Gordana je kao i mnogi drugi koji neizravno imaju koristi od prostitucije, jednog od tradicionalnih poslova na tržnici Arizona. Ona je vlasnica restorana, prikladno nazvanog Koridor, i ona ne vidi nikakve žrtve u tom restoranu iako u tom trenutku, hodajući nesigurnim koracima na visokim potpeticama, u restoran ulazi nekoliko prostitutki iz istočne Evrope.

«One su znale što ih ovdje čeka.», kaže Gordana sjedajući za stol. Dok svoje nokte premazuje debelim slojem jarko narančastoga laka ona kaže: «Ma nemojte vi meni pričati o žrtvama. Nema tu nikakvih žrtava»

Koridor se nalazi nekoliko kilometara od tržnice u Distriktu Brčko, na skretanju pored ceste Županja – Tuzla. Područje je poznato kao «ničija zemlja» koju je 1999. napravio OHR i time stvorio vlast u kojoj sudjeluju sve tri nacionalne strane.

Od kako se u žitnom polju raširila tržnica i na njoj preko 3000 kioska, OHR je pokušavao od toga napraviti model ekonomskog uspjeha za ostatak Bosne, pa čak i Balkana.

Ali tržnica je bila plodno tlo ne samo za poduzetnike svih nacionalnosti, nego i za organizirani kriminal.

Tržnica je uskoro postala odredište za mlade žene koje su silom dovođene iz istočne Evrope preko poroznih granica sjeverne Bosne sa Hrvatskom i Srbijom. Poslije ulaska u zemlju prodavane su kao seksualno roblje na tržnici Arizona.

Čini se da je upravo završena akcija međunarodnih i lokalnih vlasti trgovce ljudima samo prebacila u ilegalu i da ih nije protjerala sa tog područja. (vidi priču o trgovini ženama)

Gordana nije jedina koja te žene smatra samo još jednom ilegalnom poslovnom aktivnošću tržnice Arizona.

Neki od tamošnjih ljudi na vlasti čak smatraju da je za te žene Bosna odlična prilika da pobjegnu od ekonomske krize koja vlada u njihovim domovinama.

«Prostitucija ne mora biti nešto loše.», kaže Mirko Panić, predsjednik SDP-a, lokalne većinske partije. «Djevojke su tu da zarade novac, a klijenti da se zabave.»

Dvotjedna istraga sedmočlanog tima balkanskih reportera otkriva drugačiju priču. Od bivših prostitutki, koje su se nedavno oslobodile ropstva, i nevladinih organizacija koje ih prihvaćaju oni su saznali da su mnoge od žena sa tržnice na zastrašujući način stigle do Bosne. Po dolasku postajale su dio užasa koji je teško zamisliti na početku 21. stoljeća. (vidi popratnu priču «Dug povratak kući»)

Tatjana, dvadesetsedmogodišnja Moldavka sa kojom su reporteri razgovarali u skloništu u jugoistočnoj Bosni, dovežena je splavom preko Drine. Od 1999. šest puta su je prodali i kupili vlasnici različitih barova. Svaki put kada bi odbila poći još jednom vlasniku dobivala je batine, bila je primorana da pružajući seksualne usluge svakom od njih isplaćuje novac kojim ju je platio. Na krajuju je spasila policija. Sve to joj se dogodilo zato što je povjerovala izvjesnom Bosancu, sa kojim se upoznala preko prijateljice, da će u gradiću preko Drine zaraditi bogatstvo radeći kao konobarica.

Romana čak nije znala ni imena većine gradova u kojima je bila tokom svoje četverogodišnje odiseje po bosanskim noćnim barovima. Svakog je vlasnika molila neka je pusti da se vrati u njeno siromašno rumjunsko selo gdje je ostavila trogodišnju kćer. Stalno su joj govorili da će kćer vidjeti onda kada njima «odradi» ono što im duguje.

A sve to zbog čovjeka koji joj je ponudio nevjerovatno profitabilan posao u Italiji, zbog koga bi se morala odvojiti od svoje kćeri na samo nekoliko meseci.

Tu je i Natalija koju su reporteri upoznali u istom skloništu gdje i Tatjanu. Natalija je dvadesetjednogodišnja Ukrajinka koju nisu uspjeli intervjuirati jer bi počela plakati na svako spominjanje noćne more koja joj se dogodila u barovima oko Čapljine i Metkovića u Hercegovini. A sve to zbog.... nije nam uspjela reći zbog čega.

Pamela je jedina bivša prostitutka koja koristila svoje pravo ime u razgovoru sa reporterima. Ona je po nekima mjerilima «uspjela u životu» i pronašla svoje vlastito «sklonište».

Za razliku od drugih djevojaka dvadesetsedmogodišnja Pamela je imala sreće dospjevši u jedan od barova tržnice Arizona. Vlasnici je nikad nisu tjerali da «spava» sa onima koji joj se ne sviđaju. Možda zbog toga što je već imala iskustva u prostituciji prije nego što je došla u Bosnu.

Među onima kojima nikad nije rekla «ne» bio je i Matija Mišić, zemljoposjednik sa Arizone, inače lokalni kockar i redovni klijent. (vidi priču o Mišiću) Poslije četiri mjeseca «poslovnog» poznanstva ušli su u brak, a Pamela se iz bara preselila u Matijinu kuću.

«Za nju postoji Bog na nebu, a ja ovdje na zemlji.», kaže Mišić, smješkajući se Pameli, tokom razgovora u kavani koja se nalazi na njegovoj zemlji.

Koordinatori skloništa nevladinih organizacija kažu da je tanka linija koja razdvaja naizgled «dobrovoljnu» prostituciju od zle sudbine seksualnog roba.

«Neke od žena koje upadnu u mrežu trgovine na kraju prihvate činjenicu da se moraju prostituirati.», kaže Mara Radovanović, potpredjsednica LARE, ženske organizacije iz Bijeljine. «Jednostavno se slome pod pritiskom fizičkog i psihičkog zlostavljanja .»

I policija i predstavnici nevladinih organizacija kažu da je mreža organiziranog kriminala koja stoji iza trgovaca ženama izuzetno dobro organiziran sustav koji izmiče kontroli i međunarodnih snaga za provođenje zakona. Kakvu šansu onda imaju neiskusne, siromašne žene sa sela.

Uglavnom sve počinje od primamljive ponude koju upućuje stranac ili prijatelj nekog prijatelja.

Za Romanu je sve počelo jedne večeri kada je završavala svoju noćnu smjenu radeći kao konobarica u njenom malom rumunjskom gradu. Prišao joj je Viorel, njen poznanik, i započeo usputni razgovor koji se završio ponudom dobro plaćenog posla u Italiji. Njena plaća od 5 eura nije uspijevala pokriti ni najosnovnije potrebe za nju i njenu kćer. Prihvatila je Viorelovu ponudu bez razmišljanja.

Pamelin «dobrovoljni» odlazak u svijet prostitucije  počeo je tako što joj je jedan čovjek zaista htio pomoći. Njen muž, moskovski policajac, počeo je piti i tući ju čim su se vjenčali. Sklonište joj je pružio vlasnik jedne moskovske «saune», od koga je dobila sobu i posao čistačice. Ispostavilo se da je «sauna» zapravo bordel.

Pamelin život se promjenio kada se sauna zatvorila i kada joj je vlasnik ponudio da sa njim pođe u Beograd, gdje je navodno namjeravao otvoriti «bar».

Kada se ukrcala na vlak u Moskvi, Pamela je bila na putu ka Bosni, a ne ka Beogradu.

«Kada smo ušli u Bosnu tražila sam da mi vrati putovnicu, ali on to nije htio.», kaže Pamela. «Tog trenutka sam shvatila da sam ušla u lanac trgovine ženama.»

«Prije toga su do mene došle neke priče o trgovini, ali sam bila sigurna da se to meni ne može desiti», kaže ona.

Međutim, novije statistike američkog State Department-a citirane u izvještaju IOM-a (Međunarodne organizacije za migraciju) pokazuju da se 700.000 žena i djece širom svijeta svake godine nađe u toj situaciji.

IOM-ov izvještaj je pokušao da sakupi brojke iz službenih izvora i od nevladinih organizacija, ali brojke koje govore o žrtvama trgovine ipak su nepouzdane. Samo se mogu nagađati razmjeri tragedije u kojoj se nalaze mnoge mlade žene i djevojke iz istočne Evrope.

Prema istom izvještaju među tisućama žena koje svake godine dospiju u zapadnu Evropu jedna trećina dolazi sa Balkana.

Bosna je, kako izvještaj navodi, zbog priljeva gotovog međunarodnog novca postala i primamljivo odredište za trgovinu ženama.

Najčešće su žene iz bosanskih bordela porijeklom iz Moldove, odakle je i Tatjana.

Namamivši ih da napuste svoja rodna sela trgovci ih noću dovode na Drinu.

«Bojala sam se mraka i rijeke, koja je glasno udarala o bokove splavi.», sjeća se Tatjana svog prelaska Drine kod Zvornika. «Moja prijateljica Irina je bila jako pažljiva, držala me je za ruku i govorila da je posao konobarice koji me čeka u Bosni vrijedan straha koji trebam pretrpjeti.»

Romanu su prodali svodniku iz Bosne u Mađarskoj. On ju je dovezao do Drine gdje ju je preuzeo jedan od trgovaca. Iskrcala se na obali u blizini Bijeljine, popularnog mjesta za trgovce ženama.

Većina strankinja koje se nalaze u bosanskim noćnim barovima i motelima prelazi Drinu u bijeljinskom području, između Pavlovića ćuprije i Amalije, tvrdi glasnogovornik Ministarstva pravde Republike Srpske.

Lokalni stanovnici koji znaju što se događa ne rijeci slažu se sa tim.

«Drina je prilično plitka na tom dijelu, a obala je prekrivena šumom.», kaže Dragomir Mičić, stanovnik tog kraja. «Tokom ljeta vodostaj je tako nizak da je možeš pregaziti.»

Većina žena počinje da shvaća što im se dogodilo tek kada stignu na drugu stranu rijeke.

Za Pamelu koja je bila uvjerena da joj se to ne može dogoditi dolazak u Bosnu se pretvorio u pravu noćnu moru. «Plakala sam tri dana.», sjeća se ona sjedeći u kavani na tržnici napravljenoj na zemlji njenog muža. «Uzeli su mi sve kofere, odjeću, šminku i nakit. Imala sam samo bluzu i suknju. Odveli su me u klub Marlboro čiji je vlasnik za mene platio 1500 američkih dolara. Rekao mi je da moram raditi za njega dok mu ne vratim uloženi novac. Najprije sam radila kao plesačica, a potom i kao prostitutka.

Pamela je koristila svoje iskustvo i svoj uspjeh kod mušterija da bi preživjela. Ali za Romanu su i njen posao i njena uloga u njemu bili potpuno iznenađenje. Odveli su je u motel gdje su se već nalazile tri djevojke iz Rumunjske koje su joj rekle da će morati pružati seksualne usluge.

«Htjela sam pobjeći kući, ali to nije bilo moguće jer mi je gazda uzeo putovnicu.», kaže Romana. «Počela sam plakati i moliti gazdu da me pusti kući zbog moje trogodišnje kćeri.» Njene «kolegice» su joj objasnile da je bolje da zaboravi na dostojanstvo i gađenje i da sve to shvati kao način da zaradi novac.

Unatoč tome što vijesti često spominju masovne posjete SFOR-ovih vojnika bordelima kao jedan od glavnih poticaja cvjetanju prostitucije u Distriktu Brčko, Romana kaže da su njeni klijenti uglavnom bili iz tog kraja.

«Moj gazda je bio bivši policajac tako da sam sa njegovim prijateljima iz policije morala da idem bez novca.», kaže Romana. «Dobivali su besplatan seks, a gazda informacije o «iznenadnim» racijama.»

Moldavka Tatjana nikad nije vidjela raciju zato što su njeni vlasnici unaprijed znali kada će policija doći.

Tokom racija vlasnik je slao Tatjanu i većinu drugih djevojaka zajedno sa tjelohraniteljima u obližnju šumu. Samo su one kojih se htio osloboditi ostajale u baru.

Ponekad su i sami vlasnici prijavljivali one koje su smatrali «potrošenim». Ubrzo bi ih zamjenili «svježom robom» koja se prodavala na Arizoninom tržištu seksualnim robljem.

Bilo je gotovo nemoguće pobjeći iz bordela jer su ih pomno čuvali tjelohranitelji. Osim toga one nisu imale nikakve dokumente sa kojima bi mogle preći granicu i stići kući.

Tatjana je samo jednom pokušala pobjeći. Bilo je to dok je radila u jednom od barova na Arizoni. Klijent kojega je smatrala prijateljem obećao je da će je odvesti u policiju ako nekako uspije izaći iz bara.

Međutim kada se našla na zadnjem sjedalu policijskog automobila napokon u rukama nekoga tko ju je mogao vrati u Moldovu, policija ju je tim automobilom vratila njenom vlasniku.

Spašena je igrom slučaja kada su joj u toku jedne od rijetkih šetnji sa klijentom zaustavili radi rutinske kontrole dokumenata.

Akcija IPTF-a i lokalne policije je na bizaran način izbavila i Romanu.

Tokom prošle godine, kako govore statistike Misije Ujedinjenih Naroda, 106 vlasnika barova je bilo pod istragom, a 46 je optuženo. Ipak, nitko nije otišao u zatvor.

Akcija je međutim uplašila Romaninog posljednjeg vlasnika. Česte racije i savez između IPTF-a i lokalne policije naveli su ga da pošalje Romanu kući. Čak joj je platio i autobusnu kartu.

«Rekao mi je da ne želi ugrožavati svoj posao zbog mene.», kaže Romana. «Dao mi je 1000 eura i rekao mi da idem. Policija me je uhvatila na autobusnoj stanici.»

Pamelin brak sa Mišićem predstavlja svojevrstan bijeg jer joj daje odgovor na pitanje koje većina žrtava ne smije sebi ni postaviti.

Mogu li se vratiti kući, svojoj obitelji poslije svega što je bilo?

«Ne znam što ću raditi ako se vratim kući.», kaže Romana. «Nikada ne bih svojoj porodici mogla reći da sam radila po klubovima, oni to ne bi mogli prihvatiti. Hoće li me moja kćer prepoznati posle toliko vremena?»

Bijeljinski inspektor policije RS-a, koji je tražio da ostane anoniman, tvrdi da mnoge od tih žena koje stignu preko Drine kao roblje zaista nestanu u bosanskom lancu trgovine ljudima i nikad se ništa o njima ne sazna. Razlog je taj, on kaže, što trgovinu ženama u BiH većina ljudi smatra «zločinom bez žrtve».

Jusuf Trbić, bijeljinski ugostitelj, nije jedan od tih ljudi. On često čuje mišljenja poput onog koje ima vlasnica restorana Koridor. Bez obzira na sve prostitutkama u Distriktu Brčko svakako je bolje nego u njihovim siromašnim zemljama – Moldovi ili Ukrajini. On smatra da takvi stavovi možda predstavljaju način da se lokalnim ljudima omogući da zarade na prostituciji.

«Zapanjen sam načinom na koji ovdašnji ljudi govore o tim ženama.», kaže Trbić. «Ne samo da nisu u stanju da sa njima suosećaju, nego su jednostavno uvjereni da imaju božansko pravo da zlostavljaju svakoga tko nije kao oni.»