Fotografije i sjećanja: Srebrenica 1993.

Fotografije i sjećanja: Srebrenica 1993.

Fotografije i sjećanja: Srebrenica 1993.

Prije 20 godina, maja 1993. godine, jedna od prvih stranih novinarskih ekipa posjetila je tadašnju demilitarizovanu zonu Srebrenice. U ekipi je bio i sarajevski novinar Zoran Stevanović. On je prije nekoliko mjeseci u svom ličnom arhivu „otkrio“ filmove sa 48 fotografija napravljenih prije 20 godina. Samo par tih fotografija objavljeno je u Reutersovom servisu za vrijeme rata. U međuvremenu, Zoran Stevanović je otišao iz Sarajeva u Ameriku i radio nekoliko godina kao CNN producent, da bi poslednjih par godina preselio u Bratislavu (Slovačka). Tamo radi kao media expert za UNDP. Sa njim je sve vrijeme putovala i kutija sa ličnim dokumentima među kojima su bili i filmovi snimljeni maja 1993. u Srebrenici. Zoran Stevanović je ovaj vrijedan dokument dao Mediacentru. Dio tih fotografija, uz svjedočenja o tom vremenu, objavljujemo danas na našem portalu, a kompletnu foto dokumentaciju poklanjamo Memorijalnom centru Srebrenica.
- Boro Kontić
 
 
Bilo je to početkom maja 1993. godine. Ranije je neko od stranih novinara na konferenciji za štampu Radovana Karadžića pitao zašto novinari nisu u mogućnosti  slobodno putovati i izvještavati  po teritoriji koju kontrolišu snage bosanskih Srba? Zašto se ne može ući u Srebrenicu? On je očigledno rekao, u svom stilu, zašto ne ili možete odmah i tako smo mi krenuli iz Sarajeva. Koliko se sjećam bili smo prva ekipa koja je  ušla u Srebrenicu nakon što je grad proglašen “demilitarizovanom zonom”. 
 
U ekipi su bili Brent Sadler, novinar CNN, David Rust, kamerman CNN
Gillian Findlay, novinarka CBC (Canadian Broadcast Corporation), Cynde Strand, kamerman CNN zatim ja, Zoran Stevanović, News Producent CBC i Srđan Jovović, fixer CNN.
 
Prvo smo došli na Pale gdje smo u Press centaru dobili svu potrebnu dokumentaciju i dozvole za dalje kretanje. Dobili smo i pratnju nekog njihovog čovjeka koji je išao u svom autu ispred nas i rješavao problem na kontrolnim tačkama. A na svakoj je bio neki problem.  Rečeno nam je da se ništa, ali apsolutno ništa, ne smije  snimati tokom vožnje do Vlasenice. Tamo će vas, rekli su, preuzeti vojna služba. Sjećam se da smo, putujući, negdje na Romanijskoj visoravni, prisustvovali postrojavanju tenkova i pripremama za neku vojnu operaciju.
 
U Vlasenici nas je preuzeo Cvijetin Vukšić, čini mi se pukovnik, a po naglasku rekao bih da je iz Srbije. Sproveli su nas u kasarnu i on nam je satima objašnjavao šta se dešava u Srebrenici. 
 
„Tamo su svi naoružani i ubijaju Srbe i ja ću ih pobiti sve“, urlao je Vukšić. „Ja ću da se otcepim od komande i riješiću ih sve. Svi će mi tamo biti topovsko meso“. A kad pritisnu Karadžica zbog toga on će se samo posuti po glavi: „On se otcepio. Nije bio pod našom kontrolom“. 
 
Vukšić nam je dao 48 sati da odemo u Srebrenicu i vratimo se. Bio je precizan:“Ako minut zakasnite nećete nikad izaći odatle“.
 
Tako smo uz pratnju vojske bosanskih Srba stigli do njihove poslednje kontrolne tačke u istočnoj Bosni i onda sami ušli u Srebrenicu. U to vrijeme tamo je bila smještena kanadska jedinica UN trupa. 
 
Prvo što si morao primjetiti u Srebrenici bili su ljudi. Na hiljade njih. Bili su svuda. Po ulicama gdje su sjedili ili spavali. Sve dok ti je pogled dopirao bilo je ispunjeno ljudima. U kojem god pravcu da kreneš samo si vidio ljude. Prenapučeno. Ljudi su spavali po ulicama jer nije bilo dovoljno mjesta. Ljudi iz svih okolnih sela došli su u grad. I više nije bilo mjesta u kućama.
 
Kad smo stigli, na naše iznenađenje, upravo je počinjao turnir u malom fudbalu. Okolo žene sjede i pletu, djeca i ljudi navijaju, rekao bi posmatrač jedan sasvim normalan dan.  Odjednom čujem zvuk harmonike. Prateći ga siđem u podrum robne kuće. Unutra kulturno-umjetničko društvo ima probu. Folklor. 
 
Tu sam  vidio i oružje, ograđeno. Čuvali su ga kanadski vojnici. To je bilo pored zgrade PTT. U njoj je bio štab UN. Tu smo mi spavali dvije noći.
 
Meni je Chris Helgren, iz Reutersa u Sarajevu, dao četiri rolne filma. Koristio sam moj foto aparat. Olimpus, starija verzija. Chris mi je rekao – kad dođeš tamo, samo okidaj u svim pravcima. Ja sam se fokusirao na ljude. Samo sam njih snimao. Poslije mi je jedan od naših kamermana rekao kako mu se u Srebrenici prvi put desilo da mu je nedostajalo traka. Gdje god je okrenuo objektiv bilo je vrijedno za zabilježiti.
 
 
Pored UN zgrade, sjećam se, tekao je potok. Na njemu su Srebreničani napravili kao vodenicčni točak koji je okretanjem pravio struju. Dovoljnu samo za jednu sijalicu, koja je stidljivo škiljila kroz prozor obližnje kuće. U svoj onoj tami grada izgledala mi je kao stadionski reflektor 
 
Odjednom se začuo zvuk saza i harmonike praćen glasovima pjesme. Kad smo došli do stana u zgradi, vidimo, ljudi sjede slave rođendan. Na sofri ništa. Samo himber sok na razmućivanje. Onda smo izvadili naše vojne kese sa hranom i napravila se meza. 
 
Tu sam sreo jednog mlađeg momka, koji me prepoznao sa Omladinskog radija. To je bio tadašnji prevodilac UN, Emir Suljagić. 
 
To je bilo vrijeme kada je Srebrenici stizala pomoć iz svijeta. Svake večeri teretnim avionima. Dalje izvan grada padale su palete sa hranom i svi su se, sa dolaskom noći, kretali ka okolnim šumama. Iz šume samo čuješ uzvike ljudi, dozivanje. Mislim da je neko tada poginuo pod teretom jedne palete.
Svi su ponavljali izreku: „Klinton nas hrani, Kanada nas brani“. U Srebrenici smo proveli dvije noći. Došli smo u podne i 48 sati kasnije, tačni ko smrt, pojavili smo se na srpskom kontrolnom punktu.
 
U povratku nas je opet dočekao pukovnik Cvijetin Vukšić. Pustio nam je video o stradanju Srba u tim krajevima. Onda smo se prebacili na Pale i tamo proveli noć. Skoro da nismo spavali. Do ujutro smo montirali reportažu iz Srebrenice. Sutra nazad u opkoljeno Sarajevo. Iz jedne opsade u drugu i nazad.