JMBG – šira slika

JMBG – šira slika

Foto: Ervin Berbić
 
Protesti koji su ovih dana organizirani ispred zgrade Parlamenta BiH u Sarajevu, odličan su povod da protresemo par ozbiljnih problema o kojima regionalni mediji uporno izbjegavaju razmišljati i pisati. Na prvom je mjestu svakako jedinstveni matični broj (JMBG) koji je od 12. veljače ove godine uskraćen djeci rođenoj na prostoru Bosne i Hercegovine. JMBG se u Republici Srpskoj trenutno izdaje protuustavno i nema nikakvu pravnu vrijednosti izvan RS-a, a u Federaciji se ne izdaje ni taj fejk, privremeni.
 
Da bismo razumjeli zbog čega je problem nastao, trebamo se prisjetiti što to JMBG jest. Riječ je o identifikacijskom broju građana, pravnom nasljeđu Socijalističke Federative Republike Jugoslavije iz 1976. godine. Hrvatska, na primjer, po direktivi iz Europske unije, ima rok u kojem ga u potpunosti treba zamijeniti OIB-om, Osobnim identifikacijskim brojem koji je, za razliku od JMBG-a, prije svega ekonomski instrument: olakšava Poreznoj upravi provjeru nečijeg imovinskog stanja. JMBG je, zakonski donesen u socijalističkoj zemlji, imao drugačije ambicije: stanovnike nije klasificirao po tome koliko i gdje zarađuju, već po tome kada i gdje su rođeni i kojeg su spola. On je stanovništvo Jugoslavije dijelio geografski i politički – na građane pojedinih republika i autonomnih pokrajina te na muškarce i žene, i te podjele činio temeljem njihovog osobnog identiteta.
 
Imajući to problematično nasljeđe u vidu, ne čudi što je problem s JMBG-om u BiH nastao zbog dvojnog naziva nekih općina u RS-u. Republika Srpska je gradove poput Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica – Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske – preimenovala u Brod, Novi, Kostajnica. Ukratko, izbrisala je iz njih Bosnu. Parlamentarcima iz Federacije BiH to nije najbolje sjelo. Međutim, ako pogledamo član 3. Zakona o izmjenama tog istog Zakona o teritorijalnoj organizaciji, vidjet ćemo da je RS uklanjao i „Srpski“ iz Srpskog Broda, Srpsko Goražde preimenovao u Istočno Goražde, a Srbinje vratio u Foču, što znači da prostora za dogovor ima. Jasno je, nažalost, da političari vitalne nacionalne interese vežu primarno uz teritorijalnu pripadnost i nazive gradova, a ne uz zaštitu ljudskih prava građana koji na tim teritorijama žive. Važnije im je, dakle, da djetetu u JMBG-u bude upisano Bosanski Brod ili samo Brod, od toga da to dijete JMBG uopće ima.
 
Stavimo sad problem JMBG-a u širi kontekst. Čim je Zakon o JMBG-u bio objavljen u Službenim novinama, jugoslovenska je javnost počela razmišljati o mogućim zloupotrebama matičnih brojeva. Trideset i sedam godina kasnije, paralelno s prosvjedima u Sarajevu, iz Hong Konga se javnosti obratio Edward Snowden, whistleblower koji je medijima (Guardianu) odao da je američka Nacionalna Sugurnosna Agencija (NSA) prikupljala osobne podatke američkih državljana, preko telefonskih kompanija, Apple proizvoda, Facebooka, Googlea, ukratko – svim mogućim sredstvima. Predsjednik Obama je neustavno prikupljanje informacija opravdao, čime drugim, nego učinkovitijom borbom protiv terorizma. I u Sjedinjenim Američkim Državama su, dakle, vitalni nacionalni interesi iznad Ustavom zagarantiranih građanskih prava. Da bi se građani obračunali sa ovakvom zlouporabom ovlasti, moraju prije svega znati da se ona događa, moraju dakle imati medije voljne da se izlože riziku i o tome pišu.
 
Do koje je mjere većina medija u regiji kompromitirana, govori činjenica da o Wikileaksu nisu znali napisati dvije suvisle riječi. Bilo kakav građanski neposluh, zapravo, ostaje prešućen. Medijski tretman ovih prosvjeda to potvrđuje. Prostor se dao Bakiru Izetbegoviću, koji je pozvao građane da se strpe do sljedećih izbora, Fahrudinu Radončiću koji je molio prosvjednike da budu humani i puste zastupnike i strane bankare iz Parlamenta van, Aleksandri Pandurović, zatupnici SDS-a koja se prepoznala u transparentu usmjerenom protiv fašizma, Miloradu Dodiku, Zlatku Lagumdžiji i svim ostalim političarima koji su, jednoglasno, ustvrdili da se ovim prosvjedima ruši imidž Bosne i Hercegovine, kao da jedini njezin imidž nije onaj popale zemlje.
 
Imamo, dakle, s jedne strane taj skučeni vitalni nacionalni interes, a s druge problem koji bh političari nacionalističkom retorikom nastoje zakamuflirati, a to je – moguću zloupotrebu nečijih osobnih podataka. Panislamizam Alije Izetbegovića, na primjer, i njegova politička borba protiv sekularizma, ostavili su prostora da nas Sjedinjene Države kao moguće teroriste progone na kraj svijeta. Nije potrebna nikakva direktna afilijacija s islamizmom, dovoljno je što smo identitetski podobni i što nas je lako kupiti.
 
Kako bi Amerika ili bilo tko drugi uopće došao do naših osobnih podataka? Vrlo jednostavno – uz saglasnost vladajućih struktura koje bi podatke mogle prodavati zainteresiranim strankama. Snowden je u intervjuu to vrlo eksplicitno rekao: podaci nisu sigurni jer se osobni interesi i volja pojedinaca koji imaju ovlasti stavljaju iznad prava na privatnost. Zamislimo na trenutak da je Vjekoslav Bevanda osposobljen da identificira sve prosvjednike ispred zgrade Parlamenta i da ih zatim, bez ikakvog objašnjenja, uz asistenciju policije, počne osobno prozivati i krivično goniti. Da li bi građani BiH imali medijsku platformu da se tome suprotstave ili bi bili prinuđeni koristiti socijalne mreže koje, kako vidimo, također sudjeluju u gaženju ljudskih prava?
 
Pravo pitanje nije, dakle, treba li nekome JMBG-om mjesto rođenja pisati na jedan ili na drugi drugi način, već kako te osobne podatke kodificirane matičnim brojem – zaštititi. Umjesto nacionalnih interesa, vitalnim treba proglastiti građanske slobode: pravo na prosvjed, na medijsku slobodu, na slobodu rodnog identiteta. Ukratko, treba voditi računa o interesima javnosti, a ne o interesima pojedinaca koji su im politikom nadređeni. Dalje, građane treba osposobiti da bolje razumiju informacijske tehnologije i načine na koje ih je moguće zloupotrijebiti kako bi zlouporabu lakše mogli prepoznati na vrijeme. Julian Assange je u knjizi Cypherpunks upozorio kako je postalo suviše jednostavno i jeftino zaobići političku odgovornost i prisluškivati nekoga. Većina ljudi ne razumije složenu tehnologiju, a stvar postaje gora jer su tajnovitost i kompliciranost, kako Assange kaže, otrovan miks.
 
Bosna i Hercegovina nema, naravno, resurse da se bavi razvijanjem tih kompleksnih informacijskih tehnologija. Njezin su kapital, međutim, građani koje će sutra, da bi podmirili  vanjski dug i za vlastitu korist, političari prodavati kao paket informacija stranim investitorima. Dijalog stoga treba preusmjeriti s nacionalističkih prepucavanja na ono što je u 21. stoljeću doista važno i relevantno – na pitanje kako se zaštititi od političara i medija koji ne znaju što to politička odgovornost uopće jest. Moj tekst možda zvuči distopijski, ali je vrlo realan: upravo smo prinuđeni gledati kako se djeci prava uskraćuju i prije nego postanu svjesna kakve to po njih posljedice ima.
 
 
Tekst uz dozvolu prenosimo sa bloga književnice Asje Bakić.