privlačno za javnost koja ih može doživljavati kao svojevrsne zviždače i heroje.

Dobra komunikacija sa znanstvenicima

Zbog svega navedenog važne su dvije stvari:

1) znanstveni novinar treba biti naoružan solidnom prirodoslovno-matematičkom pismenošću i

2) mora održavati dobru komunikaciju sa znanstvenicima.

Za ispunjavanje prvog uvjeta povoljno je da je znanstveni novinar studirao na nekom od fakulteta iz STEM područja na kojima se mogu dobiti temeljni uvidi u funkcioniranje znanstvene metode. No to nije apsolutno neophodno. Dovoljno je biti dobro potkovan srednjoškolskom razumijevanju znanosti. Ostalo se može naučiti u procesu, a u konačnici ionako je za predstavljanje novih istraživanja potrebna pomoć stručnjaka u određenom području – bili oni autori novog rada ili komentatori u novinarskom tekstu. Znanstveni novinari rijetko imaju privilegiju da se mogu specijalizirati isključivo za jedno područje znanosti, primjerice samo za fiziku. Osobito to vrijedi za male zemlje s malim jezicima. No, čak i kada bi imali takvu mogućnost, primjerice da se specijaliziraju samo za medicinu, treba imati na umu da se u raznim područjima svake znanosti zbiva toliko mnogo novoga da čak vrstan gastroenterolog ne razumije sve što radi neki njegov kolega virolog.

Za ispunjavanje drugog uvjeta važno je prikupiti što je moguće više kontakata najrelevantnijih znanstvenika koji mogu pomoći s uputama i pojašnjenjima nekog istraživanja. Ako su sami autori studije najbolje je omogućiti im da naprave fact check i autorizaciju teksta kako bi bili zadovoljni onime što će biti objavljeno. Ponekad će to podrazumijevati da će ispraviti nešto što novinar nije dobro čuo ili razumio ili će možda ispraviti neke vlastite riječi jer će procijeniti da nisu bile najpreciznije ili da nisu bile primjerene. Tu uvijek treba imati na umu da su dobri znanstvenici spremni za komunikaciju najvažniji resurs znanstvenih novinara. Kvalitetni časopisi uglavnom su uvijek nekako dostupni, međutim, znanstvenici će nerijetko trebati izdvajati svoje dragocjeno vrijeme kako bi novinaru pomogli u radu na nekom zahtjevnom članku. Ako novinar opravda njihovo povjerenje, rado će nastavljati suradnju, no ako ga iznevjeri, nanijet će ozbiljnu štetu vlastitoj karijeri. Naravno, to ne znači da se treba dodvoravati svim znanstvenicima bez obzira što rade i što govore. Naprotiv, ako znanstvenici počnu promovirati pseudoznanstvene ili antiznanstvene budalaštine, mora postati njihovim najoštrijim kritičarom.

O znanstvenom novinarstvu mogla bi se napisati cijela knjiga ili čak više tomova. Ovo je samo nekoliko crtica koje se meni čine osobito važnima.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.