Na ideju da napravim intervju sa Jovankom Broz došao sam nedugo nakon sto sam počeo da se bavim novinarstvom, 1987. godine. Moguće je da je to bilo 1989., bio sam u Beogradu, slučajno sam saznao za adresu na Dedinju na kojoj zivi Titova udovica. Moje neznanje o društvu u kojem zivim tada je bilo kolosalno, mjerljivo možda jedino sa mojom ambicijom da postanem poznati novinar time što ću biti prvi koji je napravio intervju sa Brozovom udovicom. Pozvonio sam na zvono na visokoj metalnoj kapiji, koja je baš kao i visoki zid oko nje, skrivala veliku kuću od radoznalih pogleda. Odmjerio me je lik koji je otvorio vrata, predstavio sam se i rekao da bih htio da razgovaram sa drugaricom Jovankom. Pitao me je imam li dogovoren sastanak, a nakon negativnog odgovora zatrazio mi je ličnu kartu, uzeo je i zatvorio mi je vrata pred nosom. Nakon nekoliko minuta kapija se ponovo otvorila i Službeni Ton mi je saopćio da se moram najaviti. Naivno sam pitao mogu li to učiniti pismom. Zbog potvrdnog odgovora na ovo pitanje nekoliko dana kasnije sam u Glavnoj pošti u Sarajevu predavao preporučeno pismo adresiranu na Jovanku Broz. Šalterska službenica rutinski prima i naplaćuje preporučena pisma od ljudi koji su u redu ispred mene, ne obazirući se na ime primaoca. Priželjkivao sam da pročita ime na koverti koju sam joj dao i želja mi se ispunila: bila je vidno zbunjena, a ja sam se osjećao važnim. Odgovor od Jovanke, naravno, nikad nije stigao, a ne vjerujem da je pismo ikada i dobila.

 

Tokom novinarske karijere imao sam prilike razgovarati sa mnogim zanimljivim sugovornicima, od kojih su poneki od njih bili i globalno relevantni. Ako je mjeriti po stepenu moje profesionalne uzbuđenosti sugovornikom, Jovanka Broz spada u grupu meni najvažnijih.

Nekih dvadesetak godina kasnije čitao sam u beogradskim novinama da je tadašnji ministar za ljudska prava u Vladi Srbije Rasim Ljajić posjetio Titovu udovicu, te da je pokrenuo rješavanje pitanja njenog već decenijama nereguliranog statusa, uz niz hitnih akcija na poboljšanje mizernih uslova u kojima živi. Rasim je moj blizak prijatelj, nazvao sam ga i pitao o Jovanki. Pričao mi je detaljno o njegovim posjetama, dodajući da od dana otkako je to objavljeno ne može da živi od novinara: nema redakcije u Srbiji koja nije zvala i molila da im „sredi intervju sa Jovankom“, a svakodnevno zovu desetine novinara iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali i Evrope i Amerike. Rasim je političar i među onima koji su ga molili puno je medija do kojih je Rasimu stalo, a među direktorima, urednicima i novinarima koji su ga zvali bilo je i dosta njegovih prijatelja i poznanika. Sve ih je morao odbiti zato što je Jovanka bila izričita: ne želi da razgovara sa novinarima. 

 

Naravno, ja nisam mogao odoljeti da ne pitam Rasima da li bi me mogao povesti kad ponovo krene u posjetu Jovanki. Odgovorio mi je da nema problema, uz jedan uslov: da ne kažem da sam novinar i da ništa ne objavim od onoga što vidim ili čujem dok je Jovanka živa, osim ako ona to odobri. Prihvatio sam uslov, uz zahtjev Rasimu da mi pomogne da je nagovorim na intervju. Pristao je.

                                         

 

Nekoliko dana prije 13.jula 2009. godine Rasim me je pitao mogu li doći, dogovorio je posjetu Jovanki. Našli smo se u njegovom kabinetu, imali smo vremena da popijemo kafu prije nego što krenemo. Izgledalo mi je jako čudno što Rasim ne dijeli moju uzbuđenost predstojećim susretom. Dok smo u koloni službenih vozila putovali od nekadašnje Palate Federacije do Dedinja pitao sam Rasima kako će me predstaviti, s obzirom da ne smijemo otkriti da sam novinar. „Ne znam, smisli nešto“ – odgovorio mi je, smijući se. Pomalo me nervirala ta njegova hladnokrvnost, dok sam ja postajao sve uzbuđeniji što smo se više približavali Dedinju. Ništa mi nije padalo na pamet i počela je da me hvata blaga panika. Kad smo već bili pred kućom sinula mi je ideja, od početka glupa ali druge nisam imao: pošto Rasim ide da provjeri, između ostalog, da li je na kući u kojoj je živjela Jovanka postavljena satelitska antena kako je on dogovorio, predložio sam da me predstavi kao prijatelja iz Sarajeva koji ima firmu za postavljanje satelitskih antena; pa, ako nije postavljena, ja sam se ponudio da se ja pobrinem oko toga... Rasim se nasmijao i rekao da je to u redu. Slijedio je moj susret sa Jovankom, koji sam opisao u tekstu objavljenom u sarajevskoj Graciji, baš kao i neke pojedinosti razgovora sa Jovankom tokom mojih posjeta. 

 

Tokom novinarske karijere imao sam prilike razgovarati sa mnogim zanimljivim sugovornicima, od kojih su poneki od njih bili i globalno relevantni: historijske ličnosti, državnici, umjetnici, sportisti... Ako je mjeriti po stepenu moje profesionalne uzbuđenosti sugovornikom, Jovanka Broz spada u grupu meni najvažnijih: u njoj se nalaze, recimo, Jaser Arafat,do kojeg sam uspio doći pod nevjerovatnim okolnostima, probijajući izralesku izolaciju u kojoj se palestinski lider tada već dugo nalazio, što mu je bio i posljednji intervju u životu; ili Salman Rushdie, do kojeg sam došao iako je bio pod cjelodnevnom zaštitom britanskih sigurnosnih službi... No, ako se radi o okolnostima u kojima smo razgovarali i u kojima sam objavio pricu o nasim susretima onda je Jovanka Broz na samom vrhu i to iz dva razloga.

 

Prvi se odnosi na činjenicu da je ona, kao nekadašnja supruga doživotnog predsjednika Jugoslavije, jugoslovenska historijska ličnost prvog reda. Osim toga, činjenica da se duže od 30 godina nalazila u praktičnoj izolaciji, nakon još uvijek misterioznog odvajanja od Tita, te da se nikada nakon toga u javnosti nije pojavljivala, učinila je Jovanku Broz toliko zanimljivom i intrigantnom osobom da je osamdesetih godina američki magazin Time nudio sedmocifreni dolarski iznos za njenu ispovijest.

Osim toga, kao skoro nikad u karijeri susreo sam se sa ozbiljnim profesionalnim dilemama, pred kojima ni do dana današnjeg nisam siguran da sam našao prave odgovore.

 

Prije svega, prva dilema vezana je za cinjenicu da sam prilikom prvog susreta Jovanku pokušao obmanuti u vezi sa profesijom kojom se bavim, te motivom moje posjete. Kažem pokušao zato što mi se čini da je ona od početka znala da sam novinar. Kako? Puka slučajnost! Naime, dok Rasim nije sredio da se u kući u kojoj je ona živjela instalira satelitska antena, Jovanka je na svom televizoru imala prijem samo Prvog programa Televizije Srbije. A dvadesetak dana prije našeg prvog susreta ja sam bio gost u jednoj veoma gledanoj političkoj emisiji upravo Prvog programa Televizije Srbije. I kada sam joj se predstavio, ona je meni rekla: “Vi ste meni jako poznati!“ Zbunio sam se i odgovorio da je to nemoguće, da sam ja iz Sarajeva, da me možda s nekim zamijenila... Ipak, nije odustajala, uporno me je gledala i moju nelagodu nekako je prekinuo Rasim pitajući nešto Jovanku. Osim toga, nisam mogao odoljeti da već nakon nekoliko minuta ugodnog i vrlo srdačnog razgovora krenem sa postavljanjem pitanja, kojih sam imao milion. Šokirala me je fantastičnim pamćenjem i otvorenim odgovorima i skoro da sam bio siguran da je znala da sam novinar.

                                                     

 

Elem, da li je novinaru dozvoljeno skrivati svoj profesionalni identitet, obmanjivati sugovornika, sve sa ciljem da se dođe do ekskluzivne priče? Vjerujem da su novinari, u principu, dužni sugovorniku otkriti svoj profesionalni identitet i način na koji će upotrijebiti razgovor sa sugovornikom. Ovo bi, vjerujem, trebalo biti pravilo. No, kao i za sva druga, vjerovatno bi i za ovo pravilo mogli postojati i izuzeci. Pravdanje neprofesionalnog ponašanja izuzecima moralo bi podvrgnuto rigoroznim kriterijima opravdanosti. Šta bih ja mogao ponuditi u ovom konkretnom slučaju u svoju odbranu? Ekskluzivnost sugovornika, društvenu važnost historijskog svjedočenja, činjenice da je sugovornici decenijama bio praktično onemogućen kontakt sa novinarima, da su sistemski decenijama kršena njena osnovna ljudska prava...

 

Ako bih iz ovoga trebao da izvučem neku profesionalnu pouku ona bi mogla da glasi: ako ti je nakon mukotrpnog profesionalnog traganja toliko željeni cilj na dohvat ruke treba riskirati i pokušati blagom profesionalnom nepristojnošću ostvariti cilj!

 Druga velika profesionalna dilema odnosila se na moju prihvaćenu obavezu da neću objavljiviti ni slova o susretima sa Jovankom dok je ona živa ili dok to ne odobri. S jedne strane, osjećao sam se pomalo kao lešinar – priču o susretima objaviti tek nakon Jovankine smrti znači lišiti je mogućnosti da eventualno demantira neki navod iz mog teksta ili da pruži neko značajno objašnjenje. S druge strane, bio sam uporan u pokušajima da je nagovorim da napravimo intervju. Već prilikom druge moje posjete niti sam ja skrivao da sam novinar, niti je ona pravila ikakav problem oko toga. I to ne zato što je vjerovala meni, nego zato što sam dolazio s Rasimom, kao njegov prijatelj – a njemu je bezgranično bila zahvalna i imala je povjerenja u njega. Zato sam je pokušavao nagovoriti da napravimo intervju. Navodio sam da mora biti svjesna svoje historijske obaveze, kao svjedok i akter historijskih događaja, da ostavi svjedočanstvo, obećavao da ćemo to napraviti na način koji njoj najviše odgovara... Uporno je odbijala, objašnjavajući mi da je najvažnija „živa glava“. Pričala mi je da je bila započela pisanje neke vrste svojih sjećanja, da su to „oni“ saznali i da su preturili čitavu kuću da ih pronađu. „I kupatilo su prerovili“- dodala je. Moj je utisak da je Jovanka, usljed višedecenijske izolacije, izgubila realnu sliku svog i užeg i šireg okruženja. Naime, vjerovala je, a ja sam uvjeren da je to bilo sasvim pogrešno, da bi njeno svjedočenje o historijskim događajima i ličnostima jugoslovenske prošlosti izazvalo ogromne reakcije u društvu, zbog kojih bi bila ugrožena i njena sigurnost. Ubjeđivati je u suprotno nije imalo previše smisla, s obzirom na zaista neobjašnjivu surovost vlasti kojoj je bila izložena nakon Titove smrti i u SFR Jugoslaviji i Saveznoj Republici Jugoslaviji i Državnoj Zajednici Srbije i Crne Gore i naposljetku Srbije: državni okviri su se mijenjali, ali ne i nasilje nad njenim temeljnim ljudskim pravima sve dok se za nju nije zainteresirao Rasim Ljajić. 

 

Od svih argumenata koje je iznosila protiv intervjua na jedan nisam imao odgovora – osjećao sam nelagodu, bivao bijesan, nisam znao kako da reagiram, razmišljajući čak i da budem nepristojan. Radilo se o tome da bi nakon svih mojih nagovaranja Jovanka na kraju rekla:“Nije još vreme.“ Kad smo se prvi put sreli imala je 85, a posljednji, treći put imala je 87 godina. Jeste da je odlično izgledala , potpuno britkog pamćenja, ali tvrditi u njenim godinama da još nije vrijeme?! 

 

No, ja sam morao poštovati dogovor sa Rasimom. Nisam ga mogao prekršiti ne samo zbog mog obećanja, nego i zbog toga što sam bio svjestan kakve bih neprilike Rasimu stvorio, prije svega  među beogradskim kolegama čije mnogobrojne molbe za susret sa Jovankom nije ispunio. Ovdje dolazimo do mog drugog profesionalnog zaključka: novinar mora po svaku cijenu štititi ne samo svoj izvor informacija, nego i onoga ko mu je omogućio da do izvora dođe.  

 

Ono što s ovom naknadnom pameti nikako ne mogu prežaliti jeste što nisam bio uporniji u pritiskanju Rasima da nagovori Jovanku da snimimo intervju. Prilikom moje treće i posljednje posjete Jovanki sa sobom sam poveo i snimateljsku TV ekipu. Ostavio sam ih da čekaju pred kućom, nadajući se da ćemo ubijediti Jovanku. No, i ovog puta me je dočekalo:“Nije još vreme!“ Sve mi se čini da žalim što nisam ušao sa uključenom kamerom, pa šta bude! Skoro da sam siguran da bi se ona grohotom smijala, govorila da nije prikladno odjevena za snimanje baš kao što je uvijek govorila kad bi pozirala za zajedničke foto-snimke, popravljajući punđu. Ne velim da bi mi pošlo za rukom da tada napravim intervju kakav bih želio, ali je izvjesno da bi makar i minut bilo kakvog razgovora bio važan. Kakva bi to novinarska ekskluziva bila! Ako bih iz ovoga trebao da izvučem neku profesionalnu pouku ona bi mogla da glasi: ako ti je nakon mukotrpnog profesionalnog traganja toliko željeni cilj na dohvat ruke treba riskirati i pokušati blagom profesionalnom nepristojnošću ostvariti cilj! 

                                                                 

 

Nakon svake posjete Jovanki zapisivao sam tok razgovora, kao i zapažanja. No, prilikom druge posjete učinio sam i nešto zbog čega i u trenutku dok ovo pišem osjećam osobnu i profesionalnu nelagodu: u džepu sakoa imao sam uključen diktafon koji je snimao razgovor! Hm... Vjerovatno teško odbranjivo, ali ima i jedan argument u korist mog postupka, koji ću ilustrirati primjerom. Naime, prilikom te druge posjete kod Jovanke smo zatekli tadašnju otpravnicu poslova američke ambasade u Beogradu. To je bio nakon 30 godina prvi kontakt Titove udovice sa jednim stranim diplomatom. Gospođa je dosta dobro govorila naš jezik, svojevremeno je bila na poslijediplomskom studiju u Sarajevu. I kao što je valjda u (američkim) diplomatskim krugovima i običaj, o posjetu Jovanki i razgovoru sa njom napravila je i zvaničan izvještaj Washingtonu. No, nekoliko godina kasnije dogodio se Wiki Leaks i među hiljadama američkih diplomatskih izvještaja nađe se i ovaj o razgovoru sa Jovankom. Sa interesom sam ga pročitao i ustanovio jednu važnu grešku. Naime, Jovanka nam je pričala nepoznate detalje o susretu Tita i Draže Mihajlovića na početku rata, te o tome kako je ona u isto vrijeme organizirala pregovore lokalnih  četnika i partizana u Kninskoj krajini u Hrvatskoj. Međutim, da li zbog nesmotrenosti ili pogrešnog razumijevanja Jovankinog jezika, američka diplomatkinja je napisala u izvještaju da je Jovanka rekla da su se Tito i Draža dva puta sastali, te da je ona imala ulogu u organizaciji tih susreta. Ovaj navod je objavljen u srbijanskim medijima i Jovanka je bila optužena za neistine, iako potpuno neosnovano. 

 

Novinar je u velikoj prednosti u odnosu na vjernika: upornost se skoro uvijek isplati! Do cilja se može doći i decenijama nakon prvog pokušaja, na način na koji se ne može ni sanjati.

Pred sami kraj Jovankinog života u medijima su se pojavila njena svjedočanstva koja je objavio glumac Žarko Jokanović. Čini mi se da u autentičnost onoga što je Jokanović objavio ne treba sumnjati, ali je činjenica da to uradio veoma amaterski, šlampavo i bez ikakvog razumijevanja konteksta o događajima i ljudima o kojima je Jovanka govorila. Kako je postalo jasno da se bliži Jovankina smrt, tako je i Jokanović marketinški izvanredno pametno napisao ( preciznije: sklepao) i objavio knjigu Jovankinih svjedočenja. Nakon što sam je pročitao bio sam bijesan i na sebe i na Rasima i na sve profesionalne skrupule koje su me spriječile da ja objavim bolju i značajniju knjigu prije Jokanovića. No, unatoč rekordnim tiražima izdanja njegove knjige, moj bijes je kratkotrajan. Podsjetim sebe na činjenicu da nisam mogao dopustiti ono što Jokanović jeste i to iz razloga što on nije novinar! Osim toga, pomislim kako bih se ja osjećao da sam učinio što i Jokanović, pa da nakon toga sretnem koleginicu Antonelu Rihu! Zašto je pominjem? Zato što je ova sjajna novinarka, trenutno urednica u beogradskom nedjeljniku NIN, u vrijeme Rasimovih posjeta bila njegova bliska suradnica u ministarstvu, te je tokom sedam godina desetinama puta zajedno sa Rasimom posjećivala Jovanku. Siguran sam da je svaki posjet bio iznimno zanimljiv, a Antonela je još pred Jovankom vodila bilješke o razgovoru. Osim toga, Antonela joj je  postala toliko bliska da bi je Jovanka često znala pozvati telefonom i voditi sa njom duge razgovore od kojih bi sadržaj svakog bio prava novinska ili knjiška poslastica. Dakle, ako je Jokanović napisao knjigu, ako sam ja mogao napisati knjigu, koleginica Riha je mogla napisati bar deset puta obimniju i sto puta važniju i zanimljiviju knjigu. A znam da to nije  učinila jer joj je važnije bilo da ostane profesionalna, nego slavna i bogata novinarka. 

 

Moje iskustvo sa storijom o Jovanki Broz govori upravo to: slava i profesionalnost u novinarstvu nužno ne idu „ruku pod ruku“. Žrtvovati makar i djelić profesionalizma zarad velike slave ili ogromnog novca nije neprimamljiva opcija. Nije, velim, opcija koju treba „s nokta odbaciti“. No, ona nije za svakoga: pogotovo za rijetke koji se i u današnjem vremenu drže profesionalnih principa „kao pijan plota“ i koji vjeruju da se posvećenost novinarstvu može upoređivati sa religijskom posvećenošću uzornog vjernika.

Ipak, pravo novinarstvo je puno atraktivnije od religije. Vjernik može decenijama revnosno obavljati sve naloge odabrane religije i opet nema dokaza da raj zaista postoji. Novinar je u velikoj prednosti u odnosu na vjernika: upornost se skoro uvijek isplati! Do cilja se može doći i decenijama nakon prvog pokušaja, na način na koji se ne može ni sanjati. Samo se treba ponašati kao uzorni vjernik novinarske religije i vjerovati da još postoje društva u kojima egzistiraju mediji koji njeguju profesionalno novinarstvo.