Tragična nesreća u Sarajevu pokazala je koliko je zvanična, pravovremena i transparentna komunikacija ključna – jer u njenom odsustvu otvara se prostor manipulacijama, pa odgovornost pada na novinare.

foto: Slađan Tomić

Tragična nesreća u Sarajevu, u kojoj je smrtno stradao student, a teško povrijeđena srednjoškolka, ponovo je ogolila hroničnu boljku bh. institucija – nesposobnost kriznog komuniciranja, zatvaranje iza čvrsto zatvorenih vrata, ignorisanje interesa javnosti i otežavanje posla novinarima. A mediji su samo radili svoj posao i tražili odgovore, jer ih javnost mora znati. No, do odgovora je bilo teško doći, jer se do zvaničnih informacija nije moglo, društvene mreže uglavnom su nudile poluinformacije i dezinformacije, a pritisak javnosti je bio ogroman.

Čim su se, tog četvrtka iza podneva, oglasile sirene hitne pomoći, a najmanje 10 policijskih automobila uputilo na mjesto na kojem je tramvaj, umjesto na šinama, bio na kolovoznoj traci, jasno je bilo da nešto nije uredu.

„Poginula je žena”, govorili su prolaznici, ali mediji uglavnom nisu objavljivali neprovjerenu informaciju.

Policija je nedugo nakon saobraćajne nesreće saopštila da je jedna osoba poginula, a do informacija o broju povrijeđenih bilo je dosta teže doći.

Tek satima kasnije javnost će saznati da je u nesreći nakon što je tramvaj iskliznuo iz šina poginuo student Erdoan Morankić, a da su četiri osobe povrijeđene, među njima i jedna srednjoškolka koja je zadobila povrede opasne po život. 

Iz dvije sarajevske bolnice odbijali su davati informacije za medije. Tek u popodnevnim satima oglasio se Klinički centar Univerziteta u Sarajevu držeći, u drskom tonu, lekcije medijima i novinarima.

Novinari su se satima morali oslanjati samo na ono što su sami vidjeli i na informacije policije, a kasnije i kratke informacije Tužilaštva. Predstavnici vlasti su među prvima došli na mjesto nesreće, ali su odbili davati izjave za medije.

Svaka pogrešna i neprovjerena informacija može nanijeti štetu

Nesreća se dogodila na raskrsnici između Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i Tehničke škole.

Stotinjak metara dalje nalazi se i redakcija portala Klix, čiji je novinar i zamjenik glavnog urednika Dino Bezdrob prvi od novinara došao na mjesto događaja.

Izvijestio je javnost o događaju, a portal u kojem radi, kao i većina drugih medija, nastavio je kontinuirano izvještavati o novonastaloj situaciji koja je na ulice izvela hiljade građana.

Publici je, a posebno online medijima gdje brzina informacija i dezinformacija fluktuira ogromnom brzinom, ključno prenijeti vjerodostojno i pravovremeno dešavanja sa terena, naročito u jako delikatnim situacijama kakva je bila nakon tramvajske nesreće u Sarajevu, kaže Bezdrob za Mediacentar.  

„Svaka pogrešna i neprovjerena informacija može nanijeti štetu, pojedincu ili društvu, iskriviti sliku događaja i odvesti situaciju u pogrešnom pravcu. Mediji imaju veliku odgovornost, pogotovo u današnje vrijeme velikog broja medija i društvenih mreža”, dodaje Bezdrob.

Kasnije se pokazalo da su mediji igrali važnu ulogu i u prihvatanju odgovornosti vlasti budući da je odluka o danu žalosti donesena tek kada je portal Klix objavio da se to neće desiti, pa je pod pritiskom javnosti premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk podnio ostavku. Prije toga se javnosti, sem Facebook objava, nije obratio duže od 24 časa.

Važnost novinarske profesije u kriznim situacijama

Novinarka Hayat televizije Dženeta Sarić Kozić, govoreći za Media.ba, kaže kako se u svim kriznim situacijama pokaže važnost novinarske profesije jer su novinari ti koji treba da javnosti prenesu pravu informaciju.

„Nerijetko se u takvim momentima najbolje oslika solidarnost kolega koja igra veliku ulogu. To su momenti u kojima je jako teško doći do zvanične informacije, a kada se do nje dođe bitno ju je podijeliti. To je vrijeme kada nema ekskluzivnih informacija, nego samo provjerenih“, kaže Sarić Kozić.

Žali se da je nakon tramvajske nesreće bilo izuzetno teško doći do prave informacije.

„Tek u 22h je bilo prvo obraćanje dijela predstavnika kantonalne vlasti. Do informacija i danas teško dolazimo, čak ni danas nemamo sve odgovore“, kaže Sarić Kozić.

Ona ima niz pitanja na koja niko ne odgovara. Jedno od njih je i koliko je bilo putnika u tramvaju.

„Mi smo taj dan dobijali informacije da je dvoje poginulih. Zašto su se presice organizovale dan kasnije? Građani traže odgovore, a nemaju ih ni novinari“, dodaje novinarka Hayata.

Premijer Uk je odgovarao na pitanje novinara zašto je konferenciju za medije organizovao tek dan kasnije, odnosno 27 časova nakon nesreće.

„Kako ne bi iznosili paušalne i neistinite informacije“, odgovorio je Uk dodavši da se nisu htjeli utrkivati u davanju informacija kako „ne bi ugrozili integritet cijelog procesa.“

Tim odgovorom nisu bili zadovoljni ni građani ni novinari.

Postavljati precizna i jasna pitanja

Novinarka Nove BH Enisa Aletić kaže kako je novinarski posao najteži onda kada institucije i nadležni ne odgovaraju.

„Tada počinje naša najveća borba – doći do prave, tačne informacije. U takvim situacijama oslanjamo se na ono što je dostupno (pravnici, učesnici protesta, očevici). Najvažnije je postavljati precizna i jasna pitanja te na taj način dobiti jasnije odgovore“, kaže Aletić.

I u takvim uslovima njen primarni zadatak na terenu je ostati smirena i profesionalna bez obzira na ono što se dešava oko nje. Tako je bilo i tokom protesta koji su uslijedili dan nakon nesreće.

„Informacije često dolaze sa svih strana, počevši od učesnika do organizatora, policije pa i kolega novinara s kojima često razmjenjujemo informacije na terenu i tako pomažemo jedni drugima. Informacije danas dobrim dijelom dolaze i preko društvenih mreža, što je dobrim dijelom bio slučaj sa ovim protestima. Zato je važno promisliti, nekada se o nedoumicama posavjetovati s kolegama, kako bismo provjerili sve prije nego naša riječ ode u eter“, kaže Aletić.

Njen kolega iz redakcije Tahir Žustra kaže kako je na terenu naučio jednu ključnu stvar – emocije su svuda oko tebe, ali ti ne smiješ biti dio njih.

„Bilo da si na protestu, ispred institucije, na mjestu nesreće ili na hitnoj press konferenciji, tvoj zadatak je da ostaneš hladne glave. Informacije dolaze sa svih strana – uživo vidiš šta se dešava, čuješ izjave, dobijaš poruke na mobitel, stižu snimci, kolege javljaju šta su saznale“, kaže Žustra za Media.ba.

U takvom haosu je, dodaje, najlakše pogriješiti, a greška u kriznim situacijama može imati ozbiljne posljedice.

„Zato vjerujem u profesionalnu disciplinu koja počiva na tome da uvijek treba potvrditi informaciju iz najmanje dva relevantna izvora, jasno razdvojiti činjenice od pretpostavki, ne širiti neprovjerene sadržaje s društvenih mreža, ne podlijegati pritisku mase ni emociji trenutka.“

'Drže lekciju kako da radite svoj posao, a svoj ne rade kako treba'

Belmin Brko, freelance novinar iz Sarajeva, o tramvajskog nesreći prvo je izvjestio za DW servis na BHS jezicima. Kaže kako su u ovakvim situacijama upornost i ljubav prema profesiji ključni.

„Teško je raditi i izvještavati, jer vi sjedite na tim pressicama i sjednicama i neko vam drži lekciju kako da radite svoj posao, dok oni ne rade svoj kako treba“, kaže Brko za Media.ba.

Zbog toga je važno, smatra, konstantnim izvještavanjem i naglašavanjem obavještavati javnost da vlasti ne daju nikakav odgovor.

Dino Bezdrob kaže kako se mediji svakodnevno suočavaju s atmosferom u kojoj vlasti izbjegavaju dati odgovore, ignorišu medijske upite i pitanja te kreiraju svoje narative.

„Tu mediji ipak imaju prostor da javno kritikuju vlasti i ukažu na njihov neadekvatan odnos prema javnosti odnosno neodgovornost prema građanima i sakrivanje pred problemima za koje su direktno odgovorni. Kao posljednji primjer mogu navesti sapunicu u vezi s proglašenjem dana žalosti. Da javnost, a pod tim mislim i medij, a da budem potpuno direktan – Klix, nije od jutarnjih sati propitivao hoće li biti proglašen dan žalosti i zašto neće, pitanje je da li bi Vlada Kantona Sarajevo sazvala novu sjednicu istog dana i 'jednoglasno' proglasila dan žalosti”, precizan je Bezdrob.

Odluci vlade su prethodile oprečne izjave njenih ministara u razgovorima s novinarima, međusobne optužbe i izgovaranje neistina.

„Ipak, pritisak medija i javnosti na kraju je urodio plodom. Dan žalosti je proglašen nakon velikog pritiska, koliko god članovi vlade pokušavali poslije sve predstaviti drugačije”, dodaje Bezdrob.

Iz ovog primjera jasno je da predstavnici vlasti često kriju istinu ili je iskrivljuju. Novinarima je zato još teže saznati šta se zaista dešava, a ne šta vlast želi da javnost misli da se dešava.

Zvanična informacija – najveći izazov u kriznim situacijama

Svaka vanredna situacija, prirodna nepogoda ili slučajevi poput nesreća koje izazovu bunt javnosti sa sobom nose i pojavu dezinformacija.

U takvom okruženju muk institucija znači da se dezinformacije šire brže, jer u nedostatku zvaničnih one netačne zauzmu svoje mjesto u javnom prostoru.

Bezdrob smatra da bi vlasti trebalo da budu svjesne važnosti tačnog i pravovremenog informisanja javnosti, „kako bi javnost imala osnovne i provjerene podatke, a ne da se svjesno dopusti širenje i kreiranje dezinformacija što je vrlo opasno”.

Nedim Fetahović, novinar Oslobođenja, govoreći za Media.ba, kaže kako je izuzetno teško raditi kada su zvaničnici od kojih novinari očekuju informacije, pogotovo u ovakvim situacijama, nedostupni.

„Izjave se daju na kapaljku“, kaže Fetahović.

Njemu je najteže bilo slušati „jeftine izjave opozicije koja pokušava ugrabiti neki jeftin poen“, a dodatni problem je i to što „veliki broj stručnjaka koji nisu u direktnom dodiru sa istragom daju izjave.“

Zatvorenost institucija i izbjegavanje davanja odgovora javnosti su problemi sa kojima se novinari svakodnevno suočavaju. Ignorisanje poziva, neodgovaranje na upite, generički odgovori, ponavljanje istih fraza… samo su neke od ustaljenih navika institucija i nosilaca javnih funkcija u odnosu prema medijima, primjećuje Žustra.

„U situacijama poput ove posljednje novinar mora biti uporan, ali korektan. Ako institucija ne odgovara, to je također informacija. Mislim da mi često zaboravljamo kako je transparentnost obaveza, a ne nečija dobra volja. Istovremeno, važno je reći i ovo: odgovorni donosioci odluka u krizama moraju razumjeti da vakuum informacija proizvodi paniku i dezinformacije. Kada institucije ne komuniciraju, prostor popunjavaju glasine. Zato je odgovorna krizna komunikacija jednako važna kao i sama odluka koja se donosi. Brza, tačna, jasna i redovna i novinar nije protivnik. On je kanal između institucije i građana“, napominje Žustra.

Balans između brzine i tačnosti

Nedostatak službenih i pravovremenih informacija najveći izazov je i njegovoj radnoj koleginici Enisi Aletić. U slučaju tramvajske nesreće ističe dobru komunikaciju s policijom, pa s te strane nije nedostajalo informacija.

„Tokom protesta sam imala informacije o samom broju učesnika prije svakog uključenja u program što je svakako pomoglo da se dobije jasnija slika“, kaže Aletić.

Problem u ovom specifičnom slučaju je, dodaje, što ne postoji zvanični organizator protesta, pa je teže dobiti i jasniju sliku i sam plan protesta.

„Izazov je balansirati između same brzine u izvještavanju i same tačnosti informacija. S  jedne strane publika očekuje informaciju, ali naša odgovornost je da ta informacija bude provjerena, jer tačnost i transparentnost mora biti iznad brzine izvještavanja. Uprkos svemu, smatram da je naša uloga ostati profesionalan i posvećen javnom interesu do kraja“, dodaje Aletić.

Sa sličnim problemom suočava se i Nedim Fetahović.

„Organizatori protesta nisu pretjerano jasni šta uopšte traže. Smatram da su protesti sa jasnim zahtjevima u potpunosti opravdani, ali se postavlja pitanja politizacije tragedije“, rekao je Fetahović za Media.ba.

Za Belmina Brku nedostatak službenih informacija je trenutno najveći izazov, ali i skretanja sa teme na način da političari krive novinare za huškanje, „dok sami novinari dobijaju mrvice od informacija koje ništa novo ne otkrivaju.“

I on smatra da su problem i organizatori protesta, jer postoje desetine Instagram profila, pa novinari ne znaju koji profil pratiti, koji su ispravni i iskreni, a koji vode političke partije i njihovi sljedbenici.

„Potrebna nam je jedna grupa da okupi sve organizatore kako bi mi novinari mogli komunicirati sa njima putem jednog kanala. I dok ste na terenu uvijek je izazovno biti u masi i čuvati se ukoliko situacija u jednom trenutku eskalira, jer su već neki huligani bili primijećeni na ovim protestima“, govori Brko.

Vanredne situacije – haos u kojem novinari/ke moraju biti jedni uz druge

U kriznim situacijama poput one nastale nakon tramvajske nesreće ključna je novinarska solidarnost. Sagovornici Media.ba saglasni su da postoje situacije i događaji kada se izbrišu sve razlike, pripadnosti različitim redakcijama i borba za ekskluzivnost.

„U krizama konkurencija nestaje, a ostaje profesija. Dijelimo informacije koje su provjerene, upozoravamo jedni druge na dezinformacije i stojimo zajedno kada su napadi usmjereni na novinare. Jer napad na jednog novinara je napad na pravo javnosti da zna“, smatra Žustra.

I Fetahović je već u prvim satima nakon nesreće primijetio novinarsku solidarnost. Svi su dijelili informacije, zvali zvaničnike, tražili najbolje pozicije za snimanje foto i video materijala.

„Primijetio sam veliku kolegijalnost i solidarnost među kolegama, pogotovo uzimajući u obzir težinu događaja. Izvještavanje sa terena u tim trenucima nije lako i osjeti se težina situacije pri razgovoru s kolegama, prolaznicima i zvaničnicima. S obzirom da je situacija zahtijevala maksimalan oprez, kolege su stvarno pokazale integritet i profesionalizam te u skladu s tim dijelili su sve informacije koje su mogli potvrditi“, primjećuje Fetahović.

Solidarnost postoji, ali uvijek može biti veća, smatra novinarka Enisa Aletić.

„Razmjenjujemo informacije, upozoravamo jedni druge na eventualne rizike, zajedno provjeravamo informacije i tako nastojimo biti podrška jedni drugima koliko god to možemo, jer ne smijemo zaboraviti da se na terenu često radi pod pritiskom i zato je važno ostati hladne glave“, zaključuje.

___