Bosna i Hercegovina dobila je od organizacije Freedom House 2011. godine epitet da je “zemlja ograničenih sloboda izražavanja”. Pokušao sam da sam istražim argumentaciju za ovu ocjenu, koja je generalno izrečena za 72 od 197 zemlja.

 

Pvi argumenat je iz vlastitog iskustva.  U vrijeme po ko zna koji put aktualiziranih političkih rasprava o hrvatskom TV kanalu na javnom RTV servisu, u jednoj emisiji radija Slobodna Evropa  kazao sam da ne mogu razumjeti zašto stručni, medijski ljudi ne sjednu i ukrste argumente i protuargumente, već iza svojih argumenata stoje samo u “svojim” sredinama, u svojim političkim ili nacionalnim okruženjima.  Uljudno mi je telefonirao kolega sa RTV BiH i rekao da baš i nije uputno o tome razgovarati, jer iza zahtjeva za hrvatskim TV kanalom stoji samo politika hrvatskih stranaka da osvoje svoj prostor na javnom RTV servisu. Malo zatim na BHT  plasirana je i “politička argumentacija” za ovo pitanje. Dva parlamentarca iz bošnjačkih i hrvatskih nacionalnih stranaka sukobili su svoje  političke  argumentacije: prva, da je  je hvatski kanal razbijanje Bosne i druga, da postojeći entitetski javni seris u Federaciji BiH nije   nimalo hrvatski, već samo bošnjački.

 

Valjda znajući da sam iznosio neke ideje vezane za ovu temu pozvali su me na jedan skup udruge hrvatskih novinara u Mostaru, što bi trebalo da znači drugo okruženje i drugi medijski prostor. Rekao sam da je to sasvim legitimna tema,  ali je meni za bilo kakav stručni, profesionalni razgovor o tome potrebno znati  postoji li neko istraživanje i ozbiljna analiza TV i radio programa o tome  kako i koliko su ravnopravno zastupljeni interesi sva tri konstitutivna naroda, pa i hrvatskog. Do takve analize, bar  javno, nisam mogao doći, kao ni do saznanja da li je iko radio istraživanje o mišljenju hrvatske javnosti i drugih javnosti u Bosni i Hercegovini na koje se hrvatske političke stranke pozivaju kao na plebiscitarni zahtjev ili bošnjačke kao udarac na nacionalne interese. Slobodna, stručna, profesionalna diskusija o tome je u samom startu politički, nacionalno, entitetski bila ograničena.

 

 

 

I sada sam došao do pitanja svih pitanja. Može li se u Bosni i Hercegovini slobodno govoriti ? I da li vam se može nešto desiti ako kažete ono što se nekome ne sviđa “sa druge strane granice”.

U BiH se ne može otići u zatvor zbog klevete i uvrede jer je ova oblast dekriminalizirana i u nadležnosti je građanskog prava. U BiH se više ne ubijaju  novinari. Postoji medijsko zakonodavstvo na evropskim standardima.  Zakon o slobodnom pristupu informacijama  bi trebalo da jača transparentnost funkcionisanja vlasti i javnih institucija, a time i otvorenost i slobodu izražavanja. Regulaciona tijela za uređivanje elektronskih medija (Regulaciona agencija za telekomunikacije) i samoregulaciono za  štampu (Vijeće za štampu ) su u zaštiti slobode izražavanja i odgovrnosti za izgoverenu i napisanu riječ. Uspostavljen je zakonski konzistentan dualni sistem javnih i komercijalnih elektronskih medija, a formalno zakonski je uspostavljena i programska uređivačka nezavisnost emitera javnog RTV servisa. Dakle, postoje ustavne, zakonske i institucionalne mogućnosti putem kojih se može osiguravati i štititi sloboda medija i sloboda izražavanja.

 

 

Međutim, još uvijek neizgrađeni demokratski ambijent u kojem se odvija javna komunikacija i djeluju mediji stvara mnoga ograničenja. Politika (podjednako i pozicija i opozicija ) različitim, uglavnom vaninstitucionalnim putevima, vrše pritisak na uređivačku politiku mnogih medija, uključujući i javne RTV servise. Simbioza politike, vlasti i kapitala postaje prava omča za medije. Najveći dnevni  listovi u BiH  su u vlasništvu tajkuna koji imaju svoje partije ( ili partije iza njih stoje ), a emiteri tri javna rtv servisa su pod snažnim  pritiskom političkih stranaka koje kroz parlament nastoje da uticaj realizuju preko “svojih” članova upravnih odbora,  ili pojedinih urednika, medijskh menadžera.

 

 

Materijalni položaj novinara je veoma težak, a mnogi novinari rade “na crno”. Prisutna je i autocenzura kod jednog broja novinara, posebno urednika, zbog ovisnosti  prema vlasnicima medija i osjećaja da bi u slobodnijem i nezavisnijem ponašanju bili nedovoljno podobni za okružavajuću ili vladajuću političku atmosferu. Naime, političke elite etničkih stranaka direktno ili posredno se obraćaju javnim djelatnicima, pa i novinarima u svom etničkom korpusu, sa porukama da su ključni etnički interesi patriotska obaveza,  a da se odbrana njihovog interesa najbolje postiže negiranjem interesa drugih. U složenom multietničkom društvu kao što je BiH to je direktan atak na slobodu izražavanja odnosno na mogućnost da ljudi slobodno govore i u onim situacijama kada govore različito u odnosu na mišljenje i raspoloženje koje vlada u njihovom etničkom ili teritorijalnom okruženju.

 

 

Ključni problem, u kome se sapliće i sloboda izražavanja jeste postojanje više  javnosti koje su konstituisane po principu etničkih podjela (Bošnjaci, Srbi i Hrvati ) institucionalno uspostavljenih u dva entiteta (Federacija BiH sa bošnjačkim i hrvatski većinskim stanovništvom i Republika Srpska sa srpskim većinskim stanovništvom). Manipulacija ovim javnostima se ispoljava kroz održavanje  međunacionalne napetosti, različita tumačenja bliske i daleke prošlosti i kroz izazivanje novih strahova i podozrenja. Ovaj fenomen postao je izrazito ograničavajući za slobodu izražavanja koja je važna za podizanje  demokratske platforme na kojoj  u današnjoj Bosni i Hercegovini treba  tražiti nova i dobra rješenja za njen opstanak i razvoj. Govoriti  slobodno znači imati mogućnost da se svoj stav, mišljenje i argument iznese svugdje, u demokratskoj komunikaciji ne samo sa istomišljenicima, već i sa bliskomišljenicima, ali i sa neistomišljenicima. To će biti i šansa da se i današnje tabu teme koje postoje u BiH otvoreno razmatraju i na njih traže odgovori.

 

 

Moje iskustvo sa hrvatskim TV kanalom je samo jedan primjer nelagodnosti ili direktnog protivljenja da se o ovome argumentovano i ne samo na bazi političkih stavova,  razgovara u medijskoj zajednici i potraže najbolja moguća profesionalna rješenja za postizanje jednakopravnog položaja svih naroda i svih interesa građana u javnoj radio televiziji. Mogao bi se napraviti cijeli registar sličnih pitanja od kojih su neka tabu teme u našoj državi ili o kojima raspravljaju samo istomišljenici u svom nacionalnom i političkom okruženju.

Govori slobodno, ali pazi gdje govoriš, možda je to taj osjećaj “ograničene slobode izražavanja”.

 

-----

Ovogodišnji Freedom House izvještaj o slobodi štampe u Bosni i Hercegovini možete naći ovdje.