Noć sa petka na subotu - sa sedmog na osmi februar – nije bila ništa drugo do jedna mirna režimska noć. Četvrta vlast ni na trenutak nije zakazala u svojoj poslušnosti. Javni i privatni mediji, televizijske kuće i web portali, kao da su bili pod jednom te istom dirigentskom palicom. Ili dvije? Pod istim onim pod kojim su i zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Sve je te noći funkcioniralo zapanjujuće skladno ili, bolje rečeno, usklađeno: političke elite, mediji, dobar dio akademske zajednice i malograđanski moral sjedinili su se u jedan koherentan reakcionarni glas. Uz patetične žalopojke o uništenim zgradama, srdžbu i gnjev usmjeren prema počiniteljima tih „najvarvarskijih“ zločina, čini se da u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini nikada nismo svjedočili ovako dobro uštimanom i orkestriranom medijskom i inom spinovanju, odnosno širenju dezinformacija i misinterpretacija događaja kako bi se u narodu, među radnicima, među demonstrantima, stvorili sukobi i jaz.

 

 

Medijska blokada informacija i politički motivirane reprezentacije događaja, te potpuni izostanak bilo kakve analitike od četvrtka pa sve do danas, bh. medije dovodi u ravan režimskih medija totalitarnih sistema. Onaj koji nije direktno svjedočio događajima ili se informirao zahvaljujući nekim pouzdanim kanalima društvenih mreža, zasigurno je o onome što se događalo i nastavlja se događati morao kreirati krivi sud.

 

Kada su demonstracije 7. februara eskalirale – odnosno postale onime što socijalni bunt i treba biti – političke su elite u dosluhu sa medijima vrlo agresivno nastojale razbiti ih, podijeliti javnost, i to prevashodno strategijama zastrašivanja demoniziranjem prosvjednika. Gladan i obespravljen narod prestavljan je kao „razularena rulja“, dok se mediji nisu libili ni nazivati ih „huliganima“, „nasilnicima“ pa čak u jednom trenutku, skoro pa na ivici razuma, i „narkomanima“.

 

Da se takav imidž potkrijepi, mediji su vršili jasnu selekciju sugovornika, pitanja, emitovanja inserata i drugih popratnih materijala. Kao dobar primjer moguće je navesti izvještavanje Al Jazeera-e Balkans u čiju se korektnost sa pravom može posumnjati. U jeku demonstracija (7.2.; 19:15h) ova medijska kuća donosi pregled stavova i javnog mišljenja povodom demonstracija, naglašavajući kako su mišljenja podijeljena, ali prikazujući u nastavku pretežno one tweetove koji su izrazili neslaganje sa metodologijom borbe, odnosno sa demoliranjem javnih institucija. Jasno je da se ovakvim medijskim strategijama nastoji stvoriti privid ograđenosti naroda od demonstranata i događaja na demonstracijama. I narednog dana, 8. februara, mediji su koristili čitav spektar retoričkih strategija kojim se trebalo apelirati na građanski sentiment: govorilo se o neprocjenjivoj i nenadoknadivoj šteti, o tome kako oštećeni arhiv nije gorio u protekla tri rata, a nisu izostajala ni poređenja sa posljednjim ratom te su demonstranti – u iskazima selektiranih gostiju – vrlo često poređeni sa agresorima na BiH. Na Federalnoj televiziji je narator jednog od priloga iz drugog dnevnika čak ustvrdio da su „građani protiv nasilja“, očito shvaćajući građanstvo kao nekakvu monolitnu i jednointeresnu strukturu.

 

 

Kada je riječ o plasiranju vrlo dobro režiranih dezinformacija, onda svakako treba početi od one kako su tijekom noći 6.2. pljačkali i demolirali privatnu svojinu, a kao konkretan primjer navedena je i Omega d.o.o. Tuzla. Iako su se na društvenim mrežama odmah pojavile reakcije na ovu dezinformaciju, mediji su tek dan poslije to i priznali. Međutim, to nije spriječilo produkciju daljih naracija ovoga tipa. Već sutradan su se dezinformacije redale jedna za drugom, od one kako demonstranti pljačkaju BBI, preko preuveličavanja štete načinjene (neciljanim) paljenjem Arhiva BiH pa sve do lažnih i bezobraznih informacija kako je među demonstrantima pronađeno 12 kg narkotika, što je u javnost, između ostalog plasirao i Premijer FBiH Nermin Nikšić. Sve informacije su u ovisnosti od trenutnog „stanja na terenu“, plasirane i opovrgavane, dok se sa druge strane dokazalo da se radi o lažnim informacijama.

 

Međutim, neutralizacija demonstracija i stvaranje jaza među demonstrantima nisu se nastojali postići jedino demonizacijom demonstranata i zastrašivanjem - kao što je, primjerice, skandalozna izjava Visokog predstavnika Valentina Inzka kako će se eventualno razmišljati o mobilizaciji trupa EU-a za smirivanje situacije u BiH (što predstavlja svojevrstan diplomatski skandal, a na koji niko od predstavnika domaćih vlasti ili medija nije reagirao) ili ona ekonomskog analitičara Erola Mujanovića kako će investitori nakon ovih demonstracija dodatno izbjegavati Bosnu i Hercegovinu – nego i potiskivanjem klasne dimenzije ovih demonstracija i ustupanja prednosti polemikama o njihovim etnonacionalnim aspektima. Upravo je to sigurna strategija depolitizacije ovih demonstracije, jer se političke kategorije nastoji prevesti u identitarne i dnevnopolitičke.

 

Kako bi se ovakvo pitanje isforsiralo mediji su se pobrinuli osigurati izjave i komentare političkih aktera i intelektualaca koji idu u prilog ovoj artificijelnoj tezi. Tako je profesor Mile Lasić za Al Jazeera-u Balkans sugerirao kako se u ovim demonstracijama radi o bošnjačkim interesima i problemima, te kako je nedopustivo „prelivanje“ ovih nemira tamo gdje su u većini druge etnije. Na razvoj ovakve situacije prethodno su upozoravali neki intelektualci i analitičari (između ostalog i profesor Asim Mujkić) jer se radi o uobičajenoj strategiji transformacije i neutralizacije potencijalne političke snage ovakvih nemira.

 

Iako niti u jednom trenutku ne želim negirati da postoji izražena intencija da se ova događanja instrumentaliziraju u svrhu interesa određenih političkih partija i pojedinaca, mislim da opterećavanje medijskog diskursa tim pitanjima, a zanemarivanjem moguće artikulacije klasnih pitanja (jer ova borba u svojoj suštini ima klasni element) ide upravo u prilog retorici vladajućih političkih elita koje diskurs ovih demonstracija žele prevesti u diskurs dnevne politike kakav u BiH imamo više od dvadeset godina. Sa druge strane, također je problematično nazivati ove događaje revolucijom, jer u strukturalnom smislu, ovaj bunt još uvijek ne ispunjava njene elemente.

 

Šta zaključiti za kraj? Jedan od sugovornika na Dnevniku 2 Radio-televizije Bosne i Hercegovine rekao je da je javnost pala na ispitu iz demokracije – ja bih prije rekao da su mediji ti koji su pali na tome ispitu, dokazavši da su bespogovorno u službi političkih elita. Nakon ovoga, o medijima i vlasti zasigurno ne možemo govoriti kao o dva različita entiteta, nego kao o jednom jedinstvenom projektu. Naravno, ne želim generalizirati jer postojao je manji broj onih medija koji su doista radili u interesu javnosti – to su mali, marginalni (ili marginalizirani?) mediji. Ipak, nadam se da će javnost pamtiti koji su mediji aktivno radili protiv nas – a javni svakako jesu – i to uvijek imati na pameti. A to je ona ista javnost na koju mediji apeliraju kada su njihova radna mjesta i tzv. „slobode“ ugrožene.