Prekršeni svi profesionalni standardi u novinarstvu u slučaju jučerašnjeg suicida

foto: Pixabay

Primjeri izvještavanja bosanskohercegovačkih medija o jučerašnjem slučaju suicida su sramota za novinarstvo. I nije riječ samo o portalima i tabloidima koji zarađuju na senzacionalizmu i crnoj hronici, već o praćenim mainstream medijskim kućama koje imaju impressum. O članicama Vijeća za štampu i online medije i televizijskim kućama pod regulacijom Regulatorne agencije za komunikacije. 

Izvještavanje medija o jučerašnjem slučaju suicida u Sarajevu je pokazalo potpuni pad profesije. Uredništva koja se godinama bave ovom profesijom nemaju nimalo pijeteta prema preminuloj i njenoj porodici i ne mare za njihovo dostojanstvo. Ne mare ni za profesionalne standarde, niti za posljedice koje neprofesionalno i neetično izvještavanje može izazvati kod publike. Krše osnovne etičke standarde, zarad čitanosti pribjegavaju senzacionalizmu i prenose informacija koje nisu od javnog interesa. Bitan im je samo klik, da zarade na tuđoj patnji.  

Nakon što je iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo saopšteno da je jučer policajka izvršila suicid, te da druge informacije neće saopštavati, zamolili su medije i da “o slučajevima suicida izvještavaju s dužnom pažnjom i da u svojim tekstovima navode brojeve za pomoć osobama koje razmišljaju o suicidu”.

Veći broj bh. medija jeste izvijestio o dostupnim brojevima za pružanje psihološke pomoći i savjetovanja, no bilo je i onih koji su, pored navođenja besplatnih brojeva za pomoć, iznosili i detalje suicida, prilažući “fotografije s mjesta događaja”, uz opise da je “policajka bila lijepa”.

Dnevni avaz je na naslovnici jutros objavio sliku policajke nagađajući motiv velikim slovima i upitnikom. Oslobođenje je iznijelo “svoja saznanja” o navodnim privatnim problemima preminule, a Face TV je objavila televizijski prilog u kojem objašnjava detalje samoubistva uz fotografije s mjesta događaja. Slobodna Bosna je clickbait naslovom objavila identitet, što su učinili i brojni drugi mediji.

Pitamo se o čemu razmišljaju novinari i novinarke kada to čine i urednici i urednice koje takve sadržaje puštaju? Misle li o dostojastvu preminule i njenoj porodici? 

Sve navedene informacije nisu od javnog značaja i predstavljaju kršenje etičkih i profesionalnih standarda.

Član 15. Kodeksa Vijeća za štampu i online medije zahtijeva posebnu pažnju, obazrivost i odgovornost pri izvještavanju o samoubistvima, nesrećama, ličnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Član nalaže da će novinari i urednici izbjegavati objavljivanje punog identiteta žrtava i uznemirujućih sadržaja, osim kada je riječ o iznimnom javnom interesu.

Brojna istraživanja ukazuju da način na koji mediji izvještavaju o suicidu može imati negativan i pozitivan uticaj, doprinijeti sličnom ponašanju ili ohrabriti druge osobe da traže pomoć. 

Iznošenje detaljnih opisa metoda suicida može olakšati oponašanje čina, odnosno doprinijeti takozvanom Wertherovom efektu - oponašanju suicida kod ranjivih osoba.

Svjetska zdravstvena organizacija objašnjava da su široko rasprostranjene priče o smrti usljed suicida često praćene većim brojem suicida u populaciji, dok priče o prevazilaženju izazova s kojima se osoba suočava mogu dovesti do manjeg broja suicida.

Navodi zaključak više od 100 istraživačkih studija u kojima je širom svijeta istražena veza između medijskog izvještavanja i suicida: medijski izvještaji o ljudima koji umru od posljedica suicida mogu dovesti do naknadnih, dodatnih samoubistava.

Senzacionalizam, korištenje neadekvatnog rječnika i simplifikacija uzroka ili poteškoća sa kojima se osoba suočavala mogu doprinijeti širenju stigme i spriječiti ljude da se obrate nekome za pomoć, navodi se u smjernicama za etičko medijsko izvještavanje o samoubistvu Novinarki protiv nasilja.

U smjernicama se objašnjava da stavljanje priloga o suicidu na naslovnu stranicu ili kao prvu vijest u informativnoj emisiji može dovesti do intenziviranja suicidnih osjećanja, a veličanje žrtve samoubistva kao mučenika i predmeta javne pohvale može sugerirati da društvo cijeni suicidalno ponašanje.

Iz Američke fondacije za prevenciju suicida obrazlažu da izvještavanje o “uzroku” ostavlja i previše pojednostavljeno i pogrešno razumijevanje suicida u javnosti i promoviše mit da je sucid direktan rezultat okolnosti i da se ne može spriječiti.

Istraživanja ukazuju i da mediji mogu imati preventivnu ulogu i doprinijeti razumijevanju suicida. Novinarke protiv nasilja naglašavaju da primarni interes izvještavanja o pojedinačnim slučajevima treba biti na zaštiti privatnosti, digniteta i interesa preminule osobe i njoj bliskih osoba.

 Američka fondacija za prevenciju suicida preporučuje da mediji ne postavljaju fotografije ili grafičke prikaze suicida, ne navode detalje poput lokacije i načine sumoubistva, te da se fokusiraju na proživljene živote, mentalno zdravlje ili na pozitivne aspekte pojedinca. Mediji bi o suicidu trebali izvještavati kao o problemu javnog zdravlja, te uključiti priče o nadi, izlječenju i oporavku. Važno je pružiti informacije o znacima upozorenja od suicida, kao i brojeve za pomoć i resurse za liječenje.

Ovo bi sve oni koji godinama ili desetljećima drže uredničke pozicije u bh. mainstream medijima trebali znati. A ako ne znaju, trebaju se informisati, educirati i prenijeti to znanje u redakciju. 

___