Saga o hrvatskom kanalu - nepotreban kamen smutnje

13/03/2013

Autor teksta koji je bio aktivno uključen u proces reforme medijske scene u BiH, komentira inicijativu o uspostavi novog kanala.

Saga o hrvatskom kanalu stara je koliko i uvođenje sistema i sevisa javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini. Gotovo deceniju i po. Treba najprije konstatovati kako se odrednica „kanal“ pogrešno koristi, jer je suštinski riječ o zahtjevu za zasebnim javnim emiterom sa nacionalnim predznakom, unutar sistema i servisa javnog emitovanja. No kako su mediji već naširoko usvojili taj radno-kolokvijalni žargon, to ću i sam u ovom tekstu povremeno koristiti tu spornu odrednicu, radi racionalnijeg razlaganja ove kompleksne teme.

Konkurencija umjesto partnerstva

Podsjećanja radi, odluku o reformi javnog RTV sistema u BiH donio je drugi Visoki predstavnik, Carlos Westendorp, usred ljeta 1999. godine, zajedno sa Zakonom o dekriminalizaciji uvrede i klevete. Nedovršen posao nastojao je okončati Wolfgang Petritch maja 2002. godine, neposredno prije napuštanja funkcije Visokog predstavnika. Naime, nametnut je Zakon o osnovama Javnog RTV Sistema i Servisa BiH, čime su ustanovljena tri javna emitera – Radio Televizija Bosne i Hercegovine (BHRT), kao krovni emiter sa naglašenom kohezionom funkcijom, te dva entitetska javna emitera – Radio Televizija Federacije BiH (RTVFBiH) i Radio Televizija Republike Srpske (RTRS). Međutim, u startu ova tri javna emitera faktički funkcionišu kao konkurencija, umjesto kao integralan dio jedinstvenog sistema javnog RTV emitovanja. U cilju zaustavljanja ovog destruktivnog trenda, tokom 2005. usvojena su dva nova zakona – Zakon o Javnom RTV Sistemu BiH i Zakon o Javnom RTV Servisu BiH, uz obavezu da se postojeći entitetski zakoni usklade sa ova dve nova zakonska rješenja.

Sporna raspodjela prihoda

Uočljivu novinu pomenutih zakonskih rješenja predstavljala je obaveza uspostave Korporacije Sistema kao četvrtog pravnog subjekta. Primarna projektovana funkcija Korporacije je pružanje organizacijske, tehničke i produkcijske logistike trima javnim emiterima, uključujući i njihovo međunarodno predstavljanje. Do dana današnjeg Korporacija Sistema nije uspostavljena! Razlozi su brojni, a opstrukcije pretežno politički inspirisane.

Usvajanje Statuta Korporacije predstavlja formalan uslov uspostave Korporacije. Najspornija je formula raspodjele prihoda od oglašavanja i marketinga, koja bi trebala biti identična formuli raspodjele prihoda od rtv takse, odnosno 50 odsto ubire BHRT a po 25 odsto entitetski emiteri. Ovome se najviše opire RTVFBiH, tačnije Federalna Telvizija (FTV), koja je uvjerljivo najgledanijija u BiH. Postignut je prećutan dogovor da prihodi od marketinga, do uspostave Korporacije, pripadaju emiteru koji ga je ostvario. Otuda i zatezanja i opstrukcije oko usvajanja Statuta Korporacije, kao preduslova uspostave Korporacije Sistema Javnog emitovanja u BiH.

Model koji nikada nije zaživio

Uz već naprijed istaknuto konkurentsko ponašanje, što je posve neprimjereno prirodi javnog emitovanja, uočljiva su preklapanja programskih šema, posebno kod sportskih prenosa. Brojne su finansijske dubioze, prekobrojnost zaposlenih, a kod dva entitetska javna emitera, kadrovska neizbalansiranost. Kod RTVFBiH, dominantni su Bošnjaci, a kod RTRS dominantni su Srbi.

Stanje je posebno bremenito na relaciji BHRT – RTVFBiH, radi kompleksnosti neraščišćenih odnosa, posebno u finansijskoj ravni. Ispostavilo se kako jedino RTRS posluje pozitivno.

Sumarno rečeno, autentičan evropski model javnog RTV emitovanja u BiH faktički još uvijek nije zaživio.

Ovaj sažet pregled stanja javnog emitovanja u post-dejtonskoj BiH, bio je nužan radi sagledavanja šireg konteksta – društvenog, političkog, kulturnog - u pokušaju elaboracije pro et con ideje o hrvatskom TV kanalu. Indikativno je kako je u opticaju sintagma „hrvatski TV kanal“, dok se radijski program uopšte ne spominje, mada je operativno čak 12 javnih lokalnih radio stanica u BiH koje emituju program na hrvatskom jeziku.

Autor ovog teksta je bio aktivno uključen u proces restruktuiranja medijske scene u post-dejtonskoj BiH, kako bi funkcionisala u skladu sa evropskim medijskim standardima. Odlukom Visokog predstavnika (2003.), imenovan sam članom Upravnog Odbora RTVFBiH, a po automatizmu, i članom Upravnog odbora Sistema Javnog emitovanja, što sam obavljao do ljeta 2009. godine. Ovaj podatak iznosim kao ilustraciju upućenosti u složenu materiju javnog RTV emitovanja u BiH.

Reakcija na političke manipulacije

Kako je već naprijed spomenuto, ideja o hrvatskom kanalu stara je približno koliko i nastanak, barem formalno, Sistema i Servisa Javnog RTV emitovanja u BiH. Svi raniji pokušaji kandidovanja ove ideje, u startu su energično odbacivani. Otuda pitanje, zašto je ova ideja iznova lansirana upravo sada?

Za jedan od mogućih odgovora nužna je sažeta geneza političkog ambijenta, prvenstveno u Federaciji BiH. Naime, koristeći šupljine i nedorečenosti izbornog zakona, Socijal Demokratska Partija BiH (SDP), koja inače pretenduje na multi etnički sastav svog članstva, mada je faktički dominantno bošnjačka, na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH, uz pomoć pretežno bošnjačkih glasova, dovodi Željka Komšića 2010. godine, inače visoko pozicioniranog unutar SDP. Taj čin je predstavljao paradigmu političke manipulacije. Pet mjeseci nakon oktobarskih izbora 2010., Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a, formirao je Vladu Federacije BiH, bez hrvatskih predstavnika, odnosno dva HDZ-a. Ovaj potez je Centralna izborna komisija BiH proglasila neustavnim, ali je OHR tu odluku oborio, dajući puni legalitet novoj federalnoj vladi. O legitimitetu poteza SDP-a malo je ko mario, osim, naravno, hrvatskih političkih predstavnika. Sve meritorne procjene su govorile kako su dva HDZ-a pribavila čak 90 do 95 odsto hrvatskih glasova u BiH, ali su ipak bili onemogućeni da participraju u federalnoj vlasti. Sve upućuje kako je upravo taj manipulativni tokenizam, makar i nesvjesno, načinio izduvni ventil u formi lansiranja ideje, iznova, o hrvatskom kanalu.

Finalizacija reforme javnog RTV sistema

11. januara ove godine, Savjet ministara BiH, većinom glasova usvaja izmjene Zakona o Javnom RTV sistemu BiH, kojim se predviđa uspostava četvrtog javnog emitera u BiH, sa nazivom RTV kanal na hrvatskom jeziku – RTVH. U izjavi medijima, Vjekoslav Bevanda, predsjednik Savjeta ministara BiH, tvrdi kako je to evropska praksa „da jedan konstitutivni narod ima pravo na informiranje na svom maternjem jeziku“. Dan ranije oglasio se i predstavnik EU i EUSR u BiH, konstatacijom kako je nužno jačati postojeće kanale, sa akcentom na uspostavi Korporacije Sistema, „u sklopu procesa finalizacije reforme javnog RTV sistema“. Nužno je ovdje naglasiti kako je finalizacija reforme Javnog RTV Sistema u BiH, jedan od uslova za pribavljanje pozitivnog mišljenja o napretku zemlje u procesu evropskih integracija.

Dominantni su glasovi medijske zajednice, kao i stručne javnosti, protiv uspostave četvrtog javnog emitera sa nacionalnim predznakom. Poenta argumentacije je da se najprije uspostavi Korporacija Sistema, kako bi početak veoma skupe digitalizacije najzad bio pokrenut. Rok za digitalizaciju je 2015. godina, koji će se u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga i odnosa u zemlji, teško realizovati. U suprotnom, BiH doista ostaje crna rupa na medijskoj sceni Evrope i svijeta.

Švicarski i belgijski model

Premijer Bevanda je apostrofirao jezik, kao bitnu komponentu nacionalnog identiteta. U toj ravni, a u kontekstu analogije sa BiH, najčešće se spominju Švicarska i Belgija.

SRG SSR je švicarski javni emiter osnovan 1931. godine, sa sjedištem u Bernu, prestonici Konfederacije. Skraćenica u nazivu je njemačko-francuska, kao jezika dva najbrojnija naroda.

Foto: logo švicarskog javnog emitera

U Švicarskoj su četiri oficijelna jezika – njemački, francuski, italijanski i Romansh, kod nas poznatiji iz njemačke izvedenice „reto- romanski“. Uvažavajući ravnopravnost četiri službena jezika, djeluju i četiri javna emitera u okviru SRG SSR. Ovaj javni servis se finansira iz rtv takse (70 odsto), dok su ostali izvori oglašavanje i sponzorstvo. Sistem je izuzetno složen, ali funkcioniše.

Foto: logo flamanskog RTV servisa u Belgiji

U Belgiji su dva naroda – Flamanci i Valonci. Flamanska zajednica finansira javni servis na svom jeziku- VRT (Vlamse Radio en Televisieomroep), dok valonska, odnosno francuska zajednica finansira javni servis na francuskom – RTBF (Radio Television Belge Francophone). Oba javna servisa nude po nekoliko programski diverzifikovanih kanala. U oba javna emitera se striktno uvažava evropski koncept javnog emitovanja fokusiran na informisanju, obrazovanju, kulturnim sadržajima i zabavi.

Foto: logo javnog RTV servisa francuske zajednice u Belgiji

Prva laička konstatacija o neodrživosti ove analogije sadržana je u činjenici kako se u BiH govori faktički jedan jezik. Na stranu sociolingvističke finese o tri jezička standarda, ako strukturno lingvističko stajalište govori o jednom jeziku. Istina, pitanje zasebnog nacionalnog kanala ne može se redukovati na pitanje jezika.

Moguća rješenja

U ovom konkretnom slučaju fokus je isključivo na RTVFBiH, preciznije na FTV, čiji program mora biti izbalansiraniji, kako bi zadovoljio potrebe ne samo dva konstitutivna naroda u Federaciji BiH, nego i Srba i ostalih. U kadrovskom smislu FTV takodje mora biti izbalansiranija. Nužno je definitivno napustiti svaki manipulativni tokenizam, kod nas poznatiji kao manir fikusa, koji je doveo do sadašnjeg haosa u Federeciji BiH.

Definitivno treba napustiti opsjednutost gledanosti programa. To naprosto nije u mandatu javnog servisa.

Ideja o hrvatskom kanalu u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga i odnosa, definitivno neće proći parlamentarnu proceduru usvajanja. Ako bi čak prošla, ona bi doista predstavljala prvi ekser u kovčeg post-dejtonske BiH.

Umjesto prilagođavanja novoj medijskoj paradigmi 21.vijeka – multimedijalnost, interakcija, konvergencija, sinergija – vrijeme, resursi i energija se troše na anahronizme, poput rtv kanala sa nacionalnim predznakom, što uz ostalo, predstavlja nepotreban kamen smutnje, u već inače političkim smutnjama pometenom društvu i državi.