foto: Ajdin Kamber

Grupa od dvadesetak Afganistanaca, među kojima je bilo i nekoliko maloljetnika, u proljetno predvečerje kretala se utabanim šumskim stazama planine Plješevice na neizvijestan put. Pandemija koronavirusa je poremetila njihove planove pa su se ubrzano morali pripremiti za put iz Bihaća prema zemljama zapadne Evrope. Govore kako je jedino pozitivno to što buja vegetacija pa će se lakše skriti i izbjegavati hrvatske i slovenske policajce do teritorije Italije odakle neće biti vraćeni i gdje žele započeti novi život.

„Sve se tokom epidemije koronavirusom zakomplikovalo. Teže je doći do novca u bankama potrebnog za put, policija nas protjeruje iz Bihaća, nemamo hrane, lokalni ljudi se plaše na nam pomognu, prodavnice su zatvorene ili nam ne dozvoljavaju ući“, govori Mustafa iz Afganistana, natovaren ogromnom torbom umotanom u najlon kesu u slučaju kiše dok pravi krupne i posljednje korake na teritoriji BiH.

Nakon razgovora napravio sam nekoliko fotografija, pozdravljamo se i poželim im sretan put. Nestaju u šumi u mraku, a ja vraćam se nazad u Bihać. Na ulazu u grad i pred sam početak policijskog sata susreće me patrola Granične policije BiH kojima objašnjavam da sam novinar na zadatku i dajem potrebne novinarske akreditacije i druge dokumente, a oni uskoro pozivaju policiju Unsko-sanskog kantona.   

 Policija, Bihać, izbjeglice i migranti

Kako bi izbjegao upravo ovakav nepotreban scenarij nekoliko dana ranije sam poslao e-mail Federalnoj upravi civilne zaštite (FUCZ) koja je i donijela odluku o proglašenju policijskog sata na području FBiH, sa zahtjevom da mi pojasne što mi je sve, kao novinaru freelanceru, potrebno kako bi nesmetano mogao obavljati svoj posao. Pozvali su me iz FUCZ i kazali da mi je sasvim dovoljna novinarska akreditacija i da neće biti nikakvih problema.

Sve sam to objasnio policajcima, a oni svojim nadređenima, te sam pokazao akreditacije. Ostali su pri stajalištu da sam napravio prekršaj i da moram platiti kaznu od 500 KM.

Ko ti je dozvolio da snimaš?

Dan poslije nastavljam sa radom i želio sam da snimam prebacivanje izbjeglica i migranata iz Bihaća u novootvoreni kamp Lipa. Policija u napuštenim prostorijama već pola sata drži na okupu grupu od tridesetak ljudi koji su u neudobnom klečećem položaju čekali autobus koji će ih prebaciti u kamp.

Policajcima sam na zahtjev pokazao akreditaciju i kazao da želim da snimam proces premještanja. U trenutku kada stiže autobus, u civilnom automobilu je došao policijski komesar Unsko-sanskog kantona Mujo Koričić koji je kratko porazgovarao sa policajcima. Bez pozdravljanja i predstavljanja me pozvao i pitao kako se zovem.

„Vi ste sinoć prekršili policijski čas. Šta radite ovdje?“ pitao je komesar na što sam odgovorio da radim svoj posao i pokušao sam objasniti da imam dozvolu i pravo da radim i izvještavam sa terena.

„Ko vam je dozvolio da radite? Ko vam je dozvolio da radite? Ko vam je dozvolio da radite?“ glasno je ponavljao policijski komesar, te nastavio: „Ovo je policijska operacija, šta vi imate sa tim? Vi imate, ako ćete raditi, portparola policije i štaba i tamo radite. Ne ovdje.“

Kazao sam da znam da je u toku policijska akcija, da policajce ne ometam u poslu, na distanci sam, imam odobrenje za snimanje i to je moje pravo te da istu akciju već dva dana prate i snimaju i drugi mediji te da ne vidim u čemu je problem.

„Provjerite ga, sinoć je platio kaznu u Žegaru. Šta si radio u Žegaru?“ - „Isto ovo“, odgovorio sam.

Komesar je zapovijedio policajcu da „završi to“, te je otišao. Kada je počela akcija prebacivanja izbjeglica i migranata iz objekta u autobus pitao sam policajca da li mogu raditi na što mi je odgovorio: „Čekaj da provjerimo je li to – to“ te sam ostao uskraćen u obavljanu posla i izvještavanju dok akcija nije završila.

„Ukoliko se utvrdi da ste neovlašteno to radili znate šta slijedi“, kazao je upozoravajuće policajac na što sam zahtijevao da mi pojasni šta tačno.

„Da ste neovlašteno bili u ovom prostoru. Ukoliko budete to iskoristili mi ćemo najvjerovatnije protiv vas pokrenuti krivični postupak“ dodao je policajac.

Policija, Bihać, izbjeglice i migranti

Freelance novinar

Slična iskustva i policijski postupci, brojna zaustavljanja i legitimiranja se nastavljaju i pred kampom „Lipa“ kao i te večeri u Banjaluci gdje me policija za pola sata zasutavila 15 puta.

Novinarima freelancerima je bilo teško, gotovo nemoguće, raditi za vrijeme policijskog sata na području entiteta Republika Srpska. Za kretanje iza 20 sati je bila potrebna potvrda od poslodavca kao i stalno zaposlenje, tako da je freelancerima u startu onemogućen normalan rad.

Poslao sam brojne emailove, telefonirao i išao u policijsku stanicu s ciljem da pribavim dozvolu o slobodnom kretanju i radu za vrijeme policijskog sata. Ni nakon dva mjeseca upornih pokušaja nisam dobio odobrenje. 

Kao i mnogo puta ranije, sada je i epidemija koronavirusom dodatno potvrdila svu kompliciranost državnog uređenja i nefunkcionalnost sistema. Svaki entitet i svaki kanton donosio je svoja pravila, ograničenja, upute i zabrane, što znatno otežava rad novninarima na terenu, a i drugim radnicima.

U jednom entitetu policijski sat je počinjao u 18, u drugom u 20 sati, negdje su potrebne maske i rukavice, negdje samo maske, u jednom kantonu trgovine i benzinske pumpe rade do 18, dok u drugom do 16 sati. Pravila i upute mijenjane su svakodnevno i nemoguće je bilo sve upratiti i nastojati da se ne prekrši neka tek donesena odluka, a kazne nisu bile male, dok istovremeno nastojite posao obaviti najbolje što možete u otežanim uslovima.  

No, i dalje najveće poteškoće u radu novinara prave javne institucije, službe i organizacije. Na njihove odgovore treba čekati danima, a informacije često pošalju nepotpune ili ih ne pošalju uopšte. Nevjerovatna je nezainteresiranost, tromost i pasivnost institucija, posebno u vrijeme vanrednih situacija, tako i tokom epidemije koronavirusom kada su brzina odgovora i potpune informacije od velike važnosti za cijelu zajednicu.

Izvještavati za vrijeme epidemije ili sličnih nepogoda za svakog novinara predstavlja posebno iskustvo koje zahtijeva mnogo napora, rizika i opreza. Svakako da bi posao bio lakši uz veću saradnju i susretljivost policije i nadležnih institucija. Kada bi novinari umjesto upozorenja, prijetnji i kazni dobili saradnju, razumijevanje i informacije.

___