„Mi često i ne slutimo kako jedna izgovorena reč
o nekom čoveku može zauvek ostati zakovana
u tom čoveku.“ (Ivo Andrić)

Prvi avgust 1962. godine jedan je od najvažnijih datuma u mom životu – toga dana sam postao profesionalni novinar. Primljen sam u redakciju sedmičnog lista Sloboda u Mostaru u statusu slobodnog reportera, što je bila velika privilegija, potpuno u skladu sa mojim senzibilitetom i spisateljskim predispozicijama. Bila je to mala redakcija, od svega šest ili sedam novinara, svi znatno stariji od mene, a vodila ju je Nada Bitanga-Novak, u to vrijeme najmoćnija žena u Mostaru. Na raspolaganju nam je stajao jedan polovni automobil, kojim bi po dvojica novinara i fotoreporter zajedno išli na teren, a ja sam najčešće bio među njima. Negdje u jesen te godine zapao me rijedak komoditet – da sam obiđem dio, za reportera uvijek inspirativne Hercegovine. Redakcijski vozač je bio Risto Janjić, zvali smo ga Rile. Ponekad, kad bismo, vraćajući se s puta, stigli nadomak Mostara, Rile bi predložio da se neko vrijeme zadržimo u nekoj kafani i tako ukrademo po pola dnevnice. Nerado smo pristajali da učestvujemo u toj sitnoj prevari, ali bismo tu i tamo popustili. Šta da radiš kad znaš da Rile ima pet kćeri, sve jedna drugoj do uha, i da mu je supruga nezaposlena.

Tog kasnog oktobarskog popodneva vraćali smo se iz Trebinja, preko Ljubinja i Stoca, u Mostar. Kad smo stigli pred stolački hotel „Radimlja“, Rile zaustavi auto. „Brale, šta misliš, kako bi bilo da kompletiramo dvije?“, reče izašavši iz auta. To je značilo dobiti koji sat na vremenu, kako bi u putnom nalogu mogli upisati dvije pune dnevnice. Ova „slatka krađa“ bila je u bivšem režimu uobičajena. U hotelskoj bašti sa velikim platanima zatekli smo Milorada Miketića, rodom iz Crne Gore, koji je u Stocu radio kao nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i honorarno se bavio novinarstvom. Milorad je bio boem i veseljak, volio je priču i pričanje. Kako se spuštalo subotnje veče i postajalo sve hladije, gosti su se polako premiještali iz bašte u hotelsku kafanu, iz koje se začula muzika. Prešli smo i nas trojica. Kapela od tri muzičara dizala je temperaturu, a kad se kafana ispunila gostima, čašama pića i dimom cigareta, na plitkom podijumu pojavila se vitka, crvenokosa pjevačica u dugoj tamnoj haljini. U jednom trenutku primijetio sam kako jedna živahna djevojčica između pet i šest godina trčkara između stolova, penje se na podijum i zagledana u pjevačicu vuče je za haljinu. Zatim bi se ponovo vratila natrag i ponovo dolazila na podijum. Niko je nije opominjao, ali meni je taj prizor smetao, pa sam upitao Milorada ko je ta curica? „To je kćerka profesora Bodiroge, direktora naše gimnazije“, odgovori. „On svake večeri dođe u kafanu i povede je sa sobom.“ U prvom narednom broju Slobode objavljena je moja reportaža pod naslovom „Noć na Bregavi“ u kojoj sam opisao i taj događaj.

Tri dana kasnije redakciji je stigao demanti uvrijeđenog profesora Milana Bodiroge. Tražio je moje izvinjenje zbog netačnih navoda u pomenutoj reportaži, kojima sam „ukaljao ugled i čast njegovu i njegove porodice“. Itd, itd. Ni danas mi nije jasno zašto glavna urednica nije objavila profesorovo reagovanje.

Uskoro mi je stigao poziv na Sud. Sa mnom je pošao i advokat Avdo Rizvanbegović, jedan od najpoznatijih Mostaraca svoje generacije, porijeklom Stočanin. Došao je i prof. Bodiroga sa advokatom. Avdo i ja smo sjeli na jednu, a oni na drugu klupu od debele hrastovine. Ja sam čitavu tu situaciju shvatao neozbiljno. Sudija Alija Hujdur, koji će nekoliko godina kasnije postati predsjednik Suda, pročitao je Bodiroginu tužbu. Moj advokat je u svom pledoajeu uvjeravao sudiju da je čuđenje jednog novinara što jedan tako ugledan građanin dovodi svoju djevojčicu tamo gdje joj mjesto nije, bilo očekivano i opravdano. Mislio sam da je time, što se mene tiče, stvar završena. Nakon pauze od dvadesetak minuta pozvani smo u sudnicu. „Okrivljeni, ustanite“, rekao je sudija Hujdur. Presuda je glasila: „U ime naroda, osuđujem vas na dva mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana!“ U tom trenutku sam shvatio da se sa zakonom nije šaliti. Sloboda je morala objaviti presudu. Kakva sramota na početku karijere! Moja nepromišljenost je zasluženo kažnjena. Dugo nakon toga u Stolac nisam odlazio.

U čemu je bila kvaka? Ništa nije bilo sporno u mojoj reportaži, osim činjenice da prof. Bodiroga nije sa svojom malom kćerkom dolazio u kafanu svake večeri, kao što sam ja, poslušavši crnog Milorada, napisao! Od tada sam dobro pazio na svaku delikatniju riječ u svojim tekstovima.

I tako, prođoše mnoge godine. Sloboda je nakon prvih demokratskih izbora ugašena i prestala izlaziti. Urušen je i hotel „Radimlja“ koji više ne postoji, ali je njegova raskošna bašta sa platanima ostala netaknuta. U proteklom ratu spaljen je i razrušen i novi hotel „Bregava“ sagrađen 1972. godine na obali prelijepe stolačke rijeke. Nekada najljepši hotel u Hercegovini, djelo poznatog arhitekte Zlatka Ugljena, danas je zarastao u šiblje i djeluje sablasno. Profesor Bodiroga je karijeru završio radeći na Pedagoškoj akademiji u Mostaru, gdje je i umro prije nekoliko godina. Tek nedavno sam doznao da se ona vragolasta djevojčica iz moje promašene reportaže zvala Nada, da je živjela i radila u Rijeci kao univerzitetski profesor i da je umrla u martu ove godine. Pomrli su i svi ostali akteri iz ove priče. Jedino sam još ja donekle živ.

Taj mladenački propust pripisujem svom novinarskom neiskustvu. Ali, ako se zbog nečeg i danas gorko kajem, to je zato što sam, ne pitajući je, intimnu i osjetljivu ispovijest jedne Bošnjakinje, izbjeglice iz Banje Luke, učinio javnom. Živjela je sa sinom jedincem u jednoj skandinavskoj zemlji. Sredinom oktobra 2002. dobio sam njeno pismo upućeno poštom. Pismo je glasilo:

Poštovani gospodine Beriću,

Do prije godinu dana ni pomisliti nisam mogla da „jednog Srbina“ tako oslovim. Ali, Vi to zaslužujete! U pravom smislu. Naime, prije nekoliko dana sam pročitala vašu knjigu „Sarajevo na kraju svijeta“. Ja prosto ne mogu vjerovati da jedan Srbin može napisati: „Srbi su najveći krivci za ovu užasnu tragediju. Oni su sve počeli a da ih niko nije dirao. A to je onda i moj grijeh.“

Vi mislite, možda, da ima više takvih kao što ste Vi. Ne vjerujem. Moja najbolja prijateljica Milena (ime navedeno u pismu zamijenjeno je ovim – primjedba G.B.) nikada ne bi priznala krivicu svog naroda. Mi uopšte ne pričamo o tom užasnom ratu. A tako bi joj rado preporučila Vašu knjigu. Ne usuđujem se jer mi njeno prijateljstvo puno znači…

Rođena sam i živjela u Banjoj Luci koju sam zauvijek napustila u septembru 1992. Imam 53 godine, a moj sin ima samo 18. I moram Vam reći da on mrzi sve Srbe. Vjerujte mi da ga ja ne učim mržnji. Istinu je prvo slušao u izbjegličkim kampovima od ljudi koji su daleko više od nas stradali, a kasnije kroz štampu i TV. Sada čita razne knjige o Bosni, ali nažalost tek sada je pronašao Vašu knjigu, za koju se nadam da će mu pomoći. To kažem zato što mi je jednom prilikom rekao: „Čini mi, mama, da bih ih prestao mrziti ako bi bar jedan jedini Srbin priznao istinu.“ Zahvaljujući Vama, ima nade za mog sina. Što se tiče mene, ja nisam osjećala mržnju. Znam samo da više nikada ne mogu vjerovati Vašem narodu, nikada više steći prijatelja u jednom Srbinu. A moja Milena? Ona je dokazala svoju veličinu kao čovjek daleko prije ali i u toku samog rata. Ali ja nikada ne bih mogla sa njom načeti temu rata i svega što se događalo, jer bih se možda razočarala u nju ako bih otkrila da ona ipak nije tako „velika“ u svom načinu shvaćanja kao Vi. Hvala vam, Gojko!

S poštovanjem.

Slijedi ime i prezime i puna adresa.

Pismo sam objavio u knjizi mojih odabranih kolumni „Stanica Haag“ (2004), zajedno sa još desetak reagovanja mojih čitalaca. Uskoro mi je od iste gospođe, očigledno obrazovane građanke, stiglo novo pismo. Za razliku od prvog, bilo je prožeto gorčinom i gnjevom. Razlog tome je bio sljedeći. Neki zagrebački novinar je pročitao „Stanicu Haag“ i objavio njeno pismo na internetu. Kad ga je pročitala, žena je bila očajna, bojala se da njena prijateljica, do koje joj je bilo jako stalo, ne otkrije to pismo. Zahtijevala je od mene da se pismo hitno skine s interneta, ali ja tada nisam znao kako da to učinim. I nisam uradio ništa. 

Bošnjakinja u tuđini, kojoj sam svojim kolumnama pružio utjehu i nadu, kao i njenom sinu, bila je duboko razočarana i povrijeđena mojim nepromišljenim gestom i porekla je sve komplimente koje je u prvom pismu izrekla na moj račun. Nisam više bio ni poštovan, ni gospodin, ni čovjek i novinar dostojan divljenja. Sada sam u njenim očima bio sve suprotno od toga.

Ne mogu joj zamjeriti, niti sam ikada pomislio da to učinim.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.