Tekst Aleksandra Trifunovića "Silovanje, lajku radovanje" originalno je objavljen na Buka portalu, a prenosimo ga uz dozvolu autora.

Foto (ParentingTodaysKids)

Oteli djevojčicu ispred škole, tri dana je držali zarobljenu i silovali je - naslov kojim su gotovo svi BiH mediji gledaoce i čitaoce šokirali danima, dodajući svakodnevno nove detalje.

Ti detalji, koji su dodatno zgražavali publiku, istovremeno su raspirivali maštu, anonimnih, ali i uredno potpisanih komentatora po portalima, čiji su prijedlozi kazni za počinitelje često bili jednako gnusni kao i sama vijest.

Par dana kasnije, ti isti mediji javljaju, manje pompezno doduše, da je sve bilo izmišljotina. Samo jedan mali detalj nije bio izmišljen - imena učesnika ove priče, kao i sela u kojem žive. Bez ikakvog objašnjenja, izvinjenja i sa mnogo manjim naslovima, demant je prošao kako već demanti prolaze - nezapaženo. Publiku to jednostavno ne zanima.

Ispostavilo se da ni ovako veliki propust profesije nije poslužio kao lekcija novinarstvu. Naprotiv.

Samo dan nakon ove medijske egzibicije, u Rusiji je pao avion. U ovoj teškoj tragediji poginuli su svi putnici na letu. Ovdašnjim medijima to nije bilo dovoljno za vijest. Pored naslova o padu aviona, dodat je info da zainteresovani mogu da pogledaju i snimak pada, umjesto kojeg je stavljen zamjenski video zapis jedne druge, jednako tragične avionske nesreće.

Katastrofa je, tako, uz pomoć novih tehnologija, učinjena ”privlačnijom” za čitaoce jer su mogli i da je pogledaju. Katastrofa i tragedija u medijskom prostoru imaju jednokratnu i vremenski ograničenu upotrebljivost vezanu isključivo za atraktivnost naslova.

A u nesreći koja je snašla ovo društvo prije 20 godina, i koja još traje, valjda je rijedak ventil znati da je, eto, neko još nesrećniji od nas.

Prije objavljivanja gore pomenutog teksta o silovanju, šteta se mogla izbjeći relativno malim i logičnim naporom - da je pisac tih izmišljenih redova pošao od sebe. I novinari/ke žive okruženi porodicom i njima dragim ljudima. Potrebno je samo na trenutak prije objave ovakve izmišljotine da zamisle da su oni, ili neko njima blizak, na jednoj ili drugoj strani ovakve priče. Svejedno.

Da prije pisanja narednog sličnog teksta zamisle posljedice koje je ovako brutalno plasirana neistina imala na život ljudi koji se u njoj pominju, djevojčice koja je silovana, onoga ko je silovao, sela u kom se to desilo.

Posljedice ovako bahate i neodgovorne prakse mogu biti i već jesu opasne.

One jednostavno znače da nekom ovakva vrsta novinarstva, i ukusa publike, može u jednom danu potpuno uništiti sve ostale dane života, a da niko za to ne snosi odgovornost.

Poređenja radi, da je u bilo kojoj uređenoj državi juče objavljena ovako strašna, a netačna vijest, ti mediji bi danas skupljali milione evra za isplatu odštete. Zato im se ovakvi propusti rijetko dešavaju. Zato svaku vijest provjeravaju sa advokatima.

Etika se podrazumijeva, ali nesigurnost ljudskog materijala osigurava se efikasnošću sistema po najbolnijem mjestu današnjice - džepu.

Našoj državi neregulisano stanje u ovoj oblasti odgovara. Jer, ako bolje razmislite, nema lakšeg načina da sutra eliminišete političkog protivnika. Demante, dokazano je, niko ne čita. A sudovi su tako spori da se šteta koju nekom načiniš danas ispravi onda kada to više nikom ništa ne znači, a i izbori su do tada uveliko prošli. 

Ako želimo da živimo u koliko-toliko normalnom društvu, moraćemo jedni drugima postaviti pitanje - ima li u medijima i među publikom ove zemlje imalo stida, mjere, roditeljstva, vaspitanja, kulture, onog davno zaboravljenog osjećaja crvenila i srama umjesto drugog ili je sve spalo na postpornografsko podilaženje rulji i najnižim strastima.

Jer ako je na kraju bitan samo podatak o gledanosti, čitanosti, broju lajkova i šerovanja ovakvih grozota i ako samo tako mediji mogu da opstanu, jer samo to zanima publiku, onda će istorijska zabilješka o doprinosu ovog društva civilizaciji biti kraća od poziva za pomoć morzeovom azbukom.