U moje vrijeme 'vezom' si mogao postati novinar ako si završio fakultet, ali spiker – nikako, prisjeća se Rinko Golubović.

foto: Ilustracija

Uz poruku „I vi ste dio naše priče, generacija koje su odrastale uz naš program, javnost kojoj odgovaramo, publika koju poštujemo; 80 godina povjerenja – Radiotelevizija Bosne i Hercegovine“ i prigodnu markicu u gornjem desnom uglu ekrana „80 – BHRT za sve“, javni servis cijelu godinu slavi rijedak jubilej. Obilježava, zapravo, jednu slavnu rečenicu: „Smrt fašizmu – sloboda narodu! Ovdje slobodno Radio Sarajevo“ kojom je počelo jedno veliko putovanje medijske kuće koja je desetljećima informirala, educirala, zabavljala svoju publiku.

Četiri dana po oslobođenju Sarajeva od okupatora, tog 10. aprila 1945. godine, nije samo pokrenuta jedna medijska kuća, nego je to bio simboličan početak cijele jedne epohe u postojanju Bosne i Hercegovine.

Radio Sarajevo sa svojim informativnim i kulturnim programom, muzičkom produkcijom, inovativnim rješenjima ubrzo je, pogotovo pokretanjem televizijskog programa, postalo najvažnija medijska kuća u Bosni i Hercegovini i nezaobilazan faktor društvenog, kulturnog i informativnog života, ne samo u okviru te socijalističke republike, nego i šire – na prostoru tadašnje Jugoslavije.

Pod imenom Radio Sarajevo, ta je medijska kuća postojala do rata, odnosno do 10. maja 1992. godine kada je, kao Radio Bosne i Hercegovine, postao dio novog javnog servisa s novim imenom. Danas se, nasljednikom i baštinikom tradicije, profesionalizma i misije Radiotelevizije Sarajevo smatra BHRT (Radiotelevizija Bosne i Hercegovine), javni servis koji rođendan obilježava cijele godine i glas koji, bez obzira na sve izazove, i dalje traje.

U čast spomenutog historijskog pozdrava, a uz podsjećanja na priče iz monografije Radio Sarajevo, koju je svojevremeno izdao Mediacentar, donosimo nekoliko intervjua s osobama koje su obilježile jedan trenutak u postojanju tog medija.

Prošao na audiciji na kojoj je bilo 600 kandidata

Kada su Rinka Golubovića – prepoznatljivi glas Radio Sarajeva, a kasnije i prepoznatljivo lice Televizije – pitali šta mu je bilo najteže objavljivati u radijskom ili televizijskom studiju, očigledno misleći na smrt Josipa Broza Tita u maju 1980. godine, on je uvijek odgovarao da mu je najteže bilo čitati imena poginulih rudara u nesrećama koje su tada često događale u Bosni i Hercegovini.

„Zamislite samo: ime, pa ime oca, pa prezime, godina rođenja i na kraju otac jedno, dvoje, troje, četvoro djece. Strašno. I tako 140 ili više puta“, prisjeća se Golubović.

U šest decenija bogate karijere, mnogo je zanimljivih detalja, ali jednoga se jako rado sjeća i prepričava – vijest o izboru Sarajeva za domaćina Olimpijskih igara, kojom tog 18. maja 1978. godine nije samo najavljena organizacija i domaćinstvo jednog velikog sportskog događaja, nego je i nagovijestila zlatnu dekadu u historiji Sarajeva – u ekonomskom, društvenom, medijskom, kulturnom, sportskom, svakom drugom smislu.

„Radio sam dnevnu smjenu na Radio Sarajevu kada me nas inspicijent Mimi, veoma omiljena osoba na radiju, gotovo panično zove vičući: 'Rino, Noka na liniji iz Atine. Hitno, hitno javi se'. Na liniji je bio naš poznati sportski novinar Nikola Bilić koji mi bez daha govori: 'Rino, dobili smo Olimpijadu. Zamisli! Daj me odmah u program'. A ja u šoku, gotovo ne shvatajući šta mi govori“, prisjeća se Golubović.

„'Samo malo da obavijestim šefove i nazovem gore u desk'. Bila je to stara zgrada radija u Danijela Ozme 7, gdje mi dežurni urednik počne pričati o kucanju teksta, lektoru itd, itd. A ja spustim slušalicu i kažem našem toncu Džemalu Saburu: 'Idemo u program sa Nokom'“.

Tako je i bilo, a Nikola Bilić je postao novinar koji je prvi u Jugoslaviji objavio, upravo na Radio Sarajevu, da je glavni grad Bosne i Hercegovine dobio Olimpijske igre 1984. godine. Ta vijest objavljena je prije Tanjuga, tada zvanične novinske agencije, što je bilo gotovo nezamislivo.

Ispričao je još nekoliko detalja u vezi odlaska delegacija Sarajeva u Atinu zbog kandidature za ZOI ’84, iako je to bilo „pod velom tajne i nije se previše medijski eksponiralo“. Golubovićeva kolegica Mebrura Topolovac bila je u sastavu delegacije kao prevoditeljica sa engleskog jezika. Prepričao je i kako je Nikola Bilić, u vrijeme kad nije bilo mobilnih telefona, „šarmirao telefonistkinju u Atini da drži liniju Atina - Beograd - Sarajevo što duže otvorenom, što mu je uspjelo – i te kako“.

„I treće, ja sam prekršio pravilo da bez odobrenja urednika prekinem program, najavim uključenje iz Atine bez otkucanog teksta i lektorske intervencije i ostanem nekažnjen. Danas je to, naravno, smiješno“, priča Golubović.

Do posla spikera moglo se samo strogom audicijom

Vraćajući priču na početak karijere 1969. godine, što je i opisao u svom tekstu „Od spikera do novinara“, napisanom za monografiju Radio Sarajevo, prisjetio se audicije za spikere na kojoj je bilo 600 kandidata. Priznaje da mu je uspješan prolazak „promijenio život“.

„U to vrijeme 'vezom' si mogao postati novinar ako si završio Fakultet političkih nauka, ali spiker – nikako. Jednostavno si morao imati sve kvalitete koje je stroga komisija vrednovala da bi dobio zeleno svjetlo. Identitet radio stanice su bili spikerski glasovi, a tek pokoji novinar se oglašavao u eteru“, priča Golubović.

Glasovi na Radio Sarajevu su bili visokocijenjeni u bivšoj državi, pa je Institut za jezik iz Beograda uvrstio Mirjanu Jančić, Duška Oljaču i Rinka Golubovića među 10 osoba koji najljepše interpretiraju tadašnji zajednički jezik.

„Bilo je veliko priznanje biti u društvu jednog Radeta Šerbedžije, ali i početka uspona medija iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Počelo je labavljenje strogih pravila koje je diktirala partija na vlasti. Veliki broj spikera postajali su ugledni novinari – Mirko Kamenjašević, Jovo Jovanović, Stevo Latinović, Duško Oljača – i počelo se shvatati da je njihov start u medijima kao spikera bila velika prednost“, kaže Golubović.

Već 1973. godine počeo je raditi na TV Sarajevo narednih 10 godina radio je na oba medija. Bilo je to vrijeme, kako kaže, kada je „Sarajevo polako počelo izlaziti iz sjene koju su pravili do tada dominantni studiji u Beogradu i Zagrebu“.

Kruna svega bilo je spomenuto dobijanje organizacije ZOI '84, a iz tog perioda datira još jedno priznanje koje je Golubović, kao jedan od najistaknutijih medijskih radnika u posljednjoj dekadi postojanja Jugoslavije dobio. Određen je da prvi objavi smrt predsjednika Tita – i to je, 4. maja 1980. godine, zajedno s kolegama Zrinkom Jovanović, Mebrurom Topolovac i Duškom Oljačom, odradio veoma profesionalno.

Danas, mnogo decenija kasnije, svoju karijeru dijeli u tri dijela: prvi, sporovozeći socijalistički dio, zatim relaksirajući dio s Olimpijskim igrama kao krunskim uspjehom, te početak kompjuterizacije i ogromnog tehnološkog napretka.

„Taj nas je napredak, na kraju, doveo do toga da polovicom treće decenije 21. vijeka više ne možemo reći šta je istina, poluistina, polulaž ili laž i da će nam možda AI određivati parametre i pravila za sve odluke i poteze malih i velikih svjetskih moćnika“, zaključuje Golubović.

___