Elektronska verzija “smeđe koverte”

Elektronska verzija “smeđe koverte”

Dok osnivač organizacije WikiLeaks, Julian Assange, u londonskom pritvoru očekuje moguće izručenje Švedskoj gdje ga vlasti terete za navodno silovanje, informacije iz stotina hiljada tajnih američkih diplomatskih dopisa cure istim intenzitetom kao i prethodnih sedmica.

Američka vlast, željna da zaustavi WikiLeaksov naizgled nepresušni izvor, traži zakon po kojem bi mogla krivično goniti Assange-a. Neki političari izvinjavaju se jedni drugima, posramljeni nakon što su njihova privatna - a diplomatski nepodobna - mišljenja o međunarodnim partnerima dospjela na svjetlo dana. Drugi se, pak, kiselo smiju novinarskim pitanjima o vlastitim gafovima koje je objelodanio WikiLeaks, odbijajući svaki komentar.

Širom svijeta vode se polemike o tome da li je Assange kriminalac ili heroj, može li se vjerovati svemu što se pročita, da li će objava određenih depeša ugroziti međunarodne diplomatske odnose i ljudske živote, te koje tajne nikad ne smiju postati javne.

Od ratova do tračeva: kratka istorija WikiLeaks-a

WikiLeaks postoji već tri godine. Njegov idejni tvorac je Julian Assange, australski državljanin sa bezbroj međunarodnih adresa. Do sada, WikiLeaks je, između ostalog, objavio desetine hiljada tajnih vojnih izvještaja o ratovima u Iraku i Afganistanu, protokole iz zatvora Guantanamo Bay te sadržaje ličnih e-maila američke predsjedničke kandidatkinje Sarah Palin.

U aprilu, WikiLeaks je uzburkao javnost objavom video snimka koji prikazuje kako američki vojnici iz helikoptera ubijaju iračane na bagdadskoj ulici 2007. Američki obavještajni analitičar, 23-trogodišnji vojnik Bradley Manning, trenutno je u pritvoru zbog kopiranja i objavljivanja ovog snimka kao i 90,000 tajnih dokumenata o ratu u Afganistanu.

Posljednju „bombu“ u ratu za slobodu informacija Assange je bacio krajem novembra, kada je WikiLeaks objavio novi paket, od oko 250,000 dopisa američkih ambasada širom svijeta. Tako je javnost, između ostalog, saznala da je američka državna tajnica Hillary Clinton špijunirala generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija Ban Ki-moona te da je zapisala da je Saudijska Arabija najveći svjetski finansijer islamskih terorističkih organizacija poput Talibana i Lashkar-e-taibe. Objavljene su i informacije da je Saudijska Arabija tražila od Sjedinjenih Američkih Država da bombarduje Iran, dok Iran navodno finansira brojne vojne i religijske vođe iz Afganistana i trenira vojnike Talibana. A bivši australski premijer Kevin Rudd ( sada ministar inostranih poslova) navodno je savjetovao Clintonovu da koristi silu protiv Kine u slučaju da se ova zemlja ne bude željela integrisati u međunarodnu zajednicu.

Osim depeša od međunarodnog značaja, našao se i poneki kuloarski trač, sa svjetskim državnicima u glavnim ulogama. Ako je vjerovati dopisima, njemačka kancelarka Angela Merkel je „teflon“ političarka koja izbjegava konflikt, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy impulsivan i hiperaktivan autokrat, a ruski predsjednik Vladimir Putin „mafijaš na čelu mafijaške države“, koji razvija dubiozni privatni biznis sa bliskim prijateljem, talijanskim predsjednikom Silviom Berlusconijem, ljubiteljem „divljih zabava“.

Istina i njeni novi emiteri

Osim depeša prvobitno objavljenih na WikiLeaksu – o kojima su kasnije izvještavale medijske kuće širom svijeta – ova organizacija omogućila je ekskluzivnu objavu određenih dokumenata probranim dnevnim novinama  kao što su američki New York Times, engleski Guardian, njemački Der Spiegel, španjolski El Pais te, skorije, australski The Age i The Sydney Morning Herald.

Dok se vode polemike da li i na koji način treba Assange-a pravno spriječiti od budućih objava tajnih dokumenata, postavlja se pitanje da li će autori tekstova u gore navedenim novinskim kućama, odnosno njihovi urednici, također biti krivično gonjeni i po kojoj osnovi.

Dok se vode polemike da li i na koji način treba Assange-a pravno spriječiti od budućih objava tajnih dokumenata, postavlja se pitanje da li će autori tekstova u probranim dnevnim novinama kojima je WikiLeaks omogućio je ekskluzivnu objavu određenih dokumenata kao što su američki New York Times, engleski Guardian, njemački Der Spiegel, španjolski El Pais te, skorije, australski The Age i The Sydney Morning Herald, odnosno njihovi urednici, također biti krivično gonjeni i po kojoj osnovi.
Ako na momenat ostavimo na stranu rasprave o sadržaju tajnih depeša i mogućem ugrožavanju nacionalne sigurnosti, činjenica je da istraživački novinari decenijama rade ovo što WikiLeaks radi danas. Informacije koje je Assange dobio iz svojih izvora su elektronska verzija “smeđe koverte”. Novinari širom svijeta decenijama primaju tajne dokumente iz raznih izvora, uključujući i diplomatske, da bi objelodanili ponekad sumnjive radnje vlasti u svojim državama i omogućili građanima da budu što bolje informisani o djelima svojih političkih zastupnika.

Više čitalaca po prvi put je saznalo o sadržaju tajnih dopisa preko tradicionalnih medija nego direktno sa WikiLeaks internet stranice. Postojanje ovog portala, međutim, omogućilo je širenje informacija ali i za sobom povuklo niz etičkih, pravnih i novinarskih pitanja.

Prije nego što je uhapšen u Londonu, Assange je napisao kolumnu za australski dnevnik The Australian, u kojoj je pojasnio da je ideja koja je utemeljila njegovu organizaciju korištenje interneta za “novi način izvještavanja istine.”

“Mi sarađujemo sa drugim medijskim organizacijama da ljudima predstavimo vijesti, ali također i da dokažemo da su istinite. Naučno novinarstvo omogućava vam da pročitate vijest, zatim da na internetu pronađete originalni dokument na kojem je vijest zasnovana. Tako sami možete zaključiti: Je li priča istinita? Da li je novinar pravilno prenio vijest?“

Na pitanje da li su baš sve informacije sadržane u depešama istinite – uključujući neke od sočnijih tračeva o svjetskim liderima – nemoguće je odgovoriti jer državnici odbijaju komentirati.

Određene informacije koje je WikiLeaks otkrio – kao što je irački video snimak – očigledno su od javnog interesa. Mnogo je teže, međutim, opravdati objavljivanje imena NATO-vih doušnika u Afganistanu, čime se, kako američke vlasti tvrde, povećao rizik da će ih ubiti Talibani. No Assange tvrdi da je Pentagon izjavio da nema dokaza da su WikiLeaks-ovi izvještaji ugrozili ičiji život u Afganistanu, dok je NATO u Kabulu to isto potvrdio CNN-u.

Ko je, i zašto, kriv?

Dok je očigledno ilegalno da državni službenik ovlašten da posjeduje tajne dokumente iste preda WikiLeaksu, nejasno je zašto je ilegalno da WikiLeaks objelodani te dokumente. Američke vlasti još uvijek nagađaju kakvu bi krivičnu prijavu podnijeli protiv Assange-a dok užurbano pokušavaju zaustaviti međunarodni protok tajnih dokumenata.

Od 1917., po američkom zakonu o špijunaži, nezakonito je „namjerno komunicirati” tajne državne informacije koje mogu ugroziti nacionalnu sigurnost. Međutim, američke vlasti tradicionalno su do sada poštovale prvi amandman svog Ustava, po kojem je garantovana sloboda govora i štampe, mada je nejasno da li bi američko pravosuđe smatralo Assange-a novinarom.
Američki državni odvjetnik Eric Holder spominje mogućnost da se australskog državljanina goni za špijunažu – krivično djelo za koje je maksimalna kazna smrtna – ili bar za posjedovanje ukradenih predmeta.

Činjenica da američki pravosudni organi još uvijek nisu u stanju decidno reći o kakvom se navodnom krivičnom djelu radi ukazuje na to da su se i oni, kao i  svjetski diplomati, našli u nebranom grožđu u aferi WikiLeaks.

Od 1917., po američkom zakonu o špijunaži, nezakonito je „namjerno komunicirati” tajne državne informacije koje mogu ugroziti nacionalnu sigurnost. Međutim, američke vlasti su do sada tradicionalno poštovale prvi amandman svog Ustava, po kojem je garantovana sloboda govora i štampe, mada je nejasno da li bi američko pravosuđe smatralo Assange-a novinarom.
Američki Vrhovni Sud rekao je da je „nedužni primalac nezakonitih informacija” obično zaštićen ako objavi iste. Ako Assange može dokazati da nije tražio – već samo dobio – tajne informacije iz svojih izvora, po zakonu je “na čistom”.

Dodatna komplikacijama američkoj istrazi je mogućnost da Assange iz Engleske bude izručen Švedskoj zbog navoda o silovanju na tlu te zemlje. Ako bi SAD u budućnosti tražila njegovu ekstradiciju u Ameriku zbog krivičnog djela špijunaže, Švedska se ne bi složila. Nils Rekke, šef pravne službe švedskog tužilaštva rekao je na press konferenciji u Stockholmu da su krivična djela političke ili vojne prirode isključena iz američko-švedskog ugovora o ekstradiciji. Dodao je da bilo kakav zahtjev za ekstradiciju mora biti temeljen na čvrstim dokazima te da krivično djelo za koje se optuženi tereti također mora biti kažnjivo po švedskom zakonu.

Australska premijerka Julia Gillard također je izjavila da je „kamen temeljac” Assange-ovih djela “nezakonita radnja”, no ovu tvrdnju nije bila u stanju pojasniti. Australski ministar pravosuđa Robert McClelland još i prije Assange-ovog hapšenja rekao je da i australske vlasti istražuju mogućnost podnošenja krivične prijave protiv svoga drzavljanina.

Politička realnost

Mnogi politički komentatori u zapadnoj štampi tvrde da afera WikiLeaks neće promijeniti ama baš ništa u međunarodnim političkim odnosima. „Nepodobnih“ depeša uvijek je bilo i biće, kažu, a ostaje da se vidi hoće li ijedan diplomat – ili čak političar – izgubiti funkciju zbog sramotnih tajnih dopisa.

A i kad taj izvor presuši, incidenti poput afere WikiLeaks će se i ubuduće povremeno dešavati putem elektronskih upada. Jer uvijek neko negdje ima pristup nekim tajnim informacijama. Sve što je potrebno je još jedan izvor poput vojnika Manning-a i još jedan izdavač poput Assange-a.
U Australiji, na primjer, ovih dana je objavljena serija depeša američke ambasade gotovo pogubnih za politički opstanak ministra inostranih poslova Kevin Rudd-a, a koje govore o njegovom (ne)diplomatskom ponašanju u vrijeme kada je bio državni premijer. Rudd, predstavljen u dopisima kao arogantni autokrata, australskim medijima rekao je da ga je „iskreno, baš briga” za te navode, dok su premijerka Gillard, gđa Clinton i novi američki ambasador u Australiji Jeff Bleich požurili da ga pohvale kao vrsnog državnika.

Moguće je da, barem kratkoročno, diplomati neće biti toliko iskreni u tajnim dopisima koliko su bili do sada.  Također je moguće, da će, barem kratkoročno, američke agencije biti opreznije prilikom razmjenjivanja informacija sa drugim zemljama.

Ostaje da se vidi hoće li SAD učiniti išta da promijeni svoja pravila o pristupu tajnim informacijama, s obzirom da je dokumente koje je WikiLeaks-u navodno predao vojnik Manning legalno moglo vidjeti još barem milion američkih državnih službenika.

Jedno je sigurno. Bez obzira na moguće krivične prijave protiv Assange-a, WikiLeaks će nastaviti sa radom.  „ Stigli smo do broja 301 a postoji 250,000 tajnih dopisa,“ Assange-ov advokat Mark Stephens rekao je novinarima u Londonu.

A i kad taj izvor presuši, incidenti poput afere WikiLeaks će se i ubuduće povremeno dešavati putem elektronskih upada. Jer uvijek neko negdje ima pristup nekim tajnim informacijama. Sve što je potrebno je još jedan izvor poput vojnika Manning-a i još jedan izdavač poput Assange-a.

Selma Milovanović je novinarka australskog dnevnog lista The Age