Dilema objaviti ili ne objaviti neku informaciju, fotografiju ili snimak novinarska je svakodnevnica.

foto: pixabay

Sjećate li se Ajlena Kurdi? Beživotno tijelo trogodišnjeg dječaka, pronađeno je na obalama Bodruma u Turskoj prije četiri godine. Stravični prizor koji je zabilježila fotografkinja Nilufer Demir, našao se na naslovnicama u Turskoj a onda i na stranicama svjetskih medija. U razgovoru za portal vice.com, nekoliko dana nakon, opisala je prvo svoju ljudsku emociju i reakciju – bila je paralizovana, te da je druga reakcija tek bila profesionalna.

Nakon objave fotografije Ajlena Kurdi, povela se globalna debata da li ju je trebalo objaviti ili ne?! Neki su mediji odbili da je objave uz obrazloženje da žele da sačuvaju dostojanstvo nastradalog dječaka. U navedenom tekstu Nilufer Demir kazala je da više od deceniju radi na obalama Bodruma, te da su prizori nastradalih migranata skoro ali da bi voljela da nije morala da snimi tu fotografiju. U razgovoru za vice.com upitana za da prokomentariše dilemu da li je trebalo objaviti fotografiju, Nilufer Demir kazala je: „U isto vreme, srećna sam da svet konačno obraća pažnju i da žali mrtvu decu. Nadam se da će moja fotografija doprineti menjanju situacije sa izbeglicama, i da niko više neće umreti na tom putu.“

Informacija i(li) život

Dilema objaviti ili ne objaviti neku informaciju, fotografiju ili snimak svakodnevnica je novinarskog posla. Susretu se u njoj etika i moral te sva pravila i kodeksi novinarske profesije, skupa sa poveljama ljudskih, dječijih i inih prava. Odgovornost je pustiti informaciju u javni prostor te joj na taj način dati život ali i učestvovati u kreiranju javnog mnijenja. Jedna informacija može promijeniti nečiji život, ali i domino efektom utjecati na cijelu zajednicu. Šta su najčešće novinarske dileme? Teško ih je smjestiti u nekoliko primjera i riječi jer te dileme najčešće imaju ime i prezime.

Urednik na BHRT-u, Benjamin Butković, tokom karijere je nekoliko puta bio u situaciji da nije mogao odobriti emitovanje izvještaja dok nisu korigovani. Uglavnom su to bili izvještaji o djeci, ili nesrećama u kojima su snimci unesrećenih u krupnom planu. Izdvojio je iskustvo koje je imao tokom uredničkog rada na Radiju Stari Grad. U redakciju je dojavljeno da je otet sin poznatog nogometaša Mirze Varešanovića. Uz zvaničnu potvrdu da je otet maloljetnik, do njega je posredno stigla molba/apel policije da se ne objavljuju informacije o otmici, zbog sigurnosti djeteta i policajaca u akciji spašavanja. „U kratkom vremenu morao sam donijeti odluku. Vijest je objavljena nakon što nam je potvrđeno da je akcija oslobađanja uspješno okončana,“ kazao je Butković.

Sam protiv sebe

Primjera koji je Butković naveo tj. priče o otmici dječaka Varešanovića sjeća se dobar dio domaće javnosti, iako se dogodio skoro prije dvije decenije. O njegovim dilemama zna samo on i još poneko s kim je teret profesionalne odgovornosti u tom trenutku ponio. Jer u „odgovaranje“ na pitanja ko, kada, kako, gdje i zašto upletene su mnoge etičke i emotivne dileme. Novinar Al Jazeere Balkans Adnan Rondić kaže da je u nekoliko navrata odlučio ne emitovati izjave građana, jer je procijenio da bi isprovocirali uvrede, koje bi im nanijele štetu.

„Najčešće je bilo riječi o izjavama žrtava rata, izrečenim u afektu. S druge strane izjave onih koji donose odluke, a mogle su sadržavati elemente govora koji vrijeđa, objavljivao sam, stavivši ih u jasan kontekst,“ kazao je Rondić i objasnio da su „takve“ izjave često bile predmet kasnije ali ne i zakašnjele analize, s ciljem da se ukaže na štetnost i nedopustivost takvih izjava.

Mikrofon u ruci

U tekstu „Nepodnošljiva lakoća procjenjivanja: Etičke dileme u novinarstvu“, Radenko Udovičić piše da novinarska etika ima vrlo širok spektar tumačenja i često je žrtva političkih, ekonomskih ili tradicionalističkih ograničenja. „Kako inače obrazložiti činjenicu da je, na primjer, u Bosni i Hercegovini od strane međunarodne zajednice sarajevskim medijima bilo zabranjeno kritikovati člana Predsjedništva BiH Momčila Krajišnika, jer je to bilo, kako je isticano, 'neetično i rušilo je obnovu nacionalnog suživota u BiH'?  (...) Ako ovome dodamo još činjenicu da je taj isti Momčilo Krajišnik na kraju uhapšen i sudi mu se u Hagu za ratne zločine, teško je razumjeti takvo skrivanje iza etike,“ konstatovao je Udovičić u navedenom tekstu.

Uz primjer osuđenog za ratni zločin Krajišnika zanimljivo je navesti i odluku nekadašnje glavne i odgovorne urednice informativnog programa BHT1 Suzane Jovović Stambol (sada novinarka TV N1), da prekine saradnju sa novinarem saradnikom jer je ocijenila da bi njegov angažman bio uvreda za srebreničke žrtve.

„Razlog nije bio u jednoj priči ili pričama koje bi, prilično ekskluzivno mogao donijeti taj kolega javnom servisu. Moja je bila zasnovana isključivo na objavljenim video snimcima iz 1995. koji, između ostalog, prikazuju, kolegu novinara s mikrofonom u ruci na tenku Vojske Republike Srpske koji ulazi u Srebrenicu da snima i pravi reportaže o najcrnjim danima u Srebrenici. Prethodno je mjesecima taj snimak i taj kolega novinar urnisan u drugim medijima zbog toga. Kod nas, na Javnom servisu BiH, ne. Ali bila je ova odluka. Smatrala sam tada da bi povremeni ili stalni angažman kolege bio uvreda za žrtve i njihove najbliže. Nazovite to cenzurom, ali tada je to bio moj čvrst profesionalni i etički stav.“

Riječ oslikava atmosferu

Zadatak reportera je da sa „lica mjesta“ riječju, ili odabirom kadrova vjerodostojno prenese sliku onoga što se dešavalo. Odabir informacija koje se nađu u izvještaju ključan je za ugao priče koju novinar/novinarka pošalju javnosti. Prije devetnaest godina, potpisnicu ovog teksta, uredništvo „Oslobođenja“ poslalo je u Istočnu Bosnu u Jeleč pokraj Foče gdje su sahranjivani prvi posmrtni ostaci Bošnjaka nastradalih u ratu. Bilo je to vrijeme kada se na takvim dešavanjima nisu u prvi plan isticali političari, ako ih je uopšte i bilo. O dženazi u Jeleču danas ništa ne možemo naći na internetu, ali historijska važnost tog događaja je velika. Mjerilo se tada u desku „Oslobođenja“, je li uredu napisati da je „dženaza veličanstvena“. Važna je bila svaka riječ da ne bi umanjila ili stavila neku sjenu na taj događaj. U izvještaju uz činjenice o samoj ceremoniji sahranjivanja nije napisano ono što se izakulisno u redovima prisutne elite dešavalo. Nakon što je klanjana dženaza na livadi, obični svijet je otišao u mezarje da se posmrtni ostaci nastradalih od 1992. do 1995. zakopaju, a elita koja je uvijek malobrojna otišla je na ručak. Sklonjeni od javnosti u Jeleču jedni su se gostili, a drugi skrivali od vjerske elite u ćoškovima sa flašama pive. Tada sam odlučila ne napisati ništa o tome, cijeneći da bih time skrenula pažnju sa suštine tog događaja. Je li u interes javnosti bio da se opiše i atmosfera mimo centralnog događaja? Ta dilema je ostala bez odgovora.

Freelance novinar, Almir Panjeta smatra da bi pri odabiru teme trebalo ocijeniti koliko je ona u interesu javnosti. „Dešavalo mi se tokom bavljenja novinarstvom da u toku istraživanja za neku temu zaključim kako informacije kojima raspolažem ili mi ih je neko dao nisu u interesu javnosti ili da mogu biti u interesu pojedinaca ili interesnih grupa, u takvim slučajevima odlučivao sam se da ne objavim priču“, kazao je Panjeta.

Dok urednik portala koji objavljuje istraživačke sadržaje o korupciji zurnal.info Eldin Karić kaže da nije imao dilema glede objave informacija. Istakao je da je razlog vjerovatno u činjenici da se ne bave socijalno osjetljivim temema. „Hipotetički bi možda i odlučio da nekad ne objavim neku priču koja bi mogla povrijediti nekoga a nema značajnog javnog interesa da se ona objavi. U svakom slučaju, javni interes je iznad svega,“ kazao je Karić.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.