Bilo je ljeto 2001. godine, a sukob u koji je Balkan već uveliko utonuo je opasno bio na granici da bukne u Makedoniji. Borbe između makedonske vojske i policije, s jedne strane, i albanskih pobunjenika, s druge, su eskalirale i približavale su se glavnom gradu Skoplju.

Mile Bošnjakovski je u to vrijeme radio kao izvještač Kanala 5 u Skoplju. Jednog sparnog julskog dana, pokušavao je da se probije do linije fronta u Kumanovo u staroj ruskoj ladi sa neispravnim grijanjem koje nije moglo da se isključi. Sa njim su bili vozač, kamerman, jedan britanski novinar koji je izvještavao iz Makedonije i prevodilac. Grupa je prolazila kroz Aračinovo, jedno mirno selo samo nekoliko kilometara udaljeno od Skoplja.

Bošnjakovski i njegovi pratioci su vraćeni sa kontrolnog punkta na putu prema Kumanovu i rečeno im je da se vrate u Skoplje. Vozili su se nazad kroz Aračinovo, ali prije nego što su stigli do Skoplja, okrenuli su se nadajući se da će druga smjena na kontrolnom punktu možda biti više naklonjena i da će ih propustiti. I upravo ih je tad Bošnjakovski primijetio: tri albanska civila sa automatskim puškama. Odmah je znao da je rat stigao u Aračinovo, na sam prag glavnog grada - kakva vijest!

U njegovoj glavi su se najprije izmiješali instinkt novinara koji mu je govorio da to objavi i instinkt civila koji mu je govorio da bježi od opasnosti. Rekao je kamermanu da počne snimati iz kola, a vozaču je rekao da vozi iz grada što brže može. Kada su ostali shvatili šta je Bošnjakovski vidio, počeli su uzbuđeno da viču na makedonskom, tako da britanski novinar uopšte nije znao šta je uzrok toj zbrci.

"Na putu ka TV stanici, shvatio sam da imam izvrstan materijal za vijesti, ali sam isto tako tako shvatio da smo na ivici sante leda," rekao je Bošnjakovski.  Da li bi pobunjenike objavljivanje vijesti o njima natjeralo da stupe u akciju? Kako bi Makedonci iz Aračinova i Skoplja reagovali kada bi čuli da se među njih stigli naoružani albanski separatisti? Šta bi se desilo sa albanskom zajednicom u Aračinovu? Da li bi prilog o onome što je vidio upalio iskru sukoba u Aračinovu, ili čak u Skoplju?

Kada je lada na izdisaju stigla na sigurno van Aračinova, Bošnjakovski je objasnio Britancu Benu Koenu (Ben Cohen) šta je vidio. I Koen je smatrao da je bilo pametno da odu, i pitao je Bošnjakovskog šta namjerava dalje. Prva pomisao Makedonca je bila da vojnim vlastima prijavi šta je vidio, sa čim se Koen nije složio; uraditi tako nešto, smatrao je, bi značilo stati na jednu stranu u sukobu, što nije uloga jednog novinara. Bošnjakovski je upitao svog kolegu da li bi isto tako rekao da se nalazi u predgrađu Londona i da je vidio grupu irinih terorista naoružanih automatskim puškama. Koen je priznao da bi možda drugačije odgovorio.

"Kao građanin Republike Makedonije," razmišljao je Bošnjakovski, "trebalo bi da prijavim stvar vlastima. S druge strane, kao profesionalni novinar, moram imati priču. U tom trenutku, podvukao sam crtu pod svoju novinarsku ambiciju i odlučio da odustanem od priče i obratim se jednoj osobi iz Ministarstva unutrašnjih poslova koju sam dobro poznavao. Njegov odgovor je bio, U redu je, Mile, znamo da su albanski teroristi u selu. Da li je i taj njegov odgovor mogao biti predmet novinarskog istraživanja? Vjerovatno da. Međutim, to je nešto sasvim drugo."

Bošnjakovski nikada nije objavio svoj ekskluzivni materijal. Borbe na ulicama Aračinova su buknule nakon dvije sedmice. Vojni tenkovi, helikopteri i artiljerija su ušli u selo. Srećom, nije bilo civilnih žrtava, kaže Bošnjakovski.

Nakon izbijanja nasilja, Bošnjakovski je iz Aračinova poslao mnogo izvještaja. I dalje se pita da li je učinio pravu stvar odustajući od objavljivanja priče u trenutku kada je bio jedini novinar koji je za to znao.

“Ponekad se zapitam da li bi moja reakcija bila drugačija da sam se kao ratni izvještač zatekao u istoj situaciji, samo u stranoj zemlji?" rekao je. "Da li bih odustao od najnovije vijesti zbog mogućih civilnih žrtava? Jednostavno ne znam odgovor. Ako biste htjeli da vam dam hipotetični odgovor, vjerovatno bih rekao, da, objavio bih vijest i nakon toga živio sa posljedicama, ma kakve one bile. Međutim, ovo je samo hipotetički odgovor na hipotetičko pitanje. Naći se u stvarnoj situaciji je nešto sasvim drugo."

“Postoje stvari koje sam raščistio sam sa sobom: prvo, moj kolega Ben je bio u pravu kada je rekao da novinari nemaju ni naciju ni zemlju. Njihov narod su novinari, a njihova domovina je novinarstvo. Drugo: niko se nije rodio kao novinar, a dug je i težak put do rađanja pravog novinara".

Pitanja za diskusiju:

Da ste vi na mjestu Bošnjakovskog, da li biste objavili šta ste vidjeli u Aračinovu? Da li bi vaš odgovor bio drugačiji da ste isto to vidjeli u svojoj zemlji, u blizini vašeg grada?

Da li je Bošnjakovski trebao obavijesti vlasti o onome što je vidio u Aračinovu? Da li se Bošnjakovski, prijavivši ono što je vidio, preobratio iz novinara u vladinog agenta? Da li je na taj način stao na jednu od sukobljenih strana?

Da li bi novinari trebali da uzimaju u obzir svoju nacionalnost kada izvještavaju o sukobima? Da li bi trebalo da objavljuju ili zadržavaju informacije na osnovu toga kako će to uticati na trupe iz njihovih zemalja koje su uključene u sukob? Da li njihova etnička pripadnost treba imati uticaja?

Da li se standardi o izvještavanju razlikuju za lokalne novinare koji izvještavaju o sukobu i za strane dopisnike koji izvještavaju o tom istom sukobu?

Da li bi novinari trebali da uzmu u obzir efekat koji njihovo izvještavanje ima na nedužne ljude, kao što je to Bošnjakovski uradio? Da li je uloga novinara da samo objavljuje istinu bez obzira na posljedice, ili da djeluje kao filter naspram javnosti, objavljujući ili zadržavajući informacije u nadi da će doprinijeti miru i blagostanju?

Da li bi bilo nekih potencijalno negativnih posljedica da je Bošnjakovski odlučio da ne prijavi šta je vidio? Da li su stanovnici Aračinova i Skoplja imali pravo znati da se među njima nalaze naoružani pobunjenici? Ili je Bošnjakovski bio u pravu kada je mislio da će objavljivanje te vijesti dovestio do eskalacije nasilja?

Da li su novinari uvijek prvo novinari, a tek onda građani?