Transparentnost ostaje jedno od rijetkih efikasnih sredstava kojima se mogu ograničiti i domaće i strane manipulacije političkim narativima.

foto: Pixabay / Ilustracija

U blizini nove bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju, otvorene u septembru 2024. godine, novinarka je prolaznicima postavila jednostavno pitanje: „Ko je izgradio ovu bolnicu?“ Od 11 ispitanih osoba, dvije su odgovorile da su je „napravili Kinezi“, četiri da je izgradnju finansirala Vlada Republike Srpske, dok je pet reklo da ne zna.

Mnoštvo osoba, pak, odbilo je da bilo šta kaže. Odraz je to načina na koji javnost doživljava novinare. Svjesni su da se bilo kakav odgovor može zloupotrijebiti i da u društvu višestrukih političkih podjela, kao što je Bosna i Hercegovina, sve što kažu može biti instrument za dobijanje i održavanje moći političara.

Zbunjenost, također, nije slučajna. Radi se o refleksiji načina na koji se danas u Bosni i Hercegovini proizvodi politička i ideološka percepcija. Isti projekt, u zavisnosti od govornika i publike, istovremeno je domaći uspjeh, dokaz alternativnog puta izvan Evropske unije i primjer kineske investicije u okviru inicijative „Pojas i put“. Zbunjenost je posljedica sistemske netransparentnosti, političke prakse koja je normalizirala nedostupnost informacija i zakonodavnog okvira koji omogućava da se javni projekti finansirani stotinama miliona maraka odvijaju izvan stvarnog javnog nadzora. Uz sve to, građani o politici brinu na nivou simboličke, identitarne reprezentacije, dok najčešće nemaju naviku da ispituju odakle dolazi novac za projekte i kuda idu njihovi porezi.

Bolnica kao politički simbol

Bolnica u Doboju bila je jedno od ključnih predizbornih obećanja tokom Općih izbora 2022. godine. Na jednom od predizbornih skupova te godine, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik je bolnicu predstavio kao rezultat političke sposobnosti vlasti entiteta Republike Srpske, naglašavajući da se radi o „narodnom novcu“ i projektu koji građani „zaslužuju“.

Realizacija projekta je uslijedila uoči lokalnih izbora 2024. godine. Iako obećanje formalno nije dato na lokalnom nivou, iz izjava političkog vodstva Republike Srpske bilo je jasno da je njegova realizacija uslovljena dobrim odnosima s lokalnim vlastima. U Doboju je prethodno došlo do promjene vlasti kroz masovni prelazak funkcionera Srpske demokratske stranke (SDS) u SNSD, što je omogućilo kontinuitet moći uz promjenu stranačkih boja.

Otvorenju su prisustvovali brojni entitetski zvaničnici te predstavnici kineskih kompanija i ambasade. Dodik je tada predstavio kineske projekte kao alternativu Evropskoj uniji (EU).

„Pogledajte, za mjesec-dva dana ponovo ćemo za ulazak u EU morati da plaćamo takse. Ponovo nas ograđuju i isključuju. Usput nam pričaju za to da nas prime u Evropu. Koju Evropu? Kakvu Evropu? Onu kojoj ćemo mi stalno plaćati takse. A kad oni ovdje nama ulože 100.000 maraka ili evra, onda hoće da budu prva vijest dnevnika. Hvala im za sve što su nam pomogli. Ali ova investicija govori da mi imamo alternativu. I mi ćemo tu alternativu zgrabiti i gurati. Onda kad oni budu željeli da s nama rade ovdje i kada nam ponude uslove koje su nam ponudili Kinezi za izgradnju bilo koje bolnice, bilo kojeg objekta, javnog objekta, kada dođe to iz Amerike, ja ću im dati prednost u odnosu na Kinu, ali sam uvjeren da to neću dočekati“, rekao je tada.

U isto vrijeme, kineski državni mediji su otvaranje iste bolnice opisali kao kinesku investiciju, realiziranu kroz model finansiranja, projektovanja i izgradnje od strane kineske kompanije.

China Radio International i kineska novinska agencija Xinhua navode da je riječ o zajedničkom projektu s kineskim ulaganjem, te ga predstavljaju kao dio šireg okvira kineske međunarodne saradnje i javne diplomatije.

„Projekt bolnice u Doboju prvi je zdravstveni projekat po sistemu 'ključ u ruke' u Evropi koji je realizovala kineska kompanija, primjenjujući model finansiranja te projektovanja, nabavke i izgradnje“, javila je kineska CCTV televizija.

Za kinesku publiku, bolnica u Doboju potvrđuje uspješnost projekta „Pojas i put“ u Evropi. Za domaću publiku, ona je dokaz samodostatnosti Republike Srpske i alternativnog razvoja izvan evropskih integracija.

Manipulacija sumnjom

Stručnjakinja za komunikacije Paulina Janusz ističe da u političkoj komunikaciji nije uobičajeno da se projekti razlažu na tehničke komponente, te da građane najčešće ne zanimaju modeli finansiranja, već krajnji rezultat.

„Čak i ne mislim da Vlada Republike Srpske zlonamerno zbunjuje građane“, kaže Janusz. „Oni naprosto pojednostavljuju stvari, pa se to onda prenosi u medijima na različite načine i ako neko želi baš da pronikne u suštinu projekta onda ima problem“.

U takvim okolnostima se, međutim, otvara prostor za manipulacije pa se „preuveličava učešće jednog od partnera prema dnevnim političkim potrebama“, pojašnjava Janusz, dodajući da se takve prakse javljaju širom svijeta.

Naglašavanje kineskog prisustva, prema njenim riječima, služi i kao signal da entitet Republika Srpska nije u izolaciji, te da ima međunarodne partnere i saveznike. Takvi signali bili su posebno važni u kontekstu američkih sankcija i dugogodišnjih optužbi opozicije o međunarodnoj izolaciji vlasti u Republici Srpskoj.

Viši istraživački saradnik na Univerzitetu u Sarajevu Muamer Hirkić dodaje da se Kina u javnom diskursu u entitetu Republika Srpska sistematski predstavlja kao prijatelj, kroz obrazovanje, kulturne inicijative i medijske poruke, ali da se često radi o projekcijama koje nemaju jasne početke ni završetke. Memorandumi o saradnji i najave budućih projekata proizvode percepciju aktivnosti, iako veliki broj tih inicijativa nikada ne rezultira konkretnim ishodima.

„U tim projektima, nikad se ništa ne desi, ali narod dobije percepciju da oni rade nešto konkretno“, kaže Hirkić. „Nedovršeni – ili, nekad, nezapočeti – projekti stvaraju dodatan prostor za zbunjenost javnosti“.

Umjesto razjašnjenja, javnosti nude insinuacije

Bivša gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić je tokom gostovanja na Face TV-u u maju 2023. godine ispričala kako je po preuzimanju funkcije zatekla dokument na kineskom jeziku koji je potpisao njen prethodnik, Abdulah Skaka. Taj podatak je u kontekstu predstavljen kao sumnjiv, bez pojašnjenja o kakvom se dokumentu radi, koji je njegov sadržaj ili kakve je pravne i finansijske posljedice imao.

U trenutku kada je Kina u dijelu javnosti percipirana kao politički i sigurnosni „bauk“, ova anegdota je Karić pogodovala da umjesto razjašnjenja, javnosti ponudi insinuaciju.

Novinarski upiti upućeni Karić, sa ciljem da se utvrdi o kakvom je dokumentu riječ i da li se radi o ugovoru ili drugoj vrsti sporazuma, ostali su bez odgovora. Dokument nikada nije stavljen na raspolaganje javnosti, niti je objašnjeno zašto bi njegovo objavljivanje predstavljalo problem, iako je potpisan u ime Grada Sarajeva.

Podaci do kojih je novinarka došla ukazuju na to da su mediji još 2018. godine izvještavali o potpisivanju Memoranduma o saradnji između Grada Sarajeva i kineske kompanije Huawei, u vezi s projektima „Smart City“ i „Safe City“. Ministarstvo komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine pojasnilo je u email odgovoru da je taj memorandum predstavljao „okvir za buduću saradnju na specifičnim projektima u oblasti primjene novih tehnologija u lokalnoj upravi i razvoju pametnih rješenja“. Ne postoje informacije o nekim konkretnim projektima proizašlim iz ovog dokumenta. Zbog izostanka odgovora bivše gradonačelnice Karić, ostalo je nejasno da li se u „sumnjivom dokumentu“ zapravo radilo o ovom memorandumu.

U ovom primjeru vidi se kako netransparentnost ne samo da otežava novinarsku provjeru i javni nadzor, već i sama postaje politički resurs kojim politički akteri različitih orijentacija proizvode sumnju i oblikuju narative u skladu s vlastitim interesima.

Netransparentnost kao sistemska prednost

Prema Damjanu Ožegoviću iz Transparency Internationala BiH, većinu kineskih projekata u Bosni i Hercegovini odlikuje izrazita netransparentnost. Zahtjevi za pristup informacijama u vezi s ugovorima, kreditima i koncesijama redovno se odbijaju, pozivajući se na komercijalne interese trećih strana.

Zakon o javnim nabavkama u BiH omogućava takvu praksu, jer ne propisuje obavezu objavljivanja ugovora u punom obimu, već samo obavještenje o dodjeli ugovora i njegove osnovne elemente. Javne institucije često bez dodatne provjere prihvataju zahtjeve investitora za povjerljivošću, iako su u pitanju projekti koji se u konačnici otplaćuju javnim sredstvima.

„Javni organi ne mogu tek tako poklanjati vjeru izjašnjenjima ovih trećih strana, već moraju djelovati u interesu javnosti, a što ne rade, vrlo vjerovatno pritisnuti da li politikom, da li nekim svojim nepoznavanjem zakonskih odredbi ili čime već“, kaže Ožegović.

Jedan primjer je koncesioni ugovor za autoput Banjaluka – Prijedor, vrijedan 297 miliona eura, koji od potpisivanja 2018. godine nikada nije objavljen. Zvanično obrazloženje je da kineska kompanija ne dozvoljava njegovo objavljivanje, što su potvrdili i tadašnji premijer Republike Srpske Radovan Višković i entitetsko Ministarstvo saobraćaja i veza.

U ovakvim slučajevima, novinarski rad je otežan, jer se informacije o statusu projekata, rokovima i stvarnim finansijskim obavezama rijetko mogu provjeriti iz pouzdanih izvora. Samim time, izvještavanje građana o aktivnostima koje se sprovode njihovim novcem je onemogućeno.

Slaba odbrana od spoljnog utjecaja

Bosna i Hercegovina se nalazi u prostoru u kojem se struktura stranog utjecaja mijenja. Smanjenje ili povlačenje zapadnih grantova i razvojnih programa ostavlja praznine koje drugi akteri mogu popuniti. Evropska unija, kao primjer transparentnog aktera, te i dalje najvećeg ulagača u BiH, u sve manjoj mjeri uspijeva održati vidljivost svog utjecaja, dijelom zbog kompleksnih procedura, a dijelom zbog slabe domaće političke volje za reforme.

U takvom kontekstu, ključna linija odbrane od potencijalne manipulacije nije izbor između Istoka i Zapada niti bilo kojeg ideološkog partnera, već jačanje domaćih mehanizama transparentnosti. Zakonodavni okvir koji omogućava skrivanje ugovora, politička kultura koja favorizira netransparentnost i građani koji rijetko zahtijevaju pristup informacijama stvaraju ambijent u kojem je politička zloupotreba finansijskih resursa – domaća i strana – prije očekivanje nego izuzetak.

Demokratija počiva na dostupnosti informacija koje omogućavaju javnosti da razlikuje političku propagandu od stvarnih rezultata. U vremenu promjenjivih globalnih odnosa moći i opadanja demokratskih standarda, transparentnost ostaje jedno od rijetkih efikasnih sredstava kojima se mogu ograničiti i domaće i strane manipulacije političkim narativima.

Kako se približavaju Opći izbori, za očekivati je da će političke opcije i dalje koristiti direktne i suptilne manipulacije finansijskim projektima, kao i (stvarne ili percipirane) veze sa snažnim saveznicima, kao sredstva pridobijanja glasova. Na novinarima je da iz informacijskog haosa za građane izdvoje relevantne i provjerene činjenice, a na građanima da zahtijevaju više od onih kojima povjeravaju svoje glasove i javni novac.

Ovaj članak je objavljen u okviru projekta Spheres of Influence Uncovered.

___