Postdejtonska BiH iznjedrila je, pored svih drugih svojih nezgrapnosti i anomalnosti, kulturu političkog komuniciranja, u institucijama sistema (na svim nivoima, dakle počevši od onoga na nivou mjesne zajednice, pa do državnih parlamenata), toliko ispraznu i steriliziranu da je do svoje srži, sadržajem koji se svakodnevno u javni prostor plasira, ogrezla u jezičku bolest sa razmjerama epidemije. I to onu koja je od jezika, živog jezika političkog dijaloga i rasprave, od jezika dijalektike, stvorila jedan unificirani (moglo bi se čak i u nekoj jezičkoj igri reći mumificirani), gotovo kanonizovani, govorni proizvod čija je glavna odlika politikanska floskula.

 

Ništa u tom jeziku, tako obezličenom, osiromašenom i svezanom u vreću partijskih gramatika, ne upućuje na suvisle misli i zaključke, u kojima bi se neki slušalac ili čitalac mogao uhvatiti za neku suštinu, konkretizovan neki prijedlog koji nije futrovan floskulom. Kao jedan od primjera takvog odnosa spram govora, i futrovanja istog floskulama, mogle bi se kao reprezentativne uzeti sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH na kojima se već godinama raspravlja o Prijedlogu zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti. Na svakoj od dosadašnjih sjednica, na kojima se raspravljalo o ovom prijedlogu zakona, poslanici iz Republike Srpske su stanovito istrajavali na izbjegavanju bilo kakvih konkretnih očitovanja. Pa nije uopšte čudno što su najčešći komentari bili tipa ovog, poslanika SNSD-a, Drage Kalabića: „Mi ne želimo da te ružne ili te strahote koje su se dogodile da budu predmet političke manipulacije. Mi ćemo predložiti čak kontra prijedloge da manipulacija sa istorijskim činjenicama isto tako treba da bude sankcionisana.“ Takav jezik, dakle, filovan floskulama, uveden je kao jedina praksa političkog govorenja u BiH. I svakome, iole razumnom, je jasno da će čim ugleda u sredstvima javnog informisanja za govornicom nekog vrlog predstavnika, bilo kog nivoa, vlasti (od njih desetine različitih) uvijek čuti iste govorne akrobacije i ista uopštavanja, koja su ispražnjena od svake suštine. Dakle, svakovrsna salta mortale, koja predstavnici političkog života u BiH izvode u svojim međusobnim komunikacijama (putem raznovrsnih zasjedanja, sjednica, skupština, kolegija), kao i u svojoj komunikaciji sa građanima i javnošću, gotovo uvijek su kenotafi, kojima je jedini cilj da to i ostanu. Jer, smisao političkog govorenja u BiH svedena je danas upravo na to, modele komuniciranja bez ikakvog smisla i težine. Govoriti, govoriti i govoriti, sve dok besmisao ne dobije svoje kvalitativne odlike, i dok ne-govor postane zapravo jedini mogući govor.

 

 

 

U tome politički pregaoci u BiH, načinom komunikacije, ni u čemu ne zaostaju za svojim prethodnicima iz razdoblja kasnog jugoslovenskog socijalizma (mislimo prije svega na onaj jezik i onu komunikaciju koja je proizišla iz posljednje decenije postojanja Jugoslavije, dakle počevši od čuvene 8. Plenarne sjednice Saveza komunista Srbije), šta više oni su njegovi logični nastavljači. Stoga, riječima Bogdana Bogdanovića, koji je svojevremeno u svojoj znamenitoj knjizi Mrtvouzice, na briljantan način analizirao jezik političkih aparatčika ondašnjeg sistema, koji se i danas zadržao u brojnim svojim nanosuma u kulturi političke komunikacije, možemo reći da je nedvojbeno riječ o istim modelima mišljenja koji imaju svoj višedecenijski kontinuitet. Ili kako je Bogdanović govorio: „Čak i kad se (modeli mišljenja op.a.) okrenu naopačke ništa se bitno nije promenilo. Treba menjati način  mišljenja, konstrukcije, jezik, slike, metafore, treba jednostavno biti drugi čovek. A to nije baš jednostavno. Zato su antikomunisti (ovdje bismo bez problema Bogdanovićevu riječ antikomunisti mogli, u našem slučaju, zamijeniti riječju nacionalisti op.a.) samo boljševici okrenuti naglavce. Jednostavno, kao slepi miševi kad spavaju: glava je dole, ali apsolutno sve je ostalo isto. Čak ostaje isti stil, ista vehemencija s kojom se stvari napadaju i brane, isto osećanje superiornosti, uverenje da iza njih stoji vera, ideologija, koja im daje pravo da agresivno brane svoje ideje i da ruše tuđe. Mentalni, karakterološki tip se nije promenio, samo je dobio drugi znak.“ I upravo sve ovo važi za političku komunikaciju danas u BiH.

 

 

Jedan od najsvježijih primjera političke kulture komuniciranja ili prije će biti ne-komuniciranja u BiH, a koja se uklapa u opisano stanje, jeste onaj koji se odnosi na 33. Sjednicu Skupštine Kantona Sarajevo održanu 24. februara 2014. godine, a čiji su direktan prijenos građani mogli pratiti putem kantonalne TVSA. Ova Sjednica, u moru onih koje su ranije održane, bila je značajna prije svega iz razloga jer se u okviru nje, prvi put, raspravljalo o zahtjevima koje je Plenum građanki i građana Sarajeva uputio ovom političkom tijelu na razmatranje. (Plenum je kao građansko tijelo u Sarajevu, kao i drugim gradovima BiH, nastao nakon masovnih građanskih protesta od 7. februara. Zahtjevi koji su bili upućeni od strane Plenuma prema skupštinskim zastupnicima bli su: 1. formiranje Vlade eksperata, 2. revizija plata i beneficija nosioca izvršne i zakonodavne vlasti, 3. revizija privatizacije, 4. formiranje komisije za utvrđivanje činjenica o dešavanjima 7. februara, kada su zapaljene zgrade Vlade Kantona Sarajevo, Opštine Centar i Predsjedništva BiH.)  Na osnovu onoga što je ova Skupština bila, mogli smo ponovo vidjeti, u svoj svojoj snazi, na djelu tipične politikanske mahinacije, i skretanja sa konkretnih i stvarnih problema, koje su politički predstavnici u kantonalnoj skupštini obilato koristili. Iako su ovoj Skupštini bili upućeni vrlo konkretni zahtijevi Plenuma građanki i građana Sarajeva, zastupnici se ni jednog trenutka nisu odrekli svojih unaprijed, partijskim pravilima, trasiranih kretanja. Pa smo opet, ponavljamo iako su građani izričito tražili konkretna očitovanja zastupnika o njihovim zahtjevima, pa i konkretna rješenja, dobili jednu tipičnu sjednicu kantonalne skupštine ispunjenu višesatnim ispraznim prepucavanjima, demagogijama, optuživanjima i nekulturom dijaloga, bez i jednog konkretnog zaključka i rješenja na kraju. Tako je zastupnik Elmedin Konaković (SDA) , istaknuo da su građani trebali poslati jače i konkretnije prijedloge, te da je potrebno pristupiti rješavanju problema u koje Plenum nije upućen. "Mi imamo odgovornost da radimo svoj posao. Zaključci Plenuma su šturo napisani i sada mogu reći još deset stvari koje treba riješiti", kazao je on. Dok je zastupnik Esed Radeljaš (BOOS) u jendom trenutku prekinuo izlaganje Predraga Kojevića (Naša stranka), te zatražio od predsjedavajuće, Mirjane Malić, da se napravi pauza neposredno prije izglasavanja zahtjeva Plenuma građana i građanki Sarajeva. Kao razlog naveo je da se odmaklo od prvobitnog razloga održavanja Skupštine te da se ne razmatraju problemi zbog kojih je ona zakazana.

 

Ispalo je tokom trajanja te Sjednice da svi zastupnici, iz svih političkih partija, u načelu podržavaju zahtjeve plenuma građana, te da su oni gotovo saglasni sa svim što su građani tražili. (Stoga ostaje nejasno čemu onda uopšte zatjevi građana, ako je vlast tako saglasna sa njima.) Međutim, jedni su ipak (kao što su predstavnici Naše stranke), tokom sjednice, tvrdili da sve to što građani traže stoji u njihovim stranačkim programima. Drugi su se pak, kao već pominjani Konaković,  žalili na nekonkretnost i šturost građanskih zahtijeva. Bilo je onih koje je mučilo upadanje u riječ (ta je boljka mučila većinu zastupnika budući da je tokom ove Sjednice bilo niz upadica i prekidanja), ali i onih kojima su se od previše govorenja, uz vjetar, osušila usta. Neki su povikivali da ipak nisu svi lopovi (kao zastupnica Segmedina Srna (SDP)), te da ima i onih koji su manje lopovi.

 

Opet bilo je i onih koji su poput, više puta pominjanog, ali očito jako zainteresovanog za prava građana,  Elmedina Konakovića,  tvrdili, pazite samo to, da imaju odgovornost da rade svoj posao. Dok su njihovi oponenti ustvrdili da je posrijedi opet političko prepucavanje (sic!) i da ne trebaju da mašu stranačkim zastavama jer predstavljaju narod (sic!). Potom se „ispod stola“ poručivalo da su zahtjevi građana dno dna, te da je problem u izvršnoj vlasti. I sve tako u krug. Ono što je ostalo kao rezultat ove višesatne skupštine KS jeste vrlo proračunat pokušaj da se „razvlačenjem pameti“ zaobiđu svi mogući odgovori i odgovornost spram građana, te da se fantazmama i floskulama ponovo pokuša izvršiti neutraliziranje građanskih zahtijeva i rada Plenuma. U čemu se pokazuje sva bijeda političkog života kod nas, i razmjere politikanske licemjernosti naših političkih predstavnika. Ono što je posrijedi, i što se da pročitati iz ovakvih manevrsanja zastupnika u Kantonalnoj skupštini, u konačnici jeste činjenica da se u BiH itekako odnjegovala kultura političkog (ne)komuniciranja, sa dobrom predtradicijom komunističke birokratske političke nomenklature,  koja je kao načelo uspostavila govorenje u kojem je jedino važno jezičkim eskapadama u nesuštinu zbuniti slušaoca, i tako sluđenog ga ostaviti bez konkretnog odgovora i rješenja.

 

 

Sa druge strane, može se reći, barem na osnovu sadržaja koji je do sada ponuđen, da je Plenum građanki i građana Sarajeva, kao i svi drugi plenumi koji su u BiH proizašli iz masovnih građanskih protesta, utemeljio i zapravo začeo klicu, jednog novog, dijamentralno suprotnog od ovog ranije opisanog, načina političkog komuniciranja.

 

Kako komunicira plenum? Za razliku od kantonalnih skupština, i njihovog višesatnog bespredmetnog i ispraznog naklapanja, tokom kojeg se niti poštuje sagovornik, niti konkretizuje bilo koji problem, niti nudi bilo kakvo rješenje, Plenum je primjer kulture političkog komuniciranja i kompromisa.

 

 

U okviru Plenuma građanki i građana, za razliku od skupštinskog zasjedanja, ništa se ne odvija zakulisno. Svaki građanin predstavlja jedino sebe i niko ne maše nikakvim stranačkim zastavama. U toku trajanja Plenuma nema upadica u govorenje, niti se govorenje može, budući da je svako izlaganje ograničeno na dva minuta, odužiti u višesatno prepucavaje. Na Plenumu se iznose vrlo konkretni i precizni zahtjevi, i nude vrlo konkretna i precizna rješenja. U okviru Plenuma nema pauza niti se može o jednom zahtjevu raspravljati u nedogled, kako bi se postiglo zamagljivanje i izbjegavanje stvarnog rješavanja problema. Na Plenumu iz građana progovara njihova savjest i ono što ih muči, a ne partijski dogovor i smjernice partijskih vođa. Plenum nudi solidarnost i razumijevanje, naspram gramzivosti i spletkarenja koja vladaju u našim političkim skupštinama. Jezik Plenuma je u upotrebu vratio sintagmu socijalne pravde, i s njom operiše na konkretnim osnovama, ne u sferi imaginarnog i obećavajućeg. Tako je u okviru sarajevskog plenuma do sada bilo nekolicinu konkretnih akcija za pomoć onima koji su se pred plenumom obratili za istu. Da li na način što ih se povezalo sa mogućim poslodavcima, ukoliko su tragali za zaposlenjem,  ili tako što im se obezbjedila konkretna pomoć ako su na bilo koji način bili ugroženi. Možda najupečatljiviji momenat jeste bio onaj kada je jedan od stalnih učesnika plenuma i protesta ponudio svoj vjenčani prsten kao zalog za novac, uz pomoć kojeg bi dolazio i dalje učestvovao u radu plenuma. To je gospodin koji je kazao rečenicu koja će sasvim sigurno ostati kao jedna od najsnažnijih poruka nakon protesta, plenuma i svega što su oni bili: „Kako onaj Srbin, Hrvat i ja nismo braća, ako smo svi gladni.“ Rečenica je to koja nadilazi apsolutno sve one pokušaje da se plenum diskvalifikuje na bilo kakvim etničkim osnovama.

 

Bitno je ovdje, uz ove činjenice ljudskosti, napomenuti da je koncept plenuma, koji su se u BiH počeli održavati, dobrim svojim dijelom proizišao iz onoga što su uspostavili, kao odrednice plenuma,  studenti sa filozofskih fakulteta u Hrvatskoj u svojoj Blokadnoj kuharici. Riječ je o priručniku za blokadu univerziteta koji je nastao nakon masovnih blokada na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Zadru i još nekoliko gradova 2009. godine. Iz toga svoje korijene vuku i sva suštinska načela plenuma koji se održavaju u BiH. Prije svega, da je plenum javni i zajednički prostor gdje se sve odluke donose javno; da je plenum otvoren za sve građane i građanke i da svako tu  ima pravo glasa, svako ima pravo učešća; da je plenum zasnovan na jednakosti, ravnopravnosti i solidarnosti; da je plenum prostor bez nasilja, prostor uzajamnog poštivanja i konstruktivne rasprave. Takođe, veoma je bitna stavka i ta da plenum nema vođu, niti iko direktno upravlja njegovim radom. Moderatori/ce koji  su volonteri i volonterke, mijenjaju se sa svakim novim plenumom. Oni/one nisu predstavnici/e plenuma. Moderatori/ce su odgovorni za davanje riječi prijavljenima i moderiranje diskusije. Moderatori imaju pravo da upozore učesnike da je rasprava skrenula sa glavne teme i da se vrate na prvobitnu temu. Kada je u pitanju komuniciranje sa medijima, na koja je bilo prigovora od strane novinarskih udruženja, treba istaći da niko nije ovlašten da bude portparol plenuma. Plenum se, kako stoji u njegovom pravilniku, medijima obraća putem svojih svakodnevnih saopštenja za javnost. Ukoliko mediji razgovaraju sa nekim od učesnika plenuma, on u tom slučaju istupa kao građanin, a ne kao, na bilo koji način ovlašteni, predstavnik plenuma. Sa druge strane, odluku o tome da li će se dopustiti medijima da prisustvuju plenumu i da ga snimaju, ko što se pokazalo kao pravilo na svakom dosadašnjem plenumu održanom u Sarajevu, donose svi učesnici plenuma. Novinari mogu na plenumu ostati kao građani, ukoliko plenum ne izglasa odobrenje da se rad plenuma snima.

 

U konačnici, ako ništa konkretno možda i neće, u nekom kraćem vremenskom periodu, promijeniti, Plenum je kao politička platforma ponudio jedan posve, za BiH, novi način političkog rada, komuniciranja i djelovanja građana. On je onaj koji nudi nadu da građani ipak mogu itekako uticati na, i kreirati, svoj životni ambijent, van birokratizovanih, lavirintnih, šema vlasti. Ono što je Plenum ipak do sada donio jesu jasni dokazi da su jedino građani ti koji mogu i moraju, i imaju mehanizme, kreirati svoj bolju i sigurniju egzistenciju. A Plenum jeste mehanizam koji se uspostavio i nametnuo kao mogući način borbe za konkretne, ne stranačke, zahtjeve građana. Plenum je na kraju mjesto gdje građane neko, nakon dvadeset godina entropije i opresiranja govora, želi i može saslušati. I on bi mogao u budućnosti izroditi, svojim razvojem i nadgradnjom, građanski korelativ politikanskim vlastima.