Senzacionalizam, površno i nedovoljno istražene teme, kao i govor mržnje – neke su od karakteristika medijskog izvještavanja o migracijama, navodi se u novom izvještaju "Moving Stories: International Review of How Media Cover Migration", kojeg je povodom Međunarodnog dana migranata objavila Mreža za etičko novinarstvo.

 

U drugom dijelu teksta o najvažnijim rezultatima novoobjavljenog istraživanja, čiji je cilj predstaviti sve nedostatke i poteškoće na koje su novinari nailazili prilikom izvještavanja o migrantskoj krizi, predstavljamo zabilježene prakse u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Kini.

 

 

Kako u Evropi, tako i u SAD-u, migracije su bile glavna tema mainstream medija tokom ljeta 2015. I dok je u Evropi, fokus bio stavljen na humanitarnu krizu historijskih proporcija, uz milione ljudi koji napuštaju svoja rodna mjesta bježeći od nasilja i represije, u SAD-u najviše se razgovaralo o legalnom statusu imigranata koji mirnim putem nastanjuju tu zemlju godinama. Zanimljivo je da je, za uvođenje teme migracija u javni diskurs u SAD-u, većim dijelom zaslužna samo jedna ličnost – kandidat za novog američkog predsjednika, Donald Trump. 

 

Trump je veoma brzo postao „dobra vijest“. Tokom ljetnog perioda, tri kablovske mreže u SAD-u, posvetile su gotovo dvaput više pažnje Trumpu nego bilo kojem drugom od 16 preostalih republikanskih kandidata, a većina medijskog prostora kojeg je dobio fokusirala se na njegovu ksenofobičnu antiimigracijsku retoriku. Na samom početku, izostalo je novinarsko argumentovano pobijanje tih ksenofobičnih tvrdnji, jer su one često djelovale više kao populistički Trumpov pristup predizbornoj kampanji, a manje kao ozbiljan politički govor. Ipak, kako je Trump s vremenom dobivao sate televizijskog prostora u kojem je kontinuirano ponavljao svoje neutemeljene tvrdnje, ankete su počele svjedočiti o njegovoj velikoj popularnosti među glasačima, a to je navelo i novinare da se ozbiljnije pozabave opovrgavanjem njegovih izjava.

 

Veoma popularne američke medijske ankete koje ispituju stav javnosti o određenim problemima, često su znale biti sasvim kontradiktorne. U maju 2008. godine, ankete koje su proveli CBS i New York Times svjedočile su o tome da 69 posto američkih građana preferira progon nedokumentovanih migranata. Mjesec nakon toga, anketa NBC-ja i Wall Street Journala pokazala je da se 85 posto Amerikanaca ipak protivi deportaciji više od 10 miliona imigranata.

 

Slična situacija se ponavlja sedam godina kasnije, kada Pew Research Center provodi anketu koja potvrđuje da 72 posto Amerikanaca smatra da nedokumentovani imigranti trebaju ostati u SAD-u, u slučaju da ispune određene pravne zahtjeve. Nekoliko mjeseci poslije, anketa među republikanskim biračima pokazuje veliko slaganje sa negativnom politikom Donalda Trumpa prema imigrantima.

 

Postavlja se pitanje otkud ovako različita mišljenja u tako kratkom periodu, i čini se da odgovor leži u načinu na koji je pitanje postavljeno. Naime, ukoliko postavite pitanje da li imigranti koji su prekršili zakon trebaju biti kažnjeni i deportovani, velika većina će odgovoriti sa da, ali ako ispitanike pitate da li bi trebalo nasilno protjerati milione stranih radnika i njihovih porodica – tada će većina reći ne.

 

 

Iako je Australija zemlja migranata i multikulturalna sredina u kojoj živi oko 28 procenata stanovnika rođenih u 200 drugih zemalja širom svijeta, može se reći da je priča o migracijama uveliko odsutna iz medijskog prostora, i čini se da se australski mediji, bilo da je riječ o zabavnom ili informativnom sadržaju, fokusiraju na samo jedan segment društva.

 

Kao i u ostalim dijelovima svijeta, i u Australiji je posebno mjesto u medijima dobila tema migranata muslimana, sa značajnim osvrtom na religijske slobode i prava žena. Većina novinara prioritet je stavila upravo na pitanje prava žena kako u islamskim zajednicama, tako i na generalni utjecaj koji islam ima na tu oblast. Uočljivo je bilo i da su mnogi novinari izbjegavali pisati o problematici islama kako bi spriječili da budu viđeni kao neko ko podržava napade na muslimane, a te praznine su, na neki način, popunili socijalni mediji. 

 

Nakon talačke krize i opsade koju je u Sydneyju, u decembru 2014. godine, izveo napadač s iranskim porijeklom doveden u vezu s ISIS-om, došlo je do povećanog uznemiravanja muslimana u javnom prijevozu, posebno žena koje nose hidžab. Kako bi iskazali solidarnost sa muslimanima u svojoj zajednici, stanovnici Australije raširili su Twitterom i drugim društvenim mrežama hashtag #illridewithyou. Oko 150.000 ljudi ponudilo je na taj način prijevoz muslimanima koji su bili u strahu od nastavka uznemiravanja.

 

 

Interes za veliki broj radnika migranata u Kini, koji predstavljaju jedan vid „nevidljivog“ sloja kineskog društva, u medijima se javlja pretežno u kontekstu njihovog značaja za ekonomski napredak države. Generalno, mediji te ljude doživljavaju samo kao kolektivni izvor jeftine radne snage koja doprinosi urbanom razvoju. Činjenica je da medije u Kini, uključujući i news portale, snažno kontroliše centralna vlada zemlje, čija se politika prema migrantima zasniva na njihovom posmatranju kao doprinosioca ekonomskom rastu, a ne kao ravnopravnih članova društva koji će u gradovima u kojima rade ostati dugoročno. 

 

„Hukou“ sistem koji vlada u Kini, zahtijeva od svih građana da se registruju u mjestu svog rođenja, koje kasnije postaje jedino mjesto u kojem mogu pristupiti javnim uslugama i beneficijama, kakve su školovanje i zdravstvena zaštita. Samo ponekad mediji skreću pažnju na to kakvu patnju takav sistem uzrokuje stanovnicima koji su rođeni u seoskim sredinama i koji se u Kini tretiraju kao građani druge klase.

 

Generalno, priča o migracijama nađe svoj prostor u medijima jednom godišnje – za vrijeme Proljetnog festivala, tokom kojeg 175 miliona radnika putuje svojim kućama. Iako je tradicija masovnog putovanja prvi put zabilježena još 1980. godine, kineski mediji i dalje, svake godine, upriliče puno pokrivanje te priče. Ipak, malo toga se kaže o stvarnim patnjama i poteškoćama putnika, a nema ni sagledavanja šire perspektive o tome da li su takva ogromna kretanja dobra ili loša. Kao izuzetak može se izdvojiti magazin YazhouZhoukan (Asia Weekly) kojeg objavljuju u Hong Kongu, i koji prilikom pokrivanja priče o Proljetnom festivalu nastoji vijest opskrbiti stvarnim informacijama. Tako je izdanje sa početka 2015. godine posvetilo deset strana magazina toj temi, s ciljem da ispriča pet različitih priča koje su bazirane na različite aspekte putovanja kući – opasnosti na putu, nade migranata i stvarnost s kojom se suočavaju.