Iskustva sa terena: Na ovako nešto nikada ne možete biti spremni!

foto: Mediacentar

Ubistvo Nizame Hećimović u avgustu 2023. godine u Gradačcu na površinu je iznijelo do tad neviđenu količinu nasilja i strahota koje proživljavaju zlostavljane žene. Kao urednica RTV Slon i web portala rtvslon.ba, ali i dugogodišnja novinarka, nisam željela pogledati prenos tog iživljavanja nad slabijim i nemoćnijim, ali sam svjedočila i reakcijama kolega koje jesu i nisu to nimalo dobro podnijeli. Događaj je valjalo prenijeti i o tome izvijestiti javnost. Iako naši novinari i novinarke redovno prolaze treninge za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju, na ovako nešto nikada ne možete biti spremni.

„Za mene je izvještavanje o ubistvu Nizame Hećimović i svemu onome što se dešavalo poslije, oglašavanje Općinskog suda u Gradačcu, saopćenja iz policije, svjedočenja Nizamine tetke bilo jedno od najstresnijih. Stalno smo se konsultovali u redakciji, vagala se svaka riječ pazeći da se ne upotrijebe termini koji mogu na bilo koji način narušiti ugled žrtve ili relativizirati razmjere zločina, tipa: nevjenčana supruga, porodična tragedija“, prisjeća se Edina Rizvić, novinarka RTV Slon Tuzla.

Foto: Edina Rizvić, RTV Slon

Sprečavanje stigme i reakcija društva na femicid

U momentima dok je ubica još bio živ i još držao live prenos na Instagamu, do zvanične informacije bilo je nemoguće doći. Tišina nadležnih vjetar je u leđa izvještavanju koje mi novinari  nazivamo – lešinarstvo. Vrlo brzo su društvene mreže bile preplavljene porodičnim fotografijama ubijene žene, otkriveni su identiteti svih, tražili su se „razlozi“ ubistva, a neki su išli i dotle da su u istaknutim vijestima danima držali naslov da je ubijena i Nizamina beba, iako se ta informacija nije pojavila niti u jednom službenom izvještaju policije i tužilaštva i nije bila istina.

Nataša Tadić, dopisnica N1 Tuzla i urednica portala Balans, kao problem ističe spor odgovor nadležnih i nesankcionisanje onih koji objavljuju lažne vijesti.

„Dovoljno je što živimo u primitivnom društvu gdje, kada čujete da je žena ubijena, odmah ide rečenica: 'Sigurno našla drugog'.  Našla ga ili ne, niko nikome nema pravo oduzeti život i novinari ne trebaju upadati u zamke mahalanja već profesionalno i etično objaviti informaciju“, ističe Tadić.

U online medijskom prostoru najčešće greške nastaju u "gladi za klikom", te često sadržaj objavljenih neetičnih i neprofesionalnih članaka biva zasnovan na raznim špekulacijama, ističe Armin Kendić, novinar Klix.ba.

„Iako u manjoj mjeri nego ranije, jer se osjete pomaci u tom kontekstu, još uvijek su prisutni clickbait naslovi koji insinuiraju krivicu žrtve“.

Tišina i istina

Situacija sa dolaskom do informacija nije se značajno mijenjala ni narednih dana, pa ni mjeseci. Sva pitanja završavala su istim odgovorom: „U cilju istrage ne možemo odgovoriti“.

Za kolege i kolegice koji se u dnevnike kao dopisnici iz Tuzle moraju javiti sa informacijama, to je poseban problem. Nataša Tadić smatra da policija često ne razumije da novinarima treba osnovna informacija da se nešto dogodilo dok se čeka širi kontekst, oglašavanje tužilaštava i slično.

„Ako imate situaciju da je ubica naoružan, nakon što je ubio uživo ženu, kreće se po gradu, ne možete čekati. Zato sam se često vodila nezvaničnim, ali provjerenim izvorima. Ja ne mogu čekati satima da nadležna institucija da prve informacije, a na terenu se dešava totalni haos. I tu sam zaista oprezna. Samo ako znam da je moj izvor 100 posto siguran u informacije koje mi daje, objavit ću. Ako postoji jedan posto sumnje, neću“, ističe Tadić.

Foto: Nataša Tadić

Kendić smatra da bh. institucije ne prate razvoj tehnologije i munjeviti protok informacija. Kao i ostale kolege iz Tuzle, prinuđen je koristiti provjerene ali nezvanične izvore informacija.

„Većina press službi pravosudnih institucija u BiH i dalje se vodi konvencionalnim načinom rada, a vi u određenim slučajevima jednostavno vremena za čekanje nemate“, kaže Kendić.

Foto: Armin Kendić

Femicidom smo se bavili i narednih nekoliko mjeseci. Porastao je broj žena koje su prijavile nasilje, aktivistice su organizirale proteste, pričalo se o zakonima i kaznama. Interes javnosti odlučili smo iskoristiti da približimo pojam femicid i zašto je važno da se ubistvo žene sankcioniše kao femicid, zašto se za nasilje ne smije tražiti opravdanje i ono najvažnije - zašto žrtva nikada ne smije biti krivac.

Kada „mirni“ postanu smrtonosni i zamka za novinare

Iako najjezivije i najupečatljivije zbog izrazite okrutnosti i činjenice da ga je ubica prenosio uživo, ubistvo Nizame nije bilo prvo, a nažalost ni posljednje u Tuzlanskom kantonu (TK).

Prije Nizame u TK ubijene su: Kada, Janja, Miralema, Nezira.... Sve njih ubili su partneri ili supružnici i to u porodičnom domu.

Iz policije su za sva ta ubistva dolazili šturi izvještaji sa inicijalima žrtava i ubica, a rubrike crne hronike punile su se izjavama komšija o „mirnim“ i „povučenim ljudima“ uz obrazloženje kako „Niko ne zna šta se dešavalo iza četiri zida.“

Upravo jedno takvo ubistvo i samoubistvo „iza četiri zida“ počinio je do tada ugledni građanin Tuzle od koga su se saopćenjima za javnost opraštala udruženja čiji je član bio, kao i mnogobrojni pojedinci na društvenim mrežama. Svi koji bi se usudili iznijeti drugačije mišljenje, bili su izloženi linču. Žrtva je u ovom slučaju bila u drugom planu, čin ubice opravdavao se samopostavljenim dijagnozama društva koje nije željelo ili nije moglo da se suoči sa onim što se desilo, a desio se femicid!

Stav javnosti i isticanje nekog uglednog člana društva može biti zamka u koji novinari lako upadaju ukoliko nisu dovoljno iskusni. Novinari redakcija RTV Slon u danima nakon femicida izvještavali su i ukazivali na iskrivljenu percepciju javnosti kroz tumačenja psihologa, sociologa i drugih stručnjaka, odbijajući da na bilo koji način svoj medijski prostor posvetimo počiniocu femicida. Jedni smo od rijetkih koji su zbog pijeteta prema članovima porodice na svaku od ovih vijesti gasili komentare.

Izazovi kriznog komuniciranja: Propusti i posljedice

I kao novinari i kao ljudi, poslije ubistva Nizame pitali smo se šta sad? Hoće li ovaj čin osokoliti nasilnike poput Sulejmanovića ili će više osnažiti žene i natjerati nadležne da se ozbiljnije pozabave porodičnim nasiljem, da se mijenjaju zakoni, pooštravaju kazne? Propusti nadležnih da u javnost iznesu sve mjere koje su poduzeli i posljedice koje će snositi svi čija se krivnja dokaže, počev od vlastitih redova, pa sve do onih koji su snimak femicida dijelili i komentarisali, ostali su u sjenci samog zločina.

Od ubistva Nizame Hećimović u avgustu 2023. godine u TK ubijeno je još pet žena: Tahira, Amra, Selma, Halida, Amela….

Lično sam stava da naše institucije nisu obučene za krizno komuniciranje, a to se najbolje vidjelo nakon femicida za koje je optužen policijski službenik. Umjesto bezrezervne osude čina i insistiranja na kažnjavanju svih čija se krivica dokaže, nadležni su nespretnim izjavama izazvali još veću ljutnju građana. Optuženi, za razliku od ostalih počinioca femicida, nije izvršio samoubistvo, te smo se kroz izvještaje bavili i propustima njegovih nadležnih i kaznom i mogućim posljedicama u sistemu u kojem preživjele treba da vjeruju u policiju, a policajac počini femicid.

Zabrinjavajuće je da su poslije ovog, femicidi u Lipnici i ponovo u Gradačcu, u pojedinim medijima ali i široj javnosti tretirani kao „još jedna u nizu“. Za nadležne je nakon Nizame postalo izuzetno bitno da nisu imali prijavu nasilja od ranije i to su itekako naglašavali prilikom izjava o onome što se dogodilo. Valjda je tako i odgovornosti bilo manje, svih nas.

I kad smo mislili gore ne može, desilo se! Ubistvo mlade majke i njeno dvoje djece za koje je optužen suprug i otac, a koji je suicidom okončano i svoj život, vratilo je izvještaje s bombastičnim naslovima - istina uglavnom na tabloidnim portalima kojima se krivica prebacuje na žrtvu i u kojima se traži razlog zašto je tako "tih, miran i radišan čovjek", kako ga poznanici opisuju, posegnuo za sjekirom i izmasakrirao porodicu.

Pokretači promjena

Ipak, usudit ću se reći da pomaka ima. Pojam femicid, zbog učestalosti nažalost, ušao je u upotrebu među običnim građanstvom, ali i među medijima i to onim koji su skloni ubistva žena tretirati kao porodičnu tragediju. U službenim izjavama i dalje se ne koristi. I dalje prisutan problem su „divlji portali“, bez impressuma, a zbog kojih trpe i oni koji svoj posao rade odgovorno i profesionalno.

Edina Rizvić i Armin Kendić stava su da novinarstvo promjene može napraviti u kontekstu dodatne edukacije publike o tome kako potvrditi kredibilitet medija kojem pružate svoje povjerenje i na tome u svojim redakcijama i rade.

Nataša Tadić će kaže u svojim izvještavanjima primijeniti savjet sagovornice psihologinje da na kraju svakog članka o femicidu, nasilju u porodici i slično, napiše i osnovne informacije gdje se žrtva nasilja može obratiti za pomoć.

Generalno, novinari u Tuzli, oni „pravi“, svjesni su koliki teret nose i da se njihova uloga ne završava sa izvještajem o femicidu, ma koliko profesionalno odrađen bio.

___