Prije svega ni BiH ni novinarstvo ne bi smjeli zaboraviti to iskustvo. Mi smo bili daleko, daleko ispred ostalih u uspostavljanju onoga sto se zove javna, dakle ne državna televizija. Zakoni koji su tada postojali nisu praviziđeni ni danas, ne samo u BiH nego i u drugim državama. Druga lekcija, po mom uvjerenju, nije nova. Zlatno je pravilo ne samo u novinarstvu nego i u svakoj drugoj profesiji i  u svakom drugom odnosu da SLUŽITI nekome, posve neovisno sa kojim motivima, jednostavno znači da treba prihvatiti da SLUŽENJE ima svoj početak i svoj kraj. Počnes sa malim stvarima, dosegnes zenit po važnosti i onda te potroše. Pogledajte gdje su danas te silne novinarske “veličine” koje su služile jednoj politici i odslužile. Konačno, novinarstvo ima svoje principe. Poštivanje tih principa u svakoj situaciji je ključ uspjeha, to je jedino oružje koje novinarstvo ima protiv pritisaka. To ima naravno svoju cijenu ali ima i svoje darove.

 

 

Sunovratilo se čitavo društvo, sve se svelo na to kako se zoveš i kojem jatu pripadaš. Zajedno sa tim se sunovratila moja profesija. Milošević je prvo smijenio direktore, pa su direktori smjenili urednike, a urednici novinare. To je bio preduvjet pokreta za rušenje SFRJ i stvaranja onoga što se zvalo Velika Srbija. Ta se spirala promjena zatim dogodila u Hrvatskoj pa su i tamo svi smjenjeni sa motivacijom odbrane od agresije. Mediji su počeli proizvoditi kriterije nekog novog patriotizma, koji je u stvari bio radikalni nacionalizam. Mi smo u BiH imali posve drugačiju, suprotnu uređivačku  politiku. Ali, ta se agresija na TV ekranima nepobitno širila i po BiH pa smo i mi postali njene žrtve. Nemojte zaboraviti da su novinari godinama bili tretirani kao “društveno-politički radnici”, mi smo kao bili vžzni za napredak i stabilnost društva. Ta pozicija “važnosti” je dala dobar preduvjet novim vlastima da poslušnost traže i dalje. Tako najveći “neprijatelji”  neke nacionalne stranke u BiH nisu bili novinari koji su slijedili uputstva druge dvije nacionalne stranke nego oni koji nisu slijedili uputsva ni jedne stranke, oni koji su se držali principa profesije.

 

Smanjeni su kriteriji u svemu, čak i u poslušnosti. Smanjena je cijena svemu, pa i poslušnosti. Kako su se spustili kriteriji tako su idoli postali ljudi koji prije rata nisu imali nikakve šanse. Sve se promijenilo pa i novinarstvo. Sunovrat novinarske profesije je vidljiv, sunovrat mnogih drugih profesija nije toliko vidljiv.

 

 

Možete li zamisliti rat da mediji nisu širili mržnju? Ja ne mogu. Desetine hiljada ljudi si uzeli puške u ruke zahvaljujući lažima koje su emitirali mediji. Neki su to i priznali na suđenjima za ratne zločine. Mislim da rat ne bi bio moguć bez pripreme kroz medije. Ne mislim da su oni najodgovorniji za to, ali nisu nevini. Mogu otići i  dalje i sanjati da je recimo TV Beograd imala istu uređivačku politiku kao TV Sarajevo, profesionalnu, da su to slijedile i ostale televizije i drugi mediji…zatim da je Politika imala istu uređivačku politiku kao Oslobođenje…ili da je u Hrvatskoj dominirala uređivačka politika Ferala…mislim da rat ne bi bio moguć. Sanjati nije zabranjeno.

 

 

 

Taj je slučaj iskorišten, bebe su umrle ali to nije bio rezultat nekakvih sankcija, niti “mrskog” svijeta nego posve drugačijih prilika. O tome svjedoče ljudi koji su taj slučaj iskoristili. Takvih je primjera bilo na stotine. Sjećam se jednog primjera iz Srbije da je navodno neki vojnik Hrvatske proglašen krivim sto je tobože napravio ogrlicu od dječjih prstića. Kad su “oslobodioci” došli u Vukovar ubili su mu ženu koja je bila u petom mjesecu trudnoće.Taj je slučaj potpuno izmišljen od strane medija u Srbiji. E sad, recite ko je kriv za taj zločin ubijene trudnice? Onaj vojnik koji je ubio ili mozda i novinar(i) koji su tu priču objavili?

 

Novinar nema potreba da pokuša prepoznati propagandu, on se jednostavno treba držati profesije. U tom primjeru, pa i svakom drugom, treba provjeriti činjenice i, ako su one neprovjerene, ne možete ih objavljivati. Ili, ako vas natjeraju da objavite, onda objavite i podatak da nemate potvrdu takve vijesti. Morate se kao novinar oduprijeti inače ste i vi i vas medij gotovi, gubite kredibilitet, gubite reklame, gubite prihod i nestajete sa tržišta. Oni nađu drugi medij koji ih sluša, a vi – na biro rada.

 

 

Razlika je velika. Prije svega ovdje me niko ne pritiska da se nesto objavi ili ne, niti ima telefonskih poziva od bilo koga, uključujuci i predsjednika moje kompanije. Jednom davno  je jedan ambiciozni službenik iz vlade SAD htio da prenosimo uživo govor bivšeg predsjednika Busha o Iraku, ali smo mi to odbili, malo smo digli “frku” u Washingtonu i to je brzo riješeno. Naravno da nismo prenosili govor Busha, a ambiciozni službenik je dobio po prstima. To je osnovna razlika. U Sarajevu sam se borio za profesiju u izuzetno teškim uvjetima, ovdje je profesija na “vlasti”, ovdje je moj posao kako da nešto uradimo sto bolje, u Sarajevu je bilo kako da profesija preživi. Ovdje imam dvadesetak redakcija na raznim jezicima  pod svojom “kontrolom”, u Sarajevu je naravno sve bilo na jednom jeziku. Konačno, u Sarajevu nisam bio odgovoran za budžet, ovdje jesam.

 

Sličnost je dakle jedino u tome što je u osnovi svega novinarstvo.

 

 

 

Ja te ljude nikad zaboraviti neću. George Wedell je bio direktor Instituta za medije u Manchesteru i pred II svjetski rat je otišao iz Njemačke pod naletom nacista. Ildiko Gergely je Mađarica koja je otišla iz Mađarske nakon poznatih događaja u 1956-oj godini. Oni su znali kroz šta sve ja prolazim i kao osoba i kao novinar. I gurali su me da napustim Sarajevo. Dali su mi status istraživača tako da sam mogao preživjeti, vrlo skromno ali je pomoglo. Onda su mi  dali posao u Dusseldorfu, također vrlo skromno ali je pomoglo. Pomogli su i  da se uspostavi kontakt sa radijem Slobodna Evropa iako ja to tada nisam znao. 

 

Odluka se pokazala jako dobrom iako ja ni sanjao nisam da cu završiti na radiju Slobodna Evropa. Ispalo je sve odlično. Malo sreće je za to bilo neophodno, a vjerujem da ima u svemu dosta znanja, iskustva koje sam nosio sa sobom.

 

 

Bez ikakve dileme ona odora koja pripada reporteru. Kad ste na vrhu jedne ljestvice ima mnogo stvari koje sa novinarstvom nemaju puno veze. Ali, morate sa tim raditi. Biti novinar izvjestač je najbolje – imaš svoju priču, svoju kameru, i svoj rezultat.

 

Vođenje TV Dnevnika ti pomogne da postaneš poznat, lakše rješavaš neke stvari u novinarstvu, pa i u životu, ali ljubav ostaje sa statusom reportera.

 

 

Ovo je teško pitanje jer možda nekog zaboravim. Mene su impresionirali kolege iz Feral tribunea naprimjer. Goran Milić se naprimjer toliko godina održava u vrhu televizijskog novinarstva u raznim državama – svaka čast. U Srbiji je Nataša Kandić osoba koja sa mog stajališta impresionira, nedjeljnik Vreme me razočaralo. Dobro su krenuli, a onda pali u kolotečinu i postali tek dio nekog općeg razočaravajućeg  trenda u Srbiji. Ima puno manje poznatih novinara koji su odlučili da  ne prodaju dušu i oni zaslužuju mnogo više od poštovanja – mislim da bismo morali nekako u novinarstvu da nađemo načina da te kolege prepoznamo i da im damo priznanje. Ne bih nikako htio zaboraviti ni Oslobođenje i Kemala Kurspahića, Boru Kontića ili Gordanu Knezević ili sve one koji su ostali u Sarajevu i prolazili kroz pakao, a da nisu okrenuli leđa profesiji.

 

 

Ne, nemam tih ambicija. Definicije ne pomažu mnogo u životu. Ono sto namjeravam da završim jeste neka vrsta vodiča za novinare u vremenu konflikata, to će biti izdanje na engleskom i to će mislim biti nešto što moze doprinijeti novinarskom radu mlađih kolega.

 

 

Ima ih mnogo ali je, naprimjer, dolazak YUTEL-a u Sarajevo, kao željenu i očekivanu posljedicu imao veliku konkurenciju između TV Sarajevo i njih u informativnom programu. To je bilo svakodnevno takmičenje, ko će biti bolji, uspješniji. To je bilo veliko profesionalno zadovoljstvo. Ja  mislim da gledatelji možda i nisu svjesni koji su kvalitet imali svaki dan pred svojim očima. Danas, nema nikakvog poređenja sa bilo kime u regionu, kvalitet je bio daleko iznad današnjeg. Mogao bih argumentirati da je kvalitet informativnog programa koji je nudila TV Sarajevo i YUTEL bio veoma visoko ne samo u balkanskim okvirima.

 

Onda, možda drugi primjer, osnivanje redakcije na južnoslavenskim jezicima na radiju Slobodna Evropa kada sam odlučio da krenemo posve drugačijim stazama od drugih međunarodnih radio stanica. Veliko je zadovoljstvo bilo vidjeti veoma, veoma visoku slušanost naseg radija u vremenu rata (36%) ili za vrijeme napada NATO-a na Srbiju i Kosovo 1999-e. (36%). To je bio dokaz da se trud isplatioi  da je koncepcija bila uspješna. 

 

 

Nekoliko je stvari, po mom uvjerenju, bitno za uspjeh:

a) Obrazovanje – završeni fakultet ne daje čovjeku otvorena vrata za novinarstvo ali jeste preduvjet

b) Talent – može se biti dobar novinar i bez fakulteta ali sa talentom

c) Medij – ima dobrih novinara u novinama koji su očajni na televiziji i obrnuto. Dakle, bitno je prepoznati medij koji odgovara tvom profilu

d) Principi profesije – nema istinskog uspjeha bez strogog poštivanja principa profesije. Možeš čak i imati “uspjeh” ali će on kratko trajati i nećeš imati poštovanje od strane drugih

 

 

Naravno, moram. Imam i Facebook i Linkeldin adrese ali nemam vremena da se time ozbiljnije bavim. Poštujem nove medije, svi kažu da nam je to budućnost, neki kažu i sadašnjost. Ja osobno volim jednu izreku koja je u vezi sa društvenim mrežama koja glasi: “Sa Tviterom možda možeš pomoći revoluciji, ali ne možeš pomoći tranziciji.” Ja sam u biznisu “tranzicije”, a ne “revolucije”.

 

 

Ako su zainteresirani za jedno iskustvo koje im može pomoći i u osobnim dilemama – treba da je pročitaju. Ima dosta primjera odnosno situacija sa kojima sam se sa kolegama “nosio”, što može pomoći razvoju nekog novinara. Knjiga, pored ostalog, razvija tezu da je danas u novinarstvu manje profesije nego što je bilo prije rata, što je mislim zanimljivo i intrigantno bez obzira na to ko se sa tim slaže a ko ne.