Mnogi novinari misle da je Zakon o slobodi pristupa informacijama zakon za novinare, no novinari po tom zakonu nemaju nikakve posebne privilegije. Ovaj zakon omogućava slobodan pristup informacijama u posjedu javnih vlasti svima – svim fizičkim i pravnim licima (kako piše u Zakonu), to jest svim građanima, organizacijama, udruženjima, preduzećima... No to je tek jedna od zabluda.

Novinari i zakoni o slobodi pristupa informacijama

Zablude su nekad dobrodošle, ali nikad ako ostanu predugo

U svijetu je 28. septembra/rujan obilježen kao međunarodni dan prava na slobodan pristup informacijama. Obilježen je i u zemljama bivše Jugoslavije, iako više u krugu novinara i nevladinih organizacija nego u zvaničnim državnim institucijama. Ali, bolje ikako nego nikako.

Novinari su se posebno angažirali. Zvali su dužnosnike, tražili i snimali razgovore, objavljivali vlastite analize.

Da i sam nisam bio onaj koga su novinari tražili i citirali, rekao bih da je to bila prava stvar. Ali, kako znam i tu drugu dimenziju, jer su meni postavljali pitanja, moram priznati da sam se malo i zabrinuo kad sam uvidio da stara zabluda, koja traje od prvih rasprava o ovom zakonu, živi i danas, četiri-pet godina nakon toga. I da nije jedina.

Je li ovo zakon za novinare?

Ovo je zaista prva zabluda koju su stvorili i političari, kao i novinari, a javnost manje-više prihvatila, kao što prihvata i druge slične stvari.

Kako je ona nastala? Objašnjenje je koliko jednostavno, toliko i logično. Desilo se to zbog samog imena zakona (Zakon o slobodi pristupa informacijama). A kad je već o informacijama riječ, prva asocijacija vas razumljivo vodi do - novinara.

Odgovor je kratak i jasan: naravno, ovo nije zakon za novinare. Istina je zapravo sasvim suprotna. U sva tri zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini – tri zato što jedan postoji na državnom nivou i druga dva na entitetskim, iako među njima nema gotovo nikakve bitne razlike – novinari, urednici, mediji (štampa, radio, televizija) ne pominju se čak nijednom rječju!

Nema ih, ali treba dodati – i ne treba da budu tu. Iz sasvim razumljivih razloga.

Ovo, naime, nije zakon za novinare i novinari po njemu nemaju nikakve posebne privilegije. Ovo je u stvari zakon koji omogućava slobodan pristup informacijama u posjedu javnih vlasti svima – svim fizičkim i pravnim licima (kako piše u Zakonu), to jest svim građanima, organizacijama, udruženjima, preduzećima...

A onda dolazi niz novih pitanja: 

Kako građani mogu imati jednaka prava kao i novinari?

Odgovor je ponovno kratak i jednostavan. Pravo na informaciju je autentično pravo koje pripada svakom čovjeku, dakle svakom građaninu. Ono je zagarantovano međunarodnim standardima (Univerzalna konvencija o zaštiti ljudskih prava, Evropska konvencija o temeljnim slobodama i ljudskim pravima), ali i u domaćem pravu svake zemlje. U ustavima i u zakonima o slobodi pristupa informacijama.

Šta više, ovo pravo na slobodan pristup informacijama nije ograničeno na državljane određene zemlje (u ovom slučaju, na državljane Bosne i Hercegovine). Dakle, i stranci mogu, pod jednakim uslovima, postavljati ovaj zahtjev i dobiti tražene informacije. 

Zar novinari ne bi trebalo da imaju prednost, oni pišu za sve? 

Novinari svakako imaju profesionalnu obavezu da javnosti pružaju informacije, za što već postoji cijeli sistem pravnih regula i međunarodnih standarda koji im to omogućavaju.

Izuzetak je samo ovaj zakon o slobodnom pristupu informacijama (naprijed je rečeno i zašto!).

Naravno, mogu i novinari da se pozivaju na ovaj Zakon, ali to ne bi trebalo da čine prečesto, jer to nije nužno i, šta više, moglo bi im vezivati ruke. Znate već, treba pismeni zahtjev, onda čekanje na neke rokove...

Kad bi novinari tako radili, ne bi bilo ni sutrašnjih novina, ni večerašnjih tv i radio dnevnika. Zakon o slobodi pristupa informacijama novinarima neće osigurati vijest koju će zatražiti prijepodne i objaviti uveče! Za takvo što im ne treba ovaj zakon.

Ali, ovaj zakon će im osigurati vijest do koje, bez njega, nikad ne bi došli. Najčešće će im dati i mnogo više od vijesti, pa i zaštitu od tužbe za klevetu!

Novinari se na ovaj zakon pozivaju u stvari samo u slučajevima kad rade istraživačke teme i kad trebaju informacije do kojih ne mogu doći redovnim putem, ili informacije koje treba potkrijepiti izvjesnim dokumentima i tome slično.

Primjer: ako je u revizorskom izvještaju o finansijama u Predsjedništvu BiH napisano da službeni automobil jednog od članova «troši i benzin i dizel» (isti automobil!), eto prilike za novinare da traže račun o plaćanju – goriva. Na svakom računu treba da bude i registarska tablica vozila, mjesto sipanja i vrsta goriva!

Da li je iko tražio te račune? Ili putne naloge, pravdanja dnevnica, kopije uplatnica...? Ili novinari misle da je to teško dobiti i zato ni ne traže?

Znači, Zakon i nije baš koristan za novinare?

Još jedna zabluda koja je posljedica bezrazložnog razočarenja. Novinari često misle da je dovoljno pomenuti ovaj zakon i onda od «političara» dobiti svaku izjavu koju požele. Ili da je dovoljno nazvati nekoga telefonom, pomenuti Zakon - i dobiti hrpu informacija.

Nije dovoljno i Zakon se ne odnosi na takvu vrstu komunikacije novinara i javnih dužnosnika. Lica koja imaju visoke državničke i političke funkcije obavezna su da redovno pružaju sve informacije novinarima, ali ne zato što ih na to obavezuje ovaj zakon, već zato što je ta obaveza sastavni dio njihove funkcije i odgovornosti javnosti.

Ali, ako se ne treba pozivati na ovaj zakon u svakodnevnom radu, ne znači da on nije koristan – u svakodnevnom radu. Naime, s ovim zakonom se znatno proširuje krug novinarskih izvora. To mogu u većoj mjeri nego dosad biti nevladina udruženja, komericijalne organizacije, pa i sami građani koji su tražili i dobili (ili nisu dobili) informacije.

Prema američkim statistikama (SAD su prva zemlja koja je još sredinom šezdesetih godina dobila ovu vrstu zakona), novinari u prosjeku godišnje izravno postavljaju tek oko pet-šest procenata svih zahtjeva upućenih vlastima (na prvom su mjestu komercijalne organizacije, potom nevladina udruženja), ali objavljuju i do 15 procenata informacija dobijenih na ovaj način.

Da li su političari nedodirljivi?

Iako iskustvo govori da s političarima i vlastima nikad nisi načistu, pa i kad imaš ovakav zakon kao što je ovaj, ipak glavu gore: isplati se biti uporan! Traži, traži i opet traži... A ako ni tada ne pomaže, traži pomoć – Ombudsmena. Dosad je zabilježen samo jedan slučaj odbijanja kad su intervenisali Ombudsmeni (i zato ima lijek: tužba sudu!).

Ovo su ipak upozorenja za slučaj da stvar krene naopako (nikad se ne zna). Ali, vidjećete, postupak podnošenja zahtjeva i dobijanja informacija i nije tako komplikovan i u većini slučajeva vlasti brzo reaguju. Općina Centar (Sarajevo) u 90 posto slučajeva daje tražene informacije u roku od 24 do 48 sati, takođe i Vlada Federacije...

Ipak, neke su zablude i korisne?

Prva zabluda koja se pojavila u vezi sa ovim zakonom bila je prisutna među političarima i prije njegovog donošenja. Neki su, naime, ovaj zakon povezali s novinarima (o čemu je riječi bilo u početku teksta), čemu su se čak i obradovali.

Oni su, naime, shvatili da će ovaj zakon «konačno uvesti pravi red» i da će ih «osloboditi od nasrtljivih novinara». Kao, sad će i novinari morasti da pišu zahtjeve i da čekaju danima dok ne dobiju odgovor. «Neće više moći da me zovu u bilo koje doba dana ili noći», obradovala se jedna ministarka u Vladi kantona Sarajevo.

Uzalud se radovala... Dok su političari shvatili da su u krivu i za njih glasali s obje ruke, zakoni su glatko prošli u parlamentima oba entiteta i na državnom nivou Bosne i Hercegovine. Zapravo, nijedan zakon prije a ni poslije ovog nije prošao tako glatko i bez glasa protivljenja!

Korisna je još jedna zabluda koju posredno podržavaju novinari. Kako u slučajevima neispunjavanja obaveza javnih vlasti određenu ulogu imaju i ombudsmeni – koji mogu intervenirati i davati preporuke – neki su se novinari dosjetili i u slučajevima kad zaista podnose pismeni zahtjev za pristup informacijama napišu: «Kopija dostavljena Ombudsmenima Federacije».

Mala varka – veliki razultat: u većini slučajeva ona pomaže, jer vlasti baš i ne vole da sebi na leđa natovare i ombudsmene povrh onoga ko nešto traži. Pa kad već moraju, onda to i urade...