Izražavanje lojalnosti bio je dominantan novinski izraz, nije postojalo kritičko novinarstvo, a država je mogla da zabrani novine ako njen sadržaj šteti ustavnom poretku Carevine što se nakon atentata desilo sa novinama poput Srpske riječi i Bosanske vile u Sarajevu i Riječkim novinama u Rijeci.

foto: Arhiv Infobiro

U evropskoj historiji nema kontroverznijeg događaja od atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda, prijestolonasljednika habsburškog carskog trona i cara Franza Josefa, navodi američki historičar Robert Donia u svojoj knjizi Sarajevo: Biografija grada. Atentat se smatra neposrednim povodom za Prvi svjetski rat u kojem je stradalo blizu 20 miliona ljudi.

Povodom obilježavanja 100 – godišnjice od početka rata, europska biblioteka Europeana, u saradnji sa drugim europskim bibliotekama i arhivama, prikupila je preko 700.000 raznih dokumenata koji se odnose na tu temu. Digitalizacijom i povećanjem dostupnosti dokumenata koji su se nalazili u bibliotekama i arhivama širom starog kontinenta željelo se sačuvati sjećanje na rat, događaje i žrtve, kao dio individualnog i kolektivnog sjećanja.

U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, a prije svega u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, sjećanje, ocjene i percepcije atentata u Sarajevu su podijeljene po nacionalnom ključu što obuhvata i intelektualane krugove. Atentator Gavrilo Princip i članovi Mlade Bosne za jedne su heroji, dok je za druge riječ o skupini terorista. 

Najava dolaska nadvojvode izazvala je polemiku i prije nego je on stigao u BiH. Šestog aprila 1914. godine, tadašnji dogradonačelnik Sarajeva Josip Vancaš zvanično je sa bečkog dvora dobio ovlaštenje da izvijesti Gradsko vijeće da će 28. juna u posjetu Sarajevu doputovati nadvojvoda Ferdinand.

U knjizi Sarajevo: Biografija grada, Donia navodi da je: „Vancaša od simbolike posjete više brinuo propisan doček istaknutog gosta. Zabrinut kao i uvijek zbog fizičkog izgleda grada, predložio je hitno popločavanje Ulice Ćemaluša kuda je nadvojvoda trebao proći na svom putu za Appelovu obalu (današnja Obala Kulina Bana op.a). Mehmed Spaho se usprotivio gradnji “Potemkinovih sela” za pokaz istaknutom gostu navodeći da njegova carska visost možda neće zalaziti u ulice gornjih mahala, istakao je Spaho, ali su i one u groznom stanju i hitno im treba popravka“.

Svrha dolaska u BiH i Sarajevo bilo je nadgledanje vojnih manevara koji su se trebali održati u okolici grada. Drugi, više simbolički, razlog dolaska bio je da bečki dvor ukaže na postignuća monarhije u BiH te da pokaže da je carstvo popularno kod većine Sarajlija.

Nadvojvoda Ferdinand, ili Franjo kako ga je imenovala sarajevska štampa, u BiH stigao je 25. juna 1914. godine. Put je bio dugačak - od Beča do Trsta a onda brodom do Metkovića. Iz Metkovića se prijestolonasljednik uputio prema Mostaru gdje mu je prema izvještaju Sarajevskog lista priređen svečan doček

„Svim putem ga je isčekivala publika u svečanom odjelu, burno kličići: Živio car!, Živio prijestolonasljednik!, Živjela habsburška monarhija!“

Nakon kratkog zadržavanja u Mostaru nadvojvoda se sa svojom svitom uputio prema Tarčinu gdje je bilo planirano da se održe vojni manevri.

U novinskim izdanjima dolazak prijestolonasljednika predstavljao je udarnu vijest. Na dan dolaska nadvojvode Ferdinanda u BiH sa naslovnica Srpske riječi i Sarajevskog lista osvanuo je naslov:

„Dobro nam došao“.

Uredništvo Sarajevskog lista riječima punim hvale prenosi neupitnu lojalnost građana prema monarhiji Habsburga:

„Jeka radosti i veselja razliježe se Bosnom i Hercegovinom, i narod se sprema da upotrijebi sretnu zgodu, da svojim dinastičkim patriotskim osjećajima dadne vidna izraza“.

Uredništvo Sarajevskog lista, kao zvanične novine vlade u Sarajevu, potrudilo se da detaljno svojim čitaocima predstavi nadvojvodu Ferdinanda. U izdanju od 25. juna čitaoci Sarajevskog lista imali su priliku da čitaju o detaljima iz života Franza Ferdinanda na pune četiri strane. Kao i u Sarajevskom listu, autor teksta u Srpskoj riječi navodi kako se srpski narod u BiH raduje dolasku prijestolonasljednika i da su lojalnost i poštovanje prema vladaru bili svijetla odlika srpskog naroda.

Izražavanje lojalnosti nadvojovodi Ferdinandu i carevini bio je dominantan novinski izraz jednim dijelom jer je takva bila praksa i nije postojalo kritičko novinarstvo spram vlasti, a država je mogla da zabrani rad novina shodno Zakonu o štampi koji je donesen 1907. godine. Zakonom  je bilo predviđeno da država može da zabrani rad novina ako sadržaj novina šteti ustavnom poretku Carevine što se nakon atentata desilo sa novinama poput Srpske riječi i Bosanske vile u Sarajevu i Riječkim novinama u Rijeci.

Za 40 godina austrougarske vladavine pokrenuto je i izlazilo 125 listova, a od toga je u BiH štampano 118. Osim službenih listova javljaju se i listovi sa vjerskim i nacionalnim obilježjima.

Izvještavanje novina nakon atentata u Sarajevu ukazuje nam na različitosti u prihvatanju samog čina atentata i izvršioca tog djela.  Zvanična novina vlade u Sarajevu - Sarajevski list - dan poslije atentata je objavio dva izdanja. U vanrednom izdanju preko cijele stranice nalazila se Objava za formiranje prijekog suda dok je u redovnom izdanju ispod naslova teksta „Crni Dani“ objavljena neka vrsta oproštajnog govora nadvojvode Franza Ferdinada.

Izvještavanje sa naslovne stranice o atentatu u Sarajevskom listu je korektno u odnosu na naslovnicu koja se pojavila u lokalnim novinama u Virovitici.

Uredništvo Sarajevskog lista na čelu sa Ivanom A. Miličevićem, vjerovatno prateći službene upute, prenosi izraze saučešća i dijelove govora predstavnika političkog establišmenta u BiH. Tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Fehim ef. Čurčić, u svom govoru, kako izvještava Sarajevski list, na „izvanrednoj žalobnoj sjednici“ moglo bi se reći, ipak, biranim riječima osuđuje atentat, uzimajući u obzir da svojom funkcijom predstavlja i Austrougarsku vlast.

„Govorim iz duše i iz srca sviju Vas i sveukupnog stanovništva zemaljskog glavnog grada Sarajeva sad izdižem svoj glas i izričem najoštriju osudu nad zlikovačkim djelom onih bezbožnika, koji su se svojim zlikovačkim djelom izlučili iz kruga stanovništva grada Sarajeva. Njima će suditi sud pravde ali ja ih u ime Vaše i cijeloga grada Sarajeva izlučujem javno kao prokletnike, izdajnike i nedostojne sinove našeg naroda i naše zemlje“.

Na isti način poslanicima Sabora obratio se predsjednik Safvet-beg Bašagić koji osuđuje atentat: „Nahuckani nezreli individi, zavedeni bezdušnim agitatorima, počiniše danas nečovječno, podlo, nisko zločinačko djelo na našem sveopće omiljenom prijestolonasljedniku“.

Većina predstavnika političkog života uputila je telegrame žaljenja Njegovom carskom i kraljevskom Veličanstvu. Predstavnik srpskog naroda i potpredsjednik Sabora, Danilo Dimović, u svom telegramu izražava žaljenje zbog nečovječnog i niskog čina atentata, te pokorno moli da se radi bezbožnog atentata ne oduzme nevinom srpskom narodu milost Veličanstva.

Kako je i pomenuto, Autrogarska uprava je dozvoljavala i rad novina sa nacionalnim obilježjima. Jedna od takvih publikacija bila je i Muslimanska sloga. Izvještavanje Muslimanske sloge o atentatu ima djelimično oštriju reakciju nego je to bilo slučaj u Sarajevskom listu. Na naslovnoj stranici je naslov „Nečuven zločin u Sarajevu. Njegova carska i kraljevska visost Nadvojvoda i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i supruga Mu umoreni“.

Autor teksta u oštrijem tonu na pojedinim mjestima patetično piše o atentatu:

„Nad mrtvim tjelesima plemenitih i uzvišenih pokojnika plaču ucviljena djeca, kojima je zločinačka ruka divlje zvijeri u ljudskoj spodobi istrgla najmilije roditelje i razrušila idealan život u porodici; plače uzvišeni Habsburški dom, a jedva se od plača suzdržaje junačko srce Našeg Sijedog Vladara; plače moćna monarhija, koja je u uzvišenom pokojniku izgubila svog vladara; plače Bosna i Hercegovina i njezin glavni grad Sarajevo, što je razbojnička ruka oskvrnla njihovo tlo, što je na njih za sva vremena bačena ljaga, da su ovdje pogogjeni od dušmanskog oružja dva najdragocjenija i najplementija života Habsubrške monarhije: plače stotine hiljade muslimana, koji su u uzvišenim blagopokojnicima izgubili svoje moćne i pravedne zaštitnike“.

Antisrpske demonstracije u Hrvatskoj

Nasuprot umjerenim prvim rekacijama novina u Sarajevu i BiH, u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji bilježimo eklatantan primjer onoga što se danas zove jezikom mržnje. Željko Karaula u tekstu „Sarajevski atentat - reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji“ analizira antisrpske demonstracije u Hrvatskoj kao reakciju na atentat u Sarajevu. Autor navodi da je časopis Hrvatska uveliko doprinio zaoštravanju situacije na terenu. Autor citira dijelove sadržaja koji su objavljeni neposredno nakon atentata:

„…i u našem krugu, našem tielu sva sila krpuša spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju gudu i more a eto i kralja ubijaju. S njima se moramo jednom zauvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam od danas bude cilj“.

Autor dalje navodi da u istom broju časopisa Hrvatska piše:

„Ubojico, ime ti je Srbin. I jesi Srbin, prokleto ti i sjeme i pleme što ga je vjetar natrunio po našem hrvatskom tlu, da rađa zločin i zlobu“.

U Srbiji atentat nije glavna vijest

Prve reakcije iz tadašnje Kraljevine Srbije bile su suzdržane. Politika u svom broju od ponedeljka 16. juna (pratili su stari kalendar, op. a.), kao jedna od vodećih novina u Kraljevini, vijest o atentatu nije objavila na naslovnoj stranici. Izvještaj o atentatu smješten je na drugoj stranici sa naslovom „Smrt Franje Ferdinanda“.

Autor teksta čitaocima Politike prenosi ono što se desilo u Sarajevu – da su ubijeni Franz Ferdinand i njegova supruga Sofija, bez riječi glorifikacije atentatora. U svom izdanju od utorka na naslovnici se našla vijest o atentatu pod nazivom „Sarajevski atentat“. Nepotpisani autor teksta, sluteći šta će se sve dogoditi, navodi da će Austrougarska monarhija sigurno optužiti Kraljevinu Srbiju kao krivca za atentat. Autor teksta konstatira da ne postoji niko ko vjeruje da takva djela, misleći na atentat, mogu biti od bilo kakve političke koristi.  

Izvještaje o atentatu zamijenili su izvještaji o antisrpskim demonstracijama u gradovima u BiH (Sarajevo, Mostar, Tuzla, Zavidovići, Travnik itd.).

Muslimanska sloga izvještava da je „usljed groznog zločina u kojem životom platiše neprežaljeni naši Gosti, zavladala je među muslimanima, katolicima i jevrejima tolika uzrujanost da je isto večer upriličena jedna demonstracija“.

Sudeći po novinskim izvještajima demonstracije su bile spontane, ali Donia u pomentoj knjizi o Sarajevu, ipak, ostavlja mogućnost da su demonstracije bile instruirane od strane određenih političkih zvaničnika. Husnija Kamberović u svom radu pod nazivom Ubistvo Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. – Devedeset godina poslije detaljno piše o izvještavanju medija o demonstracijama.

Pisanje medija o atentatu i demonstracijama ukazuje nam na to kako je atentat korišten za homogenizaciju etničkih zajednica. Skoro pa da je percepcija tog događaja danas, 103 godine poslije atentata, identična onoj iz 1914. godine – za jedne je atentat herojski čin a Gavrilo Princip heroj koji se suprostavio okupaciji zemlje, dok je za druga dva naroda riječ o terorističkom aktu.