Dugogodišnji poljski novinar i aktivista, Konstanty Gebert, za Media.ba se prisjetio underground novinarstva s kraja '70-ih i lekcija tada naučenih.

foto: Konstanty Gebert/vimeo

Uvijek je opasno kada novinari upadnu u zamku da se dive sami sebi vođeni uspjehom ideologije ili stranke koja je bila opoziciona i iz čijeg ugla su djelovali, boreći se protiv vlasti. Jedna je to od lekcija koju je naučio Konstanty Gebert dok je radio kao novinar u Poljskoj u vrijeme pada komunizma prije skoro tri decenije. Među najbitnijim idejama o novinarstvu, koje je podijelio u intervjuu za Media.ba, je ona da je naš posao uvijek da istražujemo one koji su u vlasti, ali i da nikada ne treba da se osjećamo zadovoljni urađenim poslom.

Gebert je poljski novinar i jevrejski aktivist, jedan od najznačajnijih ratnih reportera za brojne poljske dnevne novine. Bio je jedan od glavnih organizatora Letećeg univerziteta, underground obrazovne organizacije koja je tajno djelovala u Poljskoj kasnih '70-ih. Od 1992. godine Gebert radi za dnevnik Gazeta Wyborcza, za koji je izvještavao i tokom ratova u Jugoslaviji.

Govorio je o underground konceptu novinarstva koji je imao veliki uspjeh u Poljskoj i o alternativnim načinima za uspostavljanje medija bez tipičnog modela finansiranja.

Kao član Letećeg univerziteta krajem '70-ih, pokušavali ste da pružite poljskoj omladini neformalno obrazovanje. Koliko je taj ‘neformalni’ dio važan u novinarstvu i danas? Postoji li mogućnost da novinar koji radi u mainstream medijima radi u skladu s etičkim i profesionalnim standardima novinarstva – istinom, objektivnošću, nezavisnošću ili samo ‘underground’ medijski sistem može biti smatran ispravnim rješenjem?

Nema dobrog odgovora na to pitanje. Prije svega, ne postoji nešto kao apsolutna odanost istini. Ne trebate biti novinar da biste to znali u svakodnevnom životu. Ne govorimo uvijek istinu i to ne nužno jer smo pod pritiskom ili smo zastrašeni, nego jer to nije uvijek izvodljivo ili možda čak ni moralno. Tako je ideja, da postoji način bavljenja novinarstvom koji je baziran isključivo na lojalnosti i istini, naivna. Naivno je i misliti da možete biti više lojalni istini kada radite u malom underground izdanju. Mali underground mediji često imaju sopstvenu političku ili ideološku agendu i ako se desi da je tvoja istina kontradiktorna toj agendi – u jednakoj si muci kao da si u mainstream mediju. Očito da nema jasnog rješenja.

Mislim da je moguće ostati umjereno objektivan kao novinar u mainstream mediju ako je to cilj tog medija u kojem radiš. Odnosno, ako vlasnik ili urednik odluče da je profesionalno obavljanje posla ono što prodaje novinu. To i dalje ne znači da novina neće imati svoju političku agendu. The New York Times naravno ima političku agendu uopšteno kao liberalna demokratska novina. Ali, iskreno, puno je bolje raditi u novini koja je liberalno-demokratska, nego u novini koja je nacionalistička. Međutim, u mnogim slučajevima vlasnici ili urednici medija donose svjesne odluke da ono što prodaje novinu nije potraga za istinom nego zastupanje određenog stajališta. Ako je to jasno naznačeno na naslovnici onda ne vidim problem. Ako nam se ne sviđa neki stav, ne idemo tamo raditi, nego idemo negdje drugo. Ali u većini slučajeva, mediji koji i ne nastoje biti objektivni, proglašavaju sebe objektivnima. To stvara fundamentalni konflikt svijesti novinara koji tamo rade.

Jedna od stvari zbog čega je Poljska uspjela da promijeni svoju medijsku scenu nakon 1989. godine je taj specifičan koncept underground štampe. Ako se vratite u taj period, šta biste izdvojili kao najveću snagu i zašto nema tog revolucionarizma u novinarstvu danas?

Prvo, da, bili smo veoma uspješni u toj underground štampi. Zapravo, bili smo zapanjujuće uspješni. Kao što smo saznali poslije, četiri miliona Poljaka su imali pristup underground štampi. Četiri miliona! Efektivno, razbili smo monopol vlasti na informisanje. Sjećam se da smo jednom objavili letak okružnog tužioca u jednom malom poljskom gradu koji kaže da ako je urađen pretres kuće u krivičnom slučaju i nije nađena neka tajna publikacija, treba pretpostaviti da su ukućani bili unaprijed upozoreni. Drugim riječima, tužilac je govorio svojim uposlenicima da nije normalno da ne pronađu neku underground novinu u prosječnoj poljskoj kući. Bilo je to nevjerovatno dostignuće i većinom sam ponosan na njega. Dužni smo taj uspjeh načinu na koji smo pisali o vlasti. Još jedan dio tog uspjeha je, moram ponosno reći, da je većina toga što smo pisali protiv vlasti bilo opravdano, nismo se oslonili na propagandu očevidaca, pokušavali smo da provjeravamo informacije.

Šta je onda pošlo naopako?

Te ‘89., zahvaljujući našoj underground štampi, situacija se promijenila i sada su naši prijatelji bili na vlasti i nismo ih istraživali kao što smo istraživali komuniste. Trebalo nam je možda dvije godine da shvatimo kako je katastrofa da novinari imaju prijatelje u vlasti. Osjećali smo se prelijepo – mislim na to da kad mi treba da saznam šta se dešava u Ministarstvu unutrašnjih poslova nazovem svog druga, zamjenika ministra. To je katastrofa za novinara zato što, kada su jednom u vlasti, nismo prijatelji više. Jednom kada su na vlasti oni su neprijatelji i naš je posao da ih istražujemo uporno kao i gadove prije njih. Trebalo nam je dvije ili tri godine da to naučimo. Moje novine Gazeta Wyborcza koje su prije toga bile zabranjene, izašle su ’89. godine i postale najuspješniji dnevnik. Da, kapitalizirali smo to iskustvo koje smo imali kao underground novina, ali je najuspješniji sedmičnjak u Poljskoj tada bio Nie, što na poljskom znači ‘ne’, i tu je novinu izdavao glasnogovornik komunističke vlade i on je istraživao nas. I gad je zaradio bogatstvo od te novine. Mi smo mu dali to bogatstvo. On je radio ono što smo mi trebali, a nismo. Uvijek je opasno kada novinari upadnu u zamku da se dive sami sebi. Naš je posao da uvijek istražujemo one koji su u vlasti i da se nikada ne osjećamo zadovoljnima.

Ali je pitanje šta se desi kada se ništa ne promijeni kada otkrijemo korupcijski skandal i kada čitaoci kažu dakle političari zarađuju, šta je još novo, zaboravi to. Pa, ne baš puno, ali to ne znači da možemo prestati raditi ono što radimo. Ima jedna prelijepa hasidska priča – Hasidi su bili mistična jevrejska sekta u Evropi prije rata. Dakle, bio jedan pravednik na trgu u Sodomi, koji je stajao na buretu i propovijedao ljudima govoreći im vi ste zli, griješite, ići ćete u pakao, morate se promijeniti. Pričao je svaki dan, ali ga niko nije slušao. Jednom se zaustavio jedan dječak, pogledao ga i rekao – znate šta, stojite tu na tom buretu od prije nego što sam se rodio. Je li stvarno mislite da nas možete promijeniti? A pravednik je rekao – pa, kad sam došao u grad tako sam mislio, i sada razumijem da se to neće desiti, ali moram da nastavim da propovijedam jer u protivnom bi to značilo da ste vi promijenili mene.

Tokom jednog od Vaših predavanja, rekli ste da “ne možemo kontrolisati svoje razmišljanje ako ne kontrolišemo svoje finansiranje”. Nije važno da li primamo novac od vlasti, stranih nevladinih organizacija ili oglašavanja – to uvijek znači da nismo nezavisna medijska organizacija. Šta može da bude alternativa i kako možemo napraviti održiv koncept bez tipičnog načina finansiranja?

Veoma bogata porodica koja može da priušti da gubi novac na novinu koja je nezavisna je naravno najbolje rješenje. To se ne dešava u stvarnosti tako često, i ta vaša bogata porodica može jednom samo prodati The Washington Post. Tako da to nije siguran garant. Većina novina preživljava tako što pokušava da sklopi dogovore i pregovara. Nemojte stavljati previše novca na jedno mjesto, imajte šarolik portfolio oglašavanja. Ta strategija nije posve zadovoljavajuća, ali sprečava vas da padnete u čestu grešku zavisnosti. Ono što je pokušavano na raznim mjestima u svijetu je novina koja ovisi od čitalaštva. To najbolje funkcioniše sa online medijima jer su oni najmanje skupi. Ne mogu da zaista zamislim televiziju koja ovisi od gledalaca – troškovi su prepreka, ali možda je ono što će se desiti veliki broj manjih medija koje podržavaju čitaoci. Podrška čitalaca – ali ne u potpunosti, jer to nije izvodivo, nego uz podršku čitalaca koja bi bila poput oslonca na koji se moguće osloniti ukoliko odnosi sa jednim od vaših glavnih izvora primanja postanu loši. Ukoliko vam oglašivač kaže kako će povući reklamu u slučaju da ne napravite prikaz njegovog proizvoda, vi mu tada možete reći: Naravno, učini to, i mi ćemo reći čitaocima. To ih, zapravo, može uplašiti i učiniti da ne povuku reklamu jer čitaoci su, također, i konzumenti. Ipak, sve ovo zaista funkcioniše samo za mala izdavaštva. U nekim demokratskim zemljama, vlada misli da je njena dužnost podržati slobodne medije kroz poreske olakšice i grantove. Očigledno je da je to veoma opasno jer 'idete u krevet sa vladom', a to nikada nije sigurno mjesto. Woody Allen je jednom slavno izjavio za biblijsko proročanstvo da će lav spavati sa jagnjetom: Da, ali jagnje se neće mnogo naspavati“.

Drugi način da se to izbjegne je umrežavanje resursa. U Indoneziji postoji odlična mreža lokalnih radiostanica 68H i u principu se radi o mreži malih lokalnih stanica koje jedna drugu podržavaju tako što dopuštaju međusobno emitovanje svojih priča. Indonezija se sastoji od 1000 malih otoka – ako živite negdje izvan Balija, nećete primati vijesti iz Jakarte. Ali, ukoliko je vaša lokalna radijska stanica dio mreže, ne samo da dobijate lokalne vijesti, nego i vijesti iz Jakarte. Još interesantnije je ako, na primjer, otkrijete veliki korupcijski skandal u kojeg je uključen guverner. Imate situaciju da ste mali udaljeni otok, vi ste radio, a guverner je veoma moćan. Uplašeni ste da to emitujete, tako da to prvo šaljete do otoka koji je na drugom kraju arhipelaga, oni to objave, a vi preuzmete od njih. Dakle, postoje kreativni načini da se ovo zaobiđe.