Novinari ne prijavljuju napade jer su obeshrabreni radom pravosuđa.

foto: pixabay/ilustracija

Obeshrabrenost radom pravosuđa i vjerovanje da ih niko neće zaštititi, navode novinare u BiH da ne prijavljuju ugrožavanje svoje sigurnosti, fizičke napade i vrlo ozbiljne prijetnje. Sama dinamika posla ih često primorava da idu dalje i posvete se radnim zadacima. Zbog toga dolaze u situaciju da se bore za prava svojih sugrađana i reaguju na nepravdu koja se njima dešava, dok sebe potpuno zapostavljaju.

Slobodni novinar i snimatelj Ajdin Kamber često je bio meta različitih napada prilikom rada na terenu. Često su se dešavali kada je izvještavao o marginalizovanim grupama. Napadali su ga policajci, građani, lokalne kabadahije, političari, kao i učesnici različitih okupljanja.

„Snimajući priču o migrantima na jednom parkingu usred Sarajeva i usred dana, prišao mi je čovjek sa automatskom puškom koju je repetirao. Glasno je vikao kako tu nema nikakvih migranata i da je on tu glavni. Takođe, u drugom gradu mi je usred dana prišao lokalni stanovnik držeći pištolj. Nije mu se svidjelo što snimam u gradu i tražio je da izbrišem snimke. Dugo sam ga ubjeđivao da samo radim svoj posao koji nema veze sa njim, da njega ničim ne ugrožavam. Kada mi je pred policajcima kazao da ih se ne plaši i da ih redovno tuče, shvatio sam da je besmisleno svako prijavljivanje tog slučaja i da se jedino mogu razgovorom izvući iz situacije“, kaže Kamber.

Na fudbalskim utakmicama su ga navijači gađali bakljama, dok su ga jednom na ulici napali samo zato što je imao foto-aparat. Desetak navijača ga je okružilo i počelo da se agresivno ponaša.

„Pitali su otkud mi pravo da snimam. Na ulici, na javnom prostoru! Bili su maskirani, sa kapuljačama preko glave, naočarama i šalovima preko lica. Govorili su da će razbiti i mene i aparat. Nekako sam im pokušao objasniti i među njima se našao jedan malo razumniji mladić, koji je kazao da obrišem snimke. Nakon što sam to uradio, vratili su se u grupu. Desetine policajaca koji su pratili tu grupu navijača nije uopšte reagovala. Iako su jasno mogli vidjeti momenat kako se izdvajaju iz grupe i trče prema meni“, prisjeća se Kamber.

Bijes okoline često izaziva njegov foto-aparat. Tako mu je tokom snimanja kadrova na autobuskoj stanici prišao putnik na koga nije ranije obratio pažnju niti mu je bio u fokusu. Nije mu se svidjelo prisustvo novinara pa je počeo da galami i udario je pesnicom u aparat. Kako kaže, upozorenja, prijetnje i različita ugrožavanja su postali dio njegove, ali i svakodnevnice svih drugih novinara.

Ajdin Kamber

„Kada sam snimao voz sa migrantima u Bosanskoj otoci, prišao mi je stanovnik tog mjesta. Krupan čovjek kojem se nije svidjelo moje prisustvo. Galamio je, pitao što ne snimam priče o lokalnim stanovnicima i njihovim problemima. Krenuo je na mene glasno urlajući i tjerajući me. Zatražio sam od policajca da reaguje, što je on i uradio. Taj čovjek se malo primirio, ali se do kraja mog boravka na tom mjestu vrlo prijeteći ponašao prema meni“, kaže on.

Posljednji slučaj desio se prije mjesec kada je u Međugorju snimao video prilog. Kroz grad ga je vozilom agresivno pratio nepoznat čovjek, više puta mu šaljući prijeteće signale. Ovo su samo neke od opasnih situacija koje su mu se dešavale na terenu posljednjih godina. Nije ih prijavljivao ni Udruženju BH novinari i njihovoj Liniji za pomoć novinarima, kao ni policiji. Postoje slučajevi koje je prijavljivao, ali počinioci nisu bili kažnjeni. Demotiviše ga to što institucije ne urade svoj dio posla.

„Izuzetno je važno da prijavljujemo takve slučajeve. Međutim, suštinski se ništa ne desi. Novinarska i druga udruženja reaguju, stigne podrška od kolega, ali institucije ne reaguju na pravi način i onda vam ostaje samo da čekate kada će da se desi naredni napad“, naglašava on i dodaje kako smatra da bi proglašavanje novinara službenim osobama doprinijelo njihovoj zaštiti.

Taoci osumnjičenog za ratne zločine

Urednik portala Istraga.ba Avdo Avdić se tokom svoje novinarske karijere više puta susreo sa različitim napadima, pritiscima i ugrožavanjima sigurnosti. Kako ističe, oko 90 odsto njih nikada nije nikome prijavio. Jedan od slučajeva koji su ostali ispod radara jeste onaj iz marta 2009. godine, kada je zajedno sa snimateljem Refikom Vejsilagićem postao talac osobe koja se sumnjiči za ratne zločine. Tada su tragali za pripadnicima Desetog diverzantskog odreda Vojske RS koji su 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljali 1.200 Srebreničana.

„Zijad Žigić je pripadnik tog odreda i on je živio u Bijeljini pod lažnim imenom Živko Mičić. Kolega Vejsilagić i ja smo našli njegovu kuću i kada smo je počeli snimati, ukazao se on. Prijetio nam je policijom i meni psovao majku, što se može vidjeti i na snimku dostupnom na servisu YouTube. Na kraju nas je natjerao da uđemo u njegovu kuću i tražio je 500 eura da nas pusti“, prisjeća se Avdić i kaže kako im je nakon pregovora da ih pusti i 50 KM otkupnine, Žigić čak otkrio adresu na kojoj je živio drugi pripadnik tog odreda, Franc Kos. Želeći da se dalje posvete priči, ovaj slučaj nikada nisu prijavili.

„Imali smo opciju da sve to prijavimo policiji ili da nastavimo kao da se ništa nije desilo. Zbog priče smo se odlučili za ovu drugu opciju i uspjeli smo pronaći Franca Kosa koji je uhapšen nekoliko mjeseci kasnije, a potom i osuđen na 35 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti“, prisjeća se Avdić.

Avdo Avdić

Problemi sa policijskim službenicima

Problema sa navijačima imao i slobodni fotoreporter i snimatelj Armin Durgut. Kako navodi, bacali su flaše na njega i polivali ga pivom, ugrožavajući i njega i njegovu opremu. Ipak, ističe da je uvijek imao više problema sa policijskim službenicima, nego sa grupama ljudi za koje se pretpostavlja da bi mogle biti rizične.

„Uvijek mi problem naprave policajci, više me napadaju oni od ljudi koji su se okupili. U 90 posto slučajeva se to dešava. Kada se četnici okupljaju u Višegradu, meni policajci prave problem. Od četnika bi se očekivalo da te napadnu ali se to ne dešava, već te napadne policajac koji obezbjeđuje skup. Isto tako, mene nikada nisu napali migranti koje često snimam, ali me je napao inspektor za strance“, govori on.

U januaru ove godine, kada su Oružane snage BiH preuzele rukovođenje kampom „Lipa“ pored Bihaća, Durgut je otišao na teren kako bi snimio uslove u kojima borave ljudi u pokretu. Kamp nije bio ograđen i nisu se znale njegove granice. Nakon razgovara sa izbjeglicama i migrantima, kao i snimanja fotografija, prišli su mu muškarci koji su se predstavili kao “Inspekcija Ministarstva sigurnosti BiH”. Zajedno sa kolegom iz Njemačke primoran je da uđe u automobil koji su inspektori koristili. Nastalo je grubo ispitivanje, prijetnje batinama i oduzimanjem opreme.

„Pričali su nam kako tuku krajiški policajci. Pokušali su da mi oduzmu telefon, govoreći da oni mogu sve. Nisu željeli da nam se predstave, ali sam kasnije saznao imena. Natjerali su nas da obrišemo snimljeni materijal, a zatim zaprijetili kako se nećemo lijepo provesti ako ponovo dođemo“, prisjeća se Durgut.

Isto to ispričao nam je i Ferhat Girbiz, dokumentarni i socijalni fotograf iz Njemačke. Slučaj je prijavljen Liniji za pomoć novinarima, koju vodi udruženje BH novinari. Oni su zahtijevali od MUP-a USK, Ministarstva sigurnosti i Službe za poslove sa strancima BiH da reaguju, ali se to nije desilo. Ove institucije izbjegavale su novinarska pitanja o ovom slučaju, a jedan od inspektora koji je napao Durguta i Girbiza je kasnije u kampu prijetio novinarima koji su izvještavali o ovom slučaju, iako ga u svojim tekstovima nisu imenovali.

Nema vremena za bavljenje napadima

Nekoliko je razloga za neprijavljivanje napada. Glavni su obeshrabrenost radom pravosuđa, kao i želja novinara da što prije zaboravi na to što mu se desilo.

 „Novinari počinju da imaju jednu dozu skepse prema pravosuđu. Kada gledamo sveukupno situaciju u našoj državi, pa se fokusiramo na rad pravosudnih organa i vidimo kako su se završile hiljade slučajeva gdje smo pravosuđu prezentirali korupciju, zloupotrebu položaja i slično, takve stvari vas uplaše i demotivišu da tražite svoja prava. Iz tih razloga odlučuju da ne prijavljuju kada su ugroženi i žrtve prijetnji ili napada. Problem je u zakonima, mi nemamo zakon koji štiti prava novinara. Treba se konačno donijeti zakon koji bi regulirao prava radnika u medijima“, smatra Niha Džanić, novinarka Unsko-sanskih novina „Krajina“.

Kako ona govori, ali kako su nam potvrdile i druge kolege sa kojima smo razgovarali, novinari većinom ne vjeruju da će biti zaštićeni. Zato odustaju od prijavljivanja.

„Mi suviše olako prelazimo preko toga jer nas naš posao tjera da idemo dalje, da se borimo za prava drugih ljudi, da tražimo poštovanje njihovih prava, a u svemu tome zaboravimo sebe“, ističe Džanić.

Online napadi nisu bezazleni

Razvojem tehnologija razvili su se i novi načini napada na novinare. Huškanje putem društvenih mreža, širenje laži, javno klevetanje i prijetnje su stvari sa kojima se Niha Džanić susrela prije dvije godine. Njenim sugrađanima smetao je način na koji izvještava o izbjeglicama i migrantima. Naglašava da se ne radi o bezazlenim napadima, bez obzira što su se dešavali u virtuelnom svijetu.

„Optužena sam da sam svojim humanim izvještavanjem kriva jer migranti dolaze u Bihać. Predloženo mi je da se solidarišem sa njima i da se premjestim kod njih u kamp, da im lakiram nokte i kuham čaj, ili da se u znak solidarnosti spalim. To je bio lajt motiv za sve one koji su podržavali takvo mišljenje. Tu se pokrenula lavina negativnih komentara. Išlo se do nevjerovatnih granica, pominjala se moja mrtva majka. To nije bilo dovoljno pa su objavljivali fotografije moje mrtve sestre, koja je umrla 15 dana prije toga“, govori Džanić.

Nakon što je ovaj slučaj prijavila policiji, doživjela je novu lavinu napada na društvenim mrežama. Optužena je da u svojoj kući drži zatočene maloljetne migrante, koje seksualno iskorištava. Ponovo se obratila policiji, a počinioci su sankcionisani. Time je i drugim, potencijalnim napadačima, dala jasan signal da takvo ponašanje neće tolerisati. Ističe da čitaoci imaju druge načine djelovanja ukoliko se ne slažu sa njenim izvještavanjem. I pored njenog pozitivnog iskustva, jer su počinioci na kraju kažnjeni, druge kolege nisu željele da prijave ovakve napade koje su doživljavali.

„Trebamo prijaviti. Pojedinim ljudima nije jasno da sloboda govora nema znak jednakosti sa govorom mržnje, lažima i prijetnjama. Sloboda govora podrazumijeva istinitost, argumente i činjenice. Govor mržnje, huškanje, prijetnje i laži to nisu. Online napadi su jako opasne stvari. Novinar ne treba da se ustručava i da se plaši nikoga. Posebno kada je u pitanju njegovo dostajanstvo, integritet, čast i njegova obitelj“, ističe ona.

Napadi nemaju opravdanje

Novinari koji su doživjeli bilo koju vrstu napada, to mogu prijaviti Liniji za pomoć novinarima, kao i policiji. Svaki četvrti građanin u BiH smatra da napadi na novinare u nekim slučajevima mogu da budu opravdani, pokazalo je istraživanje “Medijske slobode u BiH u 2021. godini”, koje su sproveli Fondacija Friedrich Ebert Stiftung u BiH i Udruženje/udruga BH novinari.

“Sedmično imamo najmanje jedan nasrtaj na novinare, bilo verbalni ili fizički napad. Sve dok predstavnici najviših političkih i pravosudnih institucija u zemlji generiraju napade na  novinare, stanje se neće promijeniti”, kazao je predsjednik BH novinara Marko Divković prilikom predstavljanja rezultata ovog istraživanja.

Sa ovog događaja poslata je poruka da čestitke zvaničnika povodom Dana slobode medija ostaju samo prazne floskule sve dok institucije ignorišu zahtjeve novinara da uvedu veće kazne za napadače, izmijene Zakon o slobodi pristupa informacijama, te uspostave instituciju ombudsmena za medije ili sudskog vještaka specijaliziranog za medije. BH novinari takođe upozoravaju da je neophodna veća solidarnost unutar same novinarske zajednice, kao i bojkot političara koji se ne odnose korektno prema novinarima.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.