Autor teksta, doktor znanosti i voditelj Medijskog istraživačkog centra Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, analizira izvještavanje novih medija o dešavanjima u Širokom Brijegu.

Nasilje na sportskim borilištima predstavlja sociološki fenomen koji se proučava desetljećima, a rezultati istraživanja o uzrocima i posljedicama su toliko različiti da se preporuke za njegovo prevladavanje teško mogu provesti. Medijski prikaz nasilja povezanog sa sportskim natjecanjima proučava se podjednako dugo i s, nažalost,  s isto tako raznolikim rezultatima. Jedino oko čega su  mnogi sociolozi suglasni je da svako društvo ima svoje specifičnosti pa i navijačko nasilje treba promatrati u širem kontekstu toga društva ili društava koje graniče teritorijem, a vežu ih i dublje povijesne veze poput nacionalnih, kulturnih, povijesnih, religijskih, jezičnih…

U ovome je slučaju uputno istražiti medijsko prikazivanje navijačkog nasilja koje je kulminiralo smrću navijača Sarajeva Vedrana Puljića u Širokom Brijegu 4. listopada 2009. u medijima koji imaju svoju publiku ne samo na području Bosne i Hercegovine, nego i susjedne joj Hrvatske, jer su zbog specifičnosti sukoba izazvali veliko zanimanje javnosti u obje države. I mediji u Srbiji su pratili navijačke sukobe u Širokom brijegu, ali u manjoj mjeri. Velike agencije i  mediji sa sjedištima ili pretežnom publikom izvan Balkana, s nacionalnim i globalnim dosezima, također su izvještavali o smrti mladog navijača. Jedna smrt, deseci krvavih glava i razbijenih izloga i automobila u srcu Europe, dovoljan su razlog za pozornost globalne javnosti. Jesu li mediji bili na visini zadatka? Jesu li se ponašali u skladu s općeprihvaćenim načelima novinarske profesije o točnom, istinitom, poštenom, uravnoteženom i nepristranom izvještavanju? Ili su i njima zavladale navijačke strasti u kojima „naša krv“ vrijedi više od „njihove“, u kojima su se „naši branili“, a „njihovi napadali“?

Balansirano izvještavanje starih medija

Stotinama puta ponovljena maksima u udžbenicima novinarstva po kojoj su novinari psi čuvari demokracije, gotovo da je prerasla u dogmu o kojoj nije uputno ni raspravljati. A mora se propitivati i nju kao i sve druge postavke koje su možda i vrijedile u klasičnim medijima s pretežno jednosmjernim komuniciranjem novinara s većinski pasivnom publikom. Začeci dvosmjernog komuniciranja u radijskim i televizijskim emisijama s mogućnošću javljanja slušatelja i gledatelja, nisu zbog malobrojnosti sudjelovanja publike u ukupnom programu dovoljne za zaključak kako je već u tim medijima ostvareno dvosmjerno komuniciranje, a to su još manje pisma čitatelja u novinama s vremenskim odmakom od bar jednog, a obično više dana. Tek su novi mediji  omogućili višesmjerno komuniciranje koje ujedno predstavlja najveći etički izazov 21. stoljeća.

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) analizirala je izvještavanja o neredima u Širokom Brijegu koji su se dogodili 4. listopada 2009.  godine, a predmet analize bili su, prema prikazu objavljenom u Dnevnom avazu, programi  emitirani u razdoblju od 4. do 6. listopada u medijima koji pokrivaju većinski dio teritorije BiH, ali i određeni broj lokalnih radijskih i televizijskih stanica u Federaciji BiH (BHT, FTV, TVSA, TV Hayat, HTV Mostar, Radio Postaja Široki Brijeg, Radio Postaja Mostar, Radio Herceg-Bosna, HTV Oscar C, RTV Mostar). Dnevni avaz je citirao priopćenje Regulatorne agencije za komunikacije  (prilog je bio dostupan u internetskom izdanju duže od mjesec dana i nije skinut iz arhivskog sadržaja do zaključenja ovoga rada) u kojemu se, između ostaloga, navodi: "Analiza izvještavanja naznačenih RTV stanica o neredima u Širokom Brijegu pokazala je da je samo u jednom slučaju (Radio Postaja Široki Brijeg) zabilježen sadržaj koji bi u kontekstu pravila i propisa Agencije mogao biti okarakterisan kao huškački i/ili pristrasan, o čemu će Agencija provesti zasebnu istragu. (…) Sve stanice su emitirale dodatna relevantna mišljenja predstavnika NSBiH, predstavnika klubova FKS i NKŠB, izjave navijača, izjave građana Sarajeva i Širokog Brijega, izvještaje s klinika u Sarajevu i Mostaru o povrijeđenim u neredima, izjave policijskih zvaničnika ZHK o mogućim uzrocima smrti Vedrana Puljića, te izvještaje o nalazima obdukcije i nove izjave zvaničnika policije ZHK nakon konačnog izvještaja patologa. (…) Izjave u tom smjeru su dolazile od predstavnika policije i klubova. Međutim, s obzirom na emitiranje različitih stavova, smatra se da je postignuta potrebna ravnoteža.“

Dnevni avaz je prepričao dio priopćenja Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine prema kojemu su se stanice putem neposrednih izvještaja reportera, prenošenjem agencijskih vijesti ili uzimanjem direktnih izjava trudile da na „profesionalan i objektivan način“ pokriju sve relevantne strane odnosno mišljenja, slijedeći tok događaja. Dodan je i podsjetnik na pravila Regulatorne agencije koja ne  nalažu da se uvijek emitiraju različiti stavovi u jednakom trajanju, pa čak ni u istom programu, ali da postoji potreba za pružanjem informacija iz više različitih izvora koja je posebno naglašena u slučajevima kao što su neredi u Širokom Brijegu.

Medijski istraživački centar Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku proveo je slično istraživanje, u koje je uključeno i izvještavanje u novinama i internetskim izdanjima u razdoblju od 4. do 14. listopada, a u njega su uključeni i mediji s područja Hrvatske. Zaključci su slični, koliko je uopće moguće usporediti dva različita istraživanja na istu temu, s obzirom da razdoblje, obuhvat medija, istraživačke kategorije i metodologija nisu bili potpuno isti kao kod analize koju je provela Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine. Ukratko, zaključci dubrovačkog istraživanja se mogu svesti na najvažniji podatak da u novinarskim prilozima u novinama, radijskim i televizijskim programima ni u jednom slučaju nije zabilježen govor mržnje žestokog intenziteta (otvoreni pozivi na istrebljenje određenog naroda, pripadnika neke religije, stanovnika neke regije ili simpatizera nekog sportskog kluba), kao ni govor mržnje vrlo jakog intenziteta (otvoreni ili prikriveni, ali iz konteksta razumljivi pozivi na usmrćivanje pojedinaca zbog pripadnosti određenom narodu, religiji, navijačkoj skupini ili regionalnoj pripadnosti).

Zbog dužeg razdoblja i većeg opsega glasila, zabilježeno je u uzorku od 1000 novinarskih priloga 146 slučajeva pristranog  izvještavanja, 97 slučajeva neuravnoteženog izvještavanja, 73 slučaja prešućivanja određenog izvora (javno dostupnog kroz objavljena priopćenja posredstvom agencija), a intenzitet novinarski nedovoljno pošteno odrađenog posla kretao se od najmanjeg do najvećeg. No, važno je još jednom podsjetiti, dubrovačko istraživanje je pokazalo da govora mržnje u analiziranim novinarskim prilozima u novinama, na radiju i televiziji nije bilo, kao što ga nije zabilježila ni Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine.

Virtuelna bespuća i zakon jačega

A što je s novim medijima? Onima koje nije ni analizirala Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine? Što je s onima koji ne spadaju u djelokrug interesa različitih regulatornih agencija i novinarskih sudova časti?

Novi mediji se posve neopravdano još uvijek smatraju tek usputnim komunikacijskim kanalima, nečim što ne utječe na javno mnijenje i što nema široku publiku, iako podaci govore suprotno. Internetska izdanja iz dana u dan povećavaju svoju publiku i u tranzicijskim zemljama poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine pa ne samo da ih se ne smije zanemariti, nego ih treba sustavno i redovito istraživati.  Kako više nije upitna dostupnost tehnologije za praćenje internetskih objava različitoga sadržaja, nameće se pitanje etičnosti njihova sadržaja. Internet se u ovom trenutku može usporediti s „Divljim Zapadom“. Na tim nepreglednim prostranstvima i bespućima vlada zakon jačega. Skriveni anonimnošću i lažnim imenima ili lozinkama, pojedinci pokazuju niske strasti i vrijeđaju druge zbog njihove rase, vjere, narodnosti, političkih uvjerenja, svjetonazora, zbog toga što pripadaju manjinskim skupinama (ne samo u etničkom, nego općem smislu) ili samo zato što misle drukčije.

Koliko god je izvještavanje o sukobima huligana, navijača, građana i policije u Širokom Brijegu 4. listopada u novinama, na radiju i televiziji bilo podnošljivo, s otklonima k pristranom i neuravnoteženom pristupu medijskom oblikovanju nemilih događaja, ali bez govora mržnje, to je ono u novim medijima bilo katastrofalno po pristupu, ne samo u odnosu na istinu u konkretnim zbivanjima, nego još više u odnosu na opća ljudska prava i uvažavanje drugih ljudi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.

U uzorku od 1000 objava sudionika u javnoj raspravi u internetskim medijima o nasilju u Širokom Brijegu u razdoblju od 4 do 14. listopada 2009. , utvrđeno je postojanje 1178 izraza koji spadaju u govor mržnje žestokog (pozivi na istrebljenje naroda, rasa, religija ili navijačkih skupina) i vrlo snažnog intenziteta (pozivi na usmrćenje pojedinaca samo zbog njihove pripadnosti određenoj rasi, narodu, religiji ili navijačkoj skupini). Ti su izrazi s govorom mržnje zabilježeni u 652 objave komunikatora, što znači da ih je bilo u oko 65 posto objava. Vidljivo je da je izraza s govorom mržnje u nekim objavama bilo više od jedne, premda se najčešće radi o kratkim objavama.

Nisu se proslavili ni internetski portali u osnovnom, novinarskom dijelu sadržaja, posebno kad je riječ o fotografijama. Iste fotografije su izrezivali (što je vrlo jednostavna radnja u bilo kojem programu za obradu fotografija), docrtavali ili brisali kako bi potkrijepili navodne činjenice, ovisno o tome što su željeli „dokazati“ ili, preciznije rečeno, pokazati. Takvim manipulacijama jedni su tumačili da su „njihovi“ imali oružje u rukama, a „naši“ bili goloruki, da su „njihovi“ napali „naše“ i da su se „naši“ samo branili od „njihovih“. Zaključak je uvijek isti – „njihovi“ su krivi za sve, i za uzavrelu i za prolivenu krv, i za slomljene glave i odnose među narodima, a „naši“ su nevini i nepravedno optuženi.

Onemogućiti nasilnicima «kisik publiciteta»

Zašto ne napisati koji su to portali bili najgori i objavljivali najviše govora mržnje kad je već uložen veliki trud i analizu izvještavanja? Upravo zato što im se ne smije dati „kisik publiciteta“, što teroristima i nasilnicima masovni mediji ne smiju pružati besplatnu reklamu jer njima i jest cilj da što više ljudi čuje za njih i da ih se ili prestraši i počne ih mrziti ili im se poželi pridružiti. Nasilnike mediji ne smiju „proslavljati“ objavljujući njihove fotografije, pisane ili snimljene zvučne ili video izjave, zato što mnoge huliganske i navijačke skupine svoju važnost mjere po tome koliko su medijske pažnje privukli, neovisno je li to bilo u negativnom ili (rjeđe) pozitivnom kontekstu.

Mnogi analizirani internetski portali, forumi i grupe na društvenim mrežama i u svojim nazivima ističu da ih vodi zlo (nazvani su po zvijerima, zmijama otrovnicama, izrazima povezanim s fašizmom i nacizmom, rasnom, nacionalnom  ili religijskom netrpeljivošću, stihovima u kojima se spominju klanje ili vješanje…).  Njima je mržnja hrana, a ne ljubav prema drugima, pa se nameće pitanje predstavlja li takvo komuniciranje  uistinu slobodu govora i demokraciju u virtualnom svijetu. Odgovor je jasan. Ne! Radi se o negaciji slobode govora i negaciji demokracije.

Višesmjerno komuniciranje - etički izazov 21. stoljeća

Znanje i vještina koji ne počivaju na etičkim načelima predstavljaju opasnost za čovječanstvo. Vještina i znanje izvedbe javnoga govora i novinarskih priloga, bez utemeljenja u etici, također je opasna. Danas znatno više nego ranije jer su utjecaj i dostupnost medija postali globalni pa se s mnogostrukim povećanjem njihove publike u jednakome omjeru povećala i potencijalna opasnost širenja štetnih sadržaja.

Bez visoko moralnog odnosa prema drugim ljudima i prirodi, tehnološki razvijena civilizacija može postati najbjednijim razdobljem čovjeka, a da bi mediji stvarali pozitivno ozračje, njima mora vladati čovjekoljublje. Isto tako, poštovanje prema novinarima će rasti ako oni budu sposobni na savršeno jednostavnu jeziku istinito predočavati što se zbiva. Budući da danas novinari nisu poštovana profesija i da u mnogim istraživanjima mnogi sudionici izjavljuju da ne vjeruju medijima, jasno je da ti preduvjeti za korisno i pošteno novinarstvo nisu ispunjeni.

Dokaz da je moguće zadržati etičan pristup u internetskim kao u klasičnim  izdanjima pokazuje praksa u mrežnim izdanjima The Washington Posta, The New York Timesa i mnogih drugih uglednih medija koji i korisničke objave uređuju po novinarskim pravilima pa one s govorom mržnje ne objavjuju. Kad bi takav, etičan pristup prihvatili i vodeći novi mediji čija uredništva djeluju u državama nastalim (krvavim) raspadom bivše Jugoslavije,  onda bi portali, forumi, skupine za raspravu i blogovi koji promiču govor mržnje postali marginalizirani kao što takvi pojedinci i jesu u velikoj manjini u stvarnom društvu. Masovni mediji ne bi smjeli prenositi govor mržnje s njih i tako im davati „kisik publiciteta“. Sve dok u novim medijima caruju govor mržnje, uvrede, klevete, netolerancija, nepoštivanje općih ljudskih i posebnih manjinskih prava, izražene psovkama i prostotama, ispada da je nova tehnologija donijela nižu umjesto više razine opće i medijske kulture.

Tehnologija novih medija sama po sebi kao ni bilo koja tehnologija nije ni dobra, ni loša, nego takav može biti način njezine primjene. Sukobi huligana, navijačkih skupina, policije i građana povezanih sa sportskim natjecanjima, a medijski popraćenih u internetskim izdanjima izljevima mržnje i pozivima na novo nasilje, samo može izazvati mržnju i u stvarnom životu koja labilnim ljudima u složenim okolnostima postane opravdanje za činjenje zločina. Onda kad sportski susret postane samo povod za nasilje i kad se izgubi život i prolije krv, tad nogomet prestaje biti igra. Isto tako, onda kad masovni mediji dopuste da blagodat tehnologije postane platforma za izlijevanje govora mržnje, onda mediji ne vrše svoju ulogu pasa čuvara demokracije. Tad, kao u slučaju izvještavanja novih medija o sukobu u Širokom Brijegu, (p)ostaju psi čuvari rata na Balkanu.