Uvrede, psovke i prijetnje svakodnevnica su za urednicu tačno.net, a napadi dolaze i od uposlenika lokalnih vlasti i policije.

foto: Mediacentar Sarajevo

Nakon što ju je prije tri godine mostarski policajac izvrijeđao i nazvao kučkom, urednica portala tačno.net Štefica Galić napade, prijetnje i uvrede policiji više ne prijavljuje. Kaže kako je to godinama radila, ali da je sve ostajalo isto – napadi su se nastavljali. Štaviše, napadi dolaze i od uposlenika institucija koje bi trebale da je zaštite.

“Poslije ovog u policiji, rekla sam nikad više neću [prijaviti]”, kaže ona i prisjeća se kako su reakcije svaki put kada bi prijavila neki slučaj bile iste – slijeganje ramenima, isčuđavanje i osuđivački pogledi. “Uvijek je na neki način nipodaštavanje. Poslije ovoga 'kučko' što mi je [policajac] rekao, rekla sam nikad više neću otići u policiju, bilo šta da bude“.

Verbalni napad u policiji desio se krajem 2016. godine kada je Štefica Galić došla prijaviti kako su u Mostaru na javnim mjestima postavljene neustavne zastave nekadašnje paradržave Herceg-Bosne. Prisjeća se kako je to među policajcima izazvalo negodovanje, a jedan od njih se posebno razljutio i izvrijeđao je. Dok ju je jedan nazvao pogrdnim imenom, ostali su je, kaže, šokirano gledali zbog razloga iz kojeg je došla u stanicu. Rekli su joj kako postavljanje zastava hrvatskog naroda nije krivično djelo i da ne može da podnese prijavu. Na ponašanje policajca se žalila unutrašnjoj kontroli, ali slučaj nikad nije dobio epilog. Podnijela je i tužbu za postavljanje zastava, a odgovor tužilaštva nakon 2,5 godine je bio da nema zakona u BiH koji zabranjuje upotrebu bilo koje zastave.

„Možete slobodno ISIL-ovsku, SS-ovsku, ništa vam se neće desiti“, kaže Štefica Galić.

Istog policajca, koji nikada nije sankcionisan što ju je vrijeđao, urednica Tačno.net sreće u Mostaru, na ulici i na događajima, čak i u ulozi obezbjeđenja.

„Mi idemo na Partizansko groblje na Dan pobjede nad fašizmom i taj policajac dolazi kao obezbjeđenje u Mostaru, jer dolaze neonacisti i bacaju kamenje. I dolazi taj policajac i ja mu kažem, 'ko će mene da zaštiti od tebe?'. Kaže on 'vidi moje prijateljice koja me olajava po televiziji'. Kad god naiđem, on se keči, ako je u nekom društvu uvijek upire prstom u mene, i on je faca i ništa mu se neće desiti, a ja sam glupača neka“.

Primjer poruke koju Štefica Galić dobije na Facebooku

Napadi nakon filma

Ništa se nije desilo ni Ljubušanki koja je 2013. godine Šteficu Galić fizički napala dok je šetala jednog popodneva sa prijateljicom. Nezadovoljna zbog prikazivanja dokumentarnog filma o Šteficinom pokojnom mužu Nedjeljku Galiću i tome kako su pomagali zarobljenim Bošnjacima da izbjegnu logore u ratu, uposlenica opštine Ljubuški nasrnula je na nju nanijevši joj povrede, zbog čega je osuđena na tri mjeseca zatvora uslovno i 600 maraka odštete koju Štefici još nije platila.

Film “Neđo od Ljubuškog” autorice Svetlane Broz prikupio je svjedočenja o tome kako su Galići tokom rata u BiH pomagali Bošnjacima da izbjegnu iz logora tako što su u svojoj štampariji pravili pozivna pisma koja su im omogućavala izlazak. Neđi je posthumno dodijeljena nagrada za građansku hrabrost Duško Kondor, a prikazivanje filma najavljeno je u mnogim bh. gradovima, uključujući i Ljubuški.

“Bio je prikazan isječak [na internetu], sve se diglo, udruge veterana, stranke, svi ti nasljednici etničkog čišćenja”, kaže Štefica Galić, “Već je počela medijska hajka s jednog portala. Da je sve to laž. Komentari su bili stravični. Išla sam u policiju, govorili su mi 'ma ko će to'?. Svi ljudi koji su govorili u filmu su imali problema. Ja sam dobila degenek. Policija ništa nije poduzimala. To je bila takva opsada u gradu [Ljubuški]. Policije je bilo koliko hoćete“.

Prikazivanje filma u Ljubuškom pratili su protesti grupe građana ali i medijska hajka koju su vodili brojni hercegovački portali.

„Poslije dva dana nakon prikazivanja filma, bila su i dva protesta, i digle su se udruge [veterana], dva dana poslije me napada žena, jedna od organizatorica protesta. Vera Dedić. Ona radi u općini, ulazi na ista vrata gdje rade i policajci“, prisjeća se Štefica Galić i dodaje kako je napad vidio fratar koji je o tome i svjedočio, ali da se ništa konkretno nije desilo dok reakcije nisu došle iz međunarodnih organizacija i policija je tek tada ponovo uzela izjavu od nje i pokrenula slučaj.

Pritisci oko prikazivanja dokumentarnog filma i svjedočenja o ratu, potpomognuti člancima na nekoliko lokalnih portala, stvorili su atmosferu u kojoj su Štefica Galić i njeno troje djece živjeli u strahu i izolaciji u Ljubuškom.

„Prijetili su mi preko brata, da napišem da se odričem filma. Istjerala sam brata iz kuće i sjela i napisala da ja, Dejan, Bojan i Maša [njena djeca op.a.] stojimo iza svake riječi u ovom filmu jer je istina. Jer sam gledala svojim očima, znaju oni koji su to radili, znaju to oni na kojima je odrađeno, a svi drugi radite šta hoćete. I dignem to na naslovnu. Sutra ispred kuće zvučnici, Thomsonove pjesme. Nismo smjeli izaći kruh kupiti. Sjediš u kući, niko ne dolazi“.

„Svi su bili protiv mene, neko otvoreno, neko krijući. Bilo je stanje gore nego '93., ja sam se gore osjećala“.

Izgubljene tužbe

Zbog hajke nacionalističkih portala i neistinitih tvrdnji koje su objavljivali o njenom pokojnom mužu, Štefica Galić je podnijela tužbe za klevetu protiv portala poskok.info i ljubuški-online.info i autora tekstova poput „Neđo daleko od Ljubuškoga“. Osim objavljenih tekstova, prostor za komentare koji su ti portali imali, ispunio se uvredama, osudama i prijetnjama prema njoj, a dobijala je i brojne prijeteće poruke. U člancima na portalima se Neđu Galića opisuje kao policijskog doušnika, ratnog profitera, priučenog fotografa, komunistu i protivnika svega katoličkog.

„Letke su objavili da je Neđo bio udbaš, prenosilo se po portalima. To mene boli, Neđo mrtav ne može da se brani, i ja pokušavam, a oni šuti kurvo komunistička; tebe treba silovati, isjeći na komade. Ti dođeš na sud, oni presude da se radi o 'vrijednosnom sudu'. Šta je uopće vrijednosni sud. Sve po zakonu sam izgubila“.

Tužbe protiv portala Ljubuški-online.info je izgubila, kaže, zato što nije mogla da dokaže ko mu je vlasnik, a nije mogla zbog nepostojanja impressuma, iako se nezvanično znalo ko su ljudi koji stoje iz njih. Ostale tužbe pale su zbog toga što su sudovi sporne objavljene tvrdnje, a za Šteficu laži i uvrede, smatrali kritičkim mišljenjem ili vrijednosnim sudom. Radilo se o ozbiljnim neutemeljenim tvrdnjama, poput optužbe da je prije rata bio tajni suradnik policije, kao i da je tokom rata spašavao muslimane uzimajući novac za to.

„Ljubuški-online.info, čim sam poslala tužbu, on se odmah ugasio. Kaže mi sutkinja, ne možete tužiti okvir za sliku. I to mi padne. Nije bilo impressuma, ali znala sam ko stoji iza toga – dva lika iz Ljubuškog“, priča Štefica Galić pokazujući debelu fasciklu punu isprintanih stranica spornih članaka i komentara koji su objavljeni uz njih.

„Ja napade dobivam kad ovo radim [gledam dokumente]. Sve me vraća u taj film i ludim“.

Kaže kako je portale za klevetu tužila zbog sadržaja i komentara koji oslikavaju cijelu atmosferu koju su oni stvorili – atmosferu ispunjenu strahom i mržnjom prema njoj i njenog porodici. Sudske bitke izgubila je na svim sudskim instancama, a nakon presude kantonalnog suda, morala je da plati sudske troškove. Budući da nije imala novac za to, od sredine 2016. godine polovina njene porodične penzije koju je naslijedila od muža se izuzima za te namjene.

U međuvremenu, borbu je nastavila pred Ustavnim sudom BiH i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Sudovi u BiH su tokom godina njene pravne bitke, smatra ona, pokazali kako ne razumiju novinarstvo i kako „doprinosom debati od javnog intresa“ smatraju i iznošenje neistina i neutemeljeno blaćenje nečijeg lika i djela.

Početkom ove godine, Ustavni sud BiH je vezano za njenu tužbu protiv Jakova Begića, autora na stranici Ljubuski-online.info presudio da se predmet vraća na niže sudske instance jer je „tuženi koristio neprimjerene metafore i vokabular iznoseći na uvredljiv i vulgaran način stav o ideologiji koja se kosi sa njegovim svjetonazorima, kao i konkretnim licima, uključujući i apelanticinog supruga”.

Tužbu protiv Poskoka izgubila je i na Ustavnom sudu a još uvijek čeka tri rješenja sudskih predmeta. „Obrazloženje svako je bilo nije kleveta nego vrijednosni sud a on ne podliježe propitivanju, ja sam na taj način izgubila. To su bile takve klevete i laži. Apsolutno sve je laž“.

Tačno.net

Štefica Galić ranije je radila kao fotografkinja, ali nije pisala tekstove. Tokom ratne godine provedene u Pragu, radila je kao fotografkinja lokalnih novina, a fotografije je i prije rata povremeno objavljivala u Oslobođenju. Zajedno sa kolegom Amerom Bahtijarom 2010. godine pokreće portal Tačno.net u namjeri da ponudi alternativu onome što naziva desničarskom zbiljom u Hercegovini.

„Htjeli smo da iz ovog dijela svijeta, odakle je dopiralo samo desnilo, htjeli smo reći da nismo svi HDZ-ovci i nismo svi pod tim uticajem. Krenuli smo 2010. i tu smo danas, objavljujemo kritičke tekstove o cijelom postjugoslovenskom području, o politici, o svim događanjima koji su važni. Imamo suradnike sa svih strana“, kaže urednica tog portala.

Pokretanje portala dodalo je na već postojeći antagonizam koji je postojao prema njoj i njenoj porodici. Takav odnos sredine primorao ju je da se iseli iz Ljubuškog, da zaključa i ostavi svoju kuću i preseli se u Mostar gdje i danas živi i radi.

Posljedice nekažnjivosti

Nekažnjivost napada na novinare podrazumijeva izostanak posljedica za prijetnje, fizičke nasrtaje ili ubistva novinara. U posljednjih 11 godina u svijetu je ubijeno oko 900 novinara i medijskih radnika, a tek svaki deseti slučaj dobije sudski epilog. Brojni drugi građani, blogeri i kritičari širom svijeta su žrtve napada, prijetnji vrijeđanja, šikaniranja a da za to niko ne odgovara i to je preraslo u “kulturu nekažnjivosti” koju IFEX prepoznaje kada oni koji negiraju nečije pravo na izražavanje rade to znajući da vrlo vjerovatno neće odgovarati za svoje postupke.

Uz “kulturu nekažnjavanja” suzava se prostor za slobodan protok informacija i ideja i samocenzura postaje norma. Na krilima takvog osjećaja, napadi na Šteficu i sve one koji u svojim sredinama misle i govore drugačije od dominantne većine nastaviće se, a podijeljeno bh. društvo posebno je teško okruženje za kritičke glasove.

Mržnja prema neistomišljenicima i onima koji propituju tabue i uvriježene stavove u društvu ostaje i iza svakog ugla vreba novi napad na Šteficu i njoj slične.

Jedan od takvih napada bio je i prije četiri godine kada je sa unukom i kolegom Amerom Bahtijarom hodala tržnim centrom u Mostaru. Prisjeća se da kada su naišli pored stola za kojim je sjedilo nekoliko ljudi, dvojica muškaraca su počeli da galame na nju i prijete joj zbog onoga o čemu portal piše. “Jel' vam umro Tito”?, “Šta si pisala, neka si dobila degenek”, uzvikivali su, kaže Štefica i dodaje kako su pozvali policiju, prijavili, da bi kasnije Bahtijar dobio poziv da plati kaznu za prekršaj za „incident“. „Nismo htjeli platiti i na sud“, kaže ona. „Trajalo je tri godine, ismijali su nas, bukvalno da bi taj [muškarac] platio 100 maraka kaznu“.

___