Ako je kolegama iz branše tako lakše, neka slobodno misle da se loše šalim kada kažem da nam je medijski prostor takav da ćemo vijest kako je netko proveo i objavio rezultate istraživanja o nečemu što se zove „medijski integritet“ u zemljama jugoistočne Europe prije pronaći u nekom tabloidu koji uredno registrira paranormalne fenomene i bizarna otkrića negoli na stranicama takozvanih ozbiljnih dnevnih listova. I neka slobodno misle da se i dalje glupiram kada kažem kako je ta vijest toliko neočekivana da bi kod urednika tabloida mogla pobuditi profesionalni poriv da je, opremljenu neizbježnom egidom „senzacionalno-šokantno-nevjerojatno“, stavi uz bok vijestima o pojavi Higgsova bozona u stanici za otkup sekundarnih sirovina u Hrvatskom Leskovcu ili o otkriću olupine Columbove „Santa Maríje“ u gornjem toku Vardara.

 

Ali, da je situacija drugačija i da je takozvanim ozbiljnim medijima do vlastite vjerodostojnosti stalo barem upola onoliko koliko se u tabloidima drži do teladi s dvije glave ili do silikonskog grudnog umetka koji je nesretnoj pjevačici eksplodirao usred snimanja spota – tada bi i ovo istraživanje publicirano u knjizi pod naslovom „Značaj medijskog integriteta – vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti“ bilo suvišno. No, kako je medijska otupjelost prema smislu vlastitoga postojanja postala tolika da prijeti epidemijom socijalnog stupora, tako se i taj posao traganja za izgubljenim integritetom – što su ga pod vodstvom Brankice Petković i njezinih asistentica Jovane Mihajlović Trbovc i Maje Ladić iz ljubljanskog Mirovnog inštituta obavile Ilda Londo u Albaniji, Sanela Hodžić u Bosni i Hercegovini, Helena Popović u Hrvatskoj, Snežana Trpevska i Igor Micevski u Makedoniji, te Jovanka Matić i Dubravka Valić Nedeljković u Srbiji – ispostavio nasušno potrebnim.

 

 

Pa ako se njime i ne budu bavili novinari i urednici, utonuli u samozaborav vlastite ponajprije ljudske a onda i profesionalne dužnosti da budu vjerodostojni, ovo će istraživanje više nego dobro doći neuništivim čitateljima koji će u njemu naći ono što uglavnom bezuspješno traže u medijima – sugovornika o pitanjima koja ih se životno tiču, o problemima koji im rade o glavi i o procesima koji nasrću na njihovo dostojanstvo. Temeljna vrijednost ovoga istraživanja i jest u tome što civilizacijsku – socijalnu, kulturnu, ekonomsku… – ulogu medija propituje na način na koji bi sami mediji trebali propitivati svijet, i što na osnovu fascinantnog broja prikupljenih podataka progovara o neodrživosti postojećega stanja, o opasnosti da se ono dodatno pogorša, ali i o otvaranju putova za povratak novinarstva u službu javnosti.

 

Premda se istraživački tim fokusirao na medijsku situaciju u zemljama gdje se represija nad slobodom govora desetljećima sustavno provodila u ime tobožnjega javnog interesa i gdje se od takvih običaja nije odustajalo ni u periodu tranzicije iz neslobodnog socijalizma u ništa slobodniji kapitalizam, njegovi lokalni rezultati ukazuju i na globalne probleme. Ima tu, naravno, mnogočega na što se iz zemalja s jačim demokratskim tradicijama gleda kao na tranzicijsku egzotiku, ali je prezentirano i mnoštvo primjera koji dokazuju da je zatiranje medijskih sloboda na jugoistoku Europe neodvojivo od globalnih procesa pretvorbe novinarstva u profesiju opsluživanja centara političke i ekonomske moći.

 

 

Jer ako svijet danas funkcionira kao kockarnica u kojoj su gospodari takozvanog slobodnog tržišta spremni prokartati cjelokupno čovječanstvo, to nije samo zasluga raspojasanih financijaša, već i medija koji su tu igru kibicirali od početka, šutnjom štiteći privatnost kockara umjesto da radeći svoj posao pokušaju zaštititi javni interes i javni novac kojim su u međuvremenu pokriveni dugovi velikih igrača, e kako bi se isti rulet o istom trošku mogao vrtjeti i dalje, s državnim vlastima u ulozi krupijea. Franšize globalnog kazina na manje-više sličan način posluju posvuda, pa i u zemljama obuhvaćenim ovim istraživanjem, uz jednaku sklonost medija da galamom o onome što se dogodilo 2008. zagluše svoju šutnju o igri koja se pred njihovim očima odvija danas. Pa kada u ovoj knjizi pročitate izjavu albanskoga novinara kako je „autocenzura s vremenom postala integralni dio novinarskog posla“, znajte da su te riječi zapravo uzete iz mnogih širom zatvorenih usta njegovih kolega diljem svijeta. Ili kada naiđete na očajničko pitanje „Možemo li ovo još uvijek nazivati novinarstvom?“ koje oslikava dosege gazdinskog i političkog iživljavanja nad makedonskim novinarima, budite sigurni da ono zahtijeva odgovor ne samo na makedonskom, već i na manje-više svim svjetskim jezicima što ih novinari pod prijetnjama i ucjenama drže za zubima.

 

U regionalnom pregledu koji nas uvodi u istraživačko putovanje po medijski devastiranim zemljama jugoistočne Europe jasno je prezentiran i generator globalnih problema: vladajuća političko-ekonomska konstelacija u kojoj se na medije gleda kao na „kapitalistička poduzeća par excellence“ čiji je „primarni zadatak da održavaju kapitalistički sustav“. A takav sustav logikom svojega samoodržanja „doslovno primorava medije da uspostavljaju 'incestoidne odnose' s različitim centrima moći“.

 

U ekonomski opustošenim i demokratski deficitarnim zemljama, poput ovih ovdje skeniranih,  samo je jasnije uočljivija ponižavajuća pozicija novinara, „profesionalno svedenih na 'držače mikrofona' i ekonomski dovedenih u položaj obespravljenog radnika s nesigurnim zaposlenjem“, s najčešće bijednom i neredovitom plaćom. Nije stoga čudno što se „u takvim okolnostima predatorskog kapitalizma, prema riječima mnogih intervjuiranih novinara, etička pitanja smatraju 'luksuzom'“, ali je etički nedopustivo to što se novinari, gotovo bez ikakvog otpora, lišavaju tog „luksuza“ da svoj posao obavljaju odgovorno, koliko prema samima sebi, toliko i prema javnosti.

 

 

 

U novinarstvu je uvijek i posvuda bilo činovnika i poslušnika, dodvorica i kukavica, mediokriteta i medijokriteta, ali teško da su ikada kao sada, u 21. stoljeću, bili tako planetarno rasprostranjeni i usustavljeni. Nije to plod nikakve zavjere idiota i beskičmenjaka, već je to – kao što se u ovoj knjizi precizno kaže – „posljedica dominantnih ekonomskih odnosa“ koji stvaraju pravni okvir kojim rad medija u službi javnosti biva onemogućen ili grubo ograničen. No, nužno je podsjetiti da su u stvaranju takvih ekonomskih odnosa bitnu ulogu odigrali i sami mediji, od kojih su neki svojom pasivnošću, a neki bogme i vrlo živahnom aktivnošću, počinili izdaju stvarne slobode govora u ime navodne slobode tržišta, dovodeći same sebe u ekonomsku ovisnost o vlastitoj šutnji koja je bivala veća nego što su to od njih očekivali i narastajući moćnici kojima su se ulagivali. Za takvim moralnim bankrotom morao je uslijediti i onaj ekonomski. Publika je uspješno otjerana, a gospodari novca su vrlo brzo shvatili da pokornost medija ne moraju plaćati ni u oglasima ni ispod stola. Uvidjeli su da su se ovi doveli u poziciju da im služe makar i besplatno.

 

Možda zvuči paradoksalno, ali baš u takvoj situaciji – kada su mediji razgaćeni, novinari do kraja poniženi, a vlasnici unezvijereni zbog financijskih trauma, predstečajnih nagodbi ili vrlo razložnog straha od zatvorske naplate prevara i utaja – narastaju i šanse da se posrnulo novinarstvo vrati javnosti i da svoj novac počne zarađivati pošteno. Pošteno kao što ga i danas zarađuju oni novinari koji, prema riječima albanskoga kolege Artana Hoxhe, „svoj posao rade sa strašću i hrabrošću“, pa onda takvi kakvi jesu „ne samo što odbijaju pokleknuti u teškim okolnostima, već i pojačavaju napore da podignu razinu profesionalnosti“. Iluzorno je očekivati da takvi pojedinci sami mogu dokinuti ovo porazno stanje u medijima, ali isto tako ne treba imati iluzija ni da je bez novinara s takvim moralnim i profesionalnim integritetom uopće moguće išta promijeniti. Pa ako na ovome svijetu još ima odgovornih ljudi, svjesnih da se njegov daljnji sunovrat u barbarstvo, prema kojemu ga guraju nezajažljivi moćnici i konformistički nemoćnici, ne može spriječiti bez slobodnih i nekorumpiranih medija, tada im je dužnost da novinarima – kako se zaključuje u ovom istraživanju – „osiguraju osnovne uvjete kako bi bili u stanju slobodno vršiti svoju javnu službu i ispuniti svoju osnovnu misiju – da djeluju kao predstavnici građana i čuvari slobode govora“.

 

 

Projektom „Značaj medijskog integriteta – vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti“ napravljen je intelektualno hrabar, profesionalno pošten, metodološki zahtjevan i nadasve društveno vrijedan posao u izgrađivanju kulture odgovornosti. Sondirane su brojne prijetnje i prepreke slobodnom i odgovornom novinarstvu, ali su s jednakom akribijom traženi i nalaženi primjeri dobre prakse koji otvaraju neke nove putove. Postavljena su mnoga pitanja od kojih nijedno nije suvišno i na koja će oni kojima je stalo do toga da ovaj svijet, zahvaljujući i vjerodostojnim medijima, bude dostojnije mjesto za život morati pronaći dostojne odgovore i rješenja. Neka su rješenja sugerirana i u ovoj knjizi, ali ne kao gotovi i površni recepti kakvi se u današnjim medijima preferiraju i nude za ama baš sve i svašta – od seksa i prehrane pa do zdravog života i nakon smrti. Jer kao što je sadašnja turobna slika medija nastajala dugo, tako će trebati i mnogo vremena i truda da se ona promijeni.

 

Previše je razloga zbog kojih će se današnji mediji – korporacijski i koruptokracijski, javno-servisni i privatno-uslužni, lažno ozbiljni i usiljeno zabavni – ponašati kao da ovo istraživanje nije provedeno i kao da njegovi rezultati nisu ukoričeni. Bježat će od ove knjige kao što bježe i od sebe samih. Jer današnji su mediji zrcalo u koje se njihovi tvorci – urednici i novinari – iz dana u dan odbijaju zagledati, da u njemu ne bi prepoznali i svoj lik. Možda zato što bi se zasramili toga što ugledaju. 

 

A upravo je to suočavanje sa sramom nužno da bi se u tom ogledalu najzad pojavilo i nešto pred čim se pošten čovjek ne bi trebao stidjeti. I baš ka tom nečemu i tome poštenome čovjeku ususret ide ova knjiga.