Jeremy Paxman, koi je svoju karijeru gradio na BBC-u od 1977, uvijek je važio za „neugodnog“, a kasnije i „kontroverznog“ novinara. Ipak, jedan njegov intervju iz 1997. sa tadašnjim britanskim ministrom unutrašnjih poslova Michaelom Howardom ušao je u novinarske anale i (p)ostao primjer upornosti novinara da od svojeg politički visokopozicioniranog sugovornika dobije odgovor na postavljeno pitanje. Paxman je tokom intervjua, čiji se dio može pogledati na ovom linku,Howardu jedno te isto pitanje postavio čak 14 puta – 12 puta direktno i dva puta indirektno. Unezgođeni ministar vrdao je lijevo-desno, na kraju ne odgovorivši izravno na jednostavno pitanje koje se ticalo parlamentarne procedure, ali je svojim izbjegavanjem direktnog odgovoraostavio dovoljno sumnje da je novinar insistirao s punim pravom.

 

Paxmanov slučaj mi se vrzmo po glavi ovih dana, dok još uvijek traje „bura u čaši vode“ povodom intervjua novinarke FTV-a Antonije Avram sa ministrom vanjskih poslova BiH Zlatkom Lagumdžijom. Čak i oni koji nisu uživo gledali spomenuti intervju, znaju o čemu se radi: šef bh. diplomacije i Socijaldemokratske partije BiH gostovao je u studiju kako bi iz prve ruke građane, kojima bi morao polagati račune, obavijestio o sadržaju sporazuma sa svojim najnovijim koalicionim partnerom, liderom Saveza nezavisnih socijaldemokrata i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. U preko pola sata razgovora, Lagumdžija se mučio i vrdao lijevo-desno, dokazujući da spomenuti sporazum nije cijena njegovog ostanka na ministarskoj pozicijinego zapravo vizionarski korak naprijed za Bosnu i Hercegovinu. Kako god, pred unezgođenim ministrom je bila nezaobilazna planina pitanja koju povlači Dodik-Lagumdžijina platforma, uključujući i pitanja o stavljanju državnog Tužiteljstva pod političku kontrolu, razvlašćivanja Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, izmjenama izbornog zakona, koje podrazumijevaju i uvođenje zatvorenih izbornih lista, i tako dalje. Epilog je također poznat: u jednom trenutku, baš kad je govorio o novoosmišljenom načinu prebrojavanja glasova na izborima („Predlažu se zbog toga što treba u Centru za brojenje glasova da se broje glasovi na način koji se prebroje glasovi u opštinskim izbornim komisijama, i onda...“) Lagumdžiji kao da je pozlilo; zastao je i zatražio čašu vode, a potom ustao sa stolice i napustio studio. 

 

Odmah nakon incidenta, iz medija pod kontrolom drugog (ili bolje reći prvog) Lagumdžijinog partnera, predsjednika desničarkog Saveza za bolju budućnost BiH Fahrudina Radončića, pokrenuta je kampanja difamacije Fedralne televizije i novinarke Avram. I tu pritom ne mislim samo na Dnevni avaz i njegove satelite, nego i na pridružene članove „udruženog medijskog poduhvata“, poput internetskog portala Depo.ba, koji su u komentarima nemušto, ali zato avazovski prizemno, koristeći termine poput „nevakcinisana medijska gerila“, optuživali rečenu novinarku za neprofesionalizam, neinformiranost, inkompetenciju, ostrašćenost i šta-sve-ne.

 

Poređenje FTV-a sa BBC-jem nije fer, kao što nije fer ni poređenje Paxmana i Avramove. Federalnoj televiziji se može svašta zamjeriti, a moglo se još i više, dok je bila pod potpunom kontrolom SDP-a, dok su novinari od Lagumdžije osobno primali direktive za montiranje priloga (uz tragikomični klimoglav „Apsolutno, apsolutno!“), puštali neutralne džinglove, i uopće politiku SDP-a građanima servirali kao vijesti. Istini za volju, Paxman je sam kasnije tvrdio da je svoje pitanje ponavljao do besvijesti jer nije znao kako da što više produži emisiju – rekoh na početku da je riječ o kontroverznoj medijskoj pojavi – ali to ne mijenja suštinu stvari: naime, BBC je, kao i FTV, javni servis građna, koji od tog istog javnog servisa očekuju pošteno i istinito izvještavanje, a od političara kojima (u ovom slučaju televizija) ustupa prostor – otvorene i istinite odgovore. Je li previše i od Federalne televizije te domaćih političara očekivati tako nešto?

 

Sudeći po stanju u bosanskohercegovačkim medijima – jest. U Bosni i Hercegovini se očito ne može računati sa kolegijalnošću i novinarskom solidarnošću jer ogromna većina kreatora medijskog prostora radije pljune na profesionalnu čast i dostojanstvo nego na politiku ili ekonomski interes kojima služe. U trenutku dok SDP zdušno radi na preuzimanju Federalne televizije, protuzakonitim nametanjem članova upravnog odbora, pristajanje uz političara na vlasti koji spomenutu stranku personificira i koji stoji iza juriša na ovaj javni emiter, naročito je odvratno.