U medijskom praznoslovlju već dvadeset godina caruje „Hajmo reći“. 

Nedavno sam uvaženog sportskog trenera koji je gostovao na javnoj TV uglavnom ''odgledao''. Toliko je ponavljao „Hajmo reći“ da sam isključio ton. Sportske prenose na OBN odavno gledam kao nijemi film. Njihov reporter, Vugdalić, bez ''Hajmo reći'' očito ne zna sastaviti rečenicu. I da su samo oni! Nego je „Hajmo reći“ postala poštapalica koja vam probada uho i elementarni osjećaj za jezik čim uključite bilo koji ovdašnji kanal. Za njom posežu i profesori i studenti, i stari i mladi, i političari i glasačko tijelo, i nezaposleni i prezaposleni, učesnici debata i prolaznici koji upadaju u reportersku sačekušu, i novinari i njihovi sagovornici. Pred mikrofon se uveliko i odavno izlazi bez tri čiste u glavi, ali ne i bez ''Hajmo reći''.

Kad je počelo? Ako me pamćenje nije iznevjerilo - krajem 80-tih. Onih burnih godina sa hitnim konferencijama, odlučujućim sastancima i mučnim pregovorima. „Hajmo reći“ ulazi u naše živote uoči rata, kada su se riječi valjale kao mutna bujica. ''Hajmo reći'' je postala svojevrsna prečica između informacija koje su preobilno navirale, a najčešće samo na drugi način govorile o istom. ''Hajmo reći'' je ponekad bio pokušaj da okoštali jezik politike pretvori u probavljiviju kašu. ''Hajmo reći'' kaobajagi povezuje govornika i auditorijum, poziva publiku na zajedničku mentalnu, političku i kojekakvu akciju. ''Hajmo reći'' potura jeftinu iluziju da onaj što govori tebe što ga slušaš kao biva uvažava. A ako se nađe neko podozrivo uho (i zidovi imaju uši!) ''Hajmo reći'' je zgodna caka koja relativizira rečeno. Nisam baš rekao, nego sam ''htio reći''. Zapravo ''htjeli smo reći''.

Kolektivni verbalni delikt. Vremenom je „Hajmo reći“ postala svojevrsna verbalna zakrpa svakog našeg javnog razgovora. Postalo je svojevrsni zaštitni znak ovdašnjeg teatra apsurda u kojem više i ne očekujete da se nakon izgovorenog „Hajmo reći“ bilo šta kaže.

Hajmo reći, biciklo

O ovdašnjim uzrečicama je pisao Ivo Andrić. Govoreći o sarajevskoj čaršiji u kojoj „uvek kruži poneka uzrečica, kratka i naoko bez smisla“ a koja se, tvrdi on, neumorno ponavlja i kojoj lokalni ljudi daju smisao koji im trenutno treba „uvek šaljiv, opscen i podrugljiv“.

Podsjećajući da se nekad dovikivalo „Imaš u šta“ pa da se dugo vremena koristila uzrečica „Taka zemlja“ on navodi i najnovije iz tih vremena: „Ne daj na se“ i „Hoće od toga, hoće“.

I u Andrićevoj literaturi živi na desetine likova koje upravo određuje njihova opsesivna uzrečica. Najkraći spisak nas vodi od „Lepo govoriš burazeru“ iz Gospođice, Fra Grginog „Tako ti je to....“, ili „Dobro, dobro“ Muhsin efendije, do „Bolan brajko“ iz priče ''Veliki raspust '' ili „Itakodalje, Itakodalje“ - toliko omrznuto Alihodži, jer osjeća da to stoji „umesto prećutane istine“.

''Hajmo reći'' jedna je od rjeđih uzrečica koja je, za razliku od onih što su stizale s ulice, stigla iz medija. Inicijalno izgovarana od političkih gurua, s vremenom je za mnoge postala ulaznica za drugačiji svijet u kojem sve izgovoreno namah postaje „bolje“. Postala je Vegeta ovdašnjeg javnog govora. Famozni Stevo Karapandža iz sponzorskih razloga uvijek je pominjao Vegetu. Ali je barem dozirao: jedna žličica. A ''Hajmo reći''? Tu više ni vojnička kutlača nije mjera!