Srbija je posljednjeg dana augusta dobila novi, vrlo restriktivni zakon o medijima kakav bi svi političari svijeta mogli poželjeti, ali koji bi se samo rijetki usudili predložiti u svojim zemljama.

Ako je Boris Tadić prvi, Milorad Dodik mora biti drugi. Treći ili četvrti, nikako. Kako u politici, tako i u svemu što uz nju ide. Pa tako i u inovacijama o tome kako disciplinirati medije.

Srbija je posljednjeg dana augusta ove godine, naime, dobila novi i uz to vrlo restriktivni zakon o medijima (Zakon o izmenama i dopunama zakona o javnom informisanju), kakav bi svi političari svijeta mogli samo poželjeti, ali koji bi se samo rijetki među njima usudili u svojim zemljama da danas predlože. Predsjednik Vlade Republike Srpske (RS), jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini (BiH), dakako ne spada u ove rijetke i zato ne čudi da nije gubio vrijeme kad je, samo koji dan kasnije, predložio usvajanje istog zakona i u BiH. Uz, za njega očekivanu poruku, da će ga usvojiti RS - ako neće BiH.

Uvrijeđeni ministri i uspavani mediji

Novi je zakon iniciran i urađen uglavnom u okviru koalicione vlade Srbije i, nakon samo nekoliko mjeseci, 31. augusta, bez ikakve javne i stručne rasprave, usvojen u Narodnoj skupštini i istog dana ovjeren potpisom predsjednika Borisa Tadića. I, dakako, već naredne sedmice stupio na snagu.

Ovakva brzina nije baš uobičajena, ali očigledno se nekima, a moguće i mnogima, žurilo da što prije, kako je javno objašnjeno, “urede odnose u sferi javnog informisanja”. Prema nezvaničnim informacijama, na tome su naročito insistirali pojedini ministri koji nisu imali, najblaže rečeno, dobre odnose s medijima. U novinama se pri tome najčešće pominje ime ministra Mlađana Dinkića, predsjednika partije G-17, potpredsjednika Vlade Srbije i ministra privrede i regionalnog razvoja. Dinkić je u posljednjih pet godina imao čak 14 (!) tužbi protiv beogradskog tabloida “Kurir”, ali je samo sedam sudskih sporova okončano prvostepenim presudama i tek jedan pravosnažno, svi u njegovu korist. Dinkić je na ime odštete tražio ukupno 97 miliona dinara (kurs:1 euro – 93,15 dinara). Za njega se navodi da je bio nezadovoljan sporošću sudova, nemogućnošću da naplati štete presuđene u njegovu korist (osim jedne od 15.000 eura) i, intimno, što nije mogao da zatvori “Kurir”.

Ovaj beogradski tabloid vjerovatno najmanje zaslužuje da se oplakuje njegova sudbina i silne tužbe protiv njega, kao što ni ministra Dinkića ne treba javno žaliti kao navodnu medijsku žrtvu. Ipak, ne može se poreći da je njegov slučaj bio povod za promjenu Zakona o javnom informisanju i za uvođenje novih restrikcija medijima, urednicima, osnivačima i distributerima i prijetnje čak i do 20 puta većim novčanim kaznama od onih koje su uspostavljene u vrijeme Miloševićevog režima.

Većina su medija u Srbiji u vrijeme predlaganja izmijenjenog zakona uglavnom bili suzdržani, vjerujući da je on uperen samo protiv neodgovornih tabloida a ne i protiv ozbiljnih medija, da bi se “probudili” tek kad je on izglasan (iako možda neadekvatno, ovo ipak podsjeća na iskustvo Nijemaca s Hitlerom koji u početku «nisu primijetili» kad su nacisti odvodili prvo Jevreje, potom komuniste, dok nije došao red i na njih same). Zakon su kritikovali mahom tabloidi i tek mali broj stranih i domaćih organizacija, ali i one prilično blago. Već pomenuti “Kurir” nazvao ga je zakonom koji je “direktno uperen protiv Kurira i ostalih medija” i kojem je “cilj gušenje slobode govora i prevaspitavanje svih onih koji se drznu da kritički pišu o vlasti”.

Mijenjaju se političke boje

Za promijenjeni zakon za koji se navodno ne zna ni ko ga je inicirao a ni ko ga je napisao, osim što je po nalogu Vlade pripreman u Ministarstvu kulture, izjasnili su se u Vladi i kasnije u Skupštini predstavnici tzv. demokratske Srbije – ministri i poslanici danas vladajućih i opozicionih partija koje su se godinama borile protiv Miloševićeve diktature. Ali, da paradoks bude kompletan, protiv zakona su glasali upravo poslanici Šešeljevih radikala (SRS), Nikolićevih naprednjaka (SNS) i Koštunicina DSS, dok su se ministri i poslanici Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS) – uzdržali od glasanja!

Prema medijskim izvještajima, ministri i poslanici SPS su odbili da podrže ove promjene zakona jer ih, kako su rekli, “vraća u prošlost”. "Stav SPS-a bio je da su oni, zbog svoje političke prošlosti, protiv toga da se donose zakoni iz bilo koje oblasti koji bi trebalo da ih povežu sa nečim što je bilo vreme vladavine Slobodana Miloševića", objasnio je ministar Oliver Dulić.

Povratak u prošlost, međutim, nije smetao drugima koji su se u vrijeme Miloševića borili protiv takvih zakona i protiv režima Miloševića – ministrima i poslanicima Demokratske partije Srbije, G-17, čak i Liberalno-demokratskoj partiji Čede Jovanovića, koja čak i nije u vlasti. Istine radi treba reći da su dvoje poslanika iz koalicije koju okuplja LDP glasali protiv usvajanja ovog zakona - Vesna Pešić i Žarko Korač – ali ni njih dvoje ne mogu oprati obraz ostalih u tom poslaničkom klubu bez čije podrške zakon ne bi prošao.

Kako je za beogradski “Danas” napisao Zoran Živković (ministar unutrašnjih poslova Srbije u vrijeme premijera Đinđića), nakon ovoga “u Srbiji više nema stranke koja u poslednjih petnaest godina nije učestovala u disciplinovanju medija na način kojim bi se i Gebels i Berija ponosili".

Povodom ovog zakona podijelila se i medijska zajednica u Srbiji gotovo po istom obrascu kao i političke partije: NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) je uglavnom ćutao, dok je UNS (Udruženje novinara Srtbije), koji je nekad uglavnom podržavao režimsku politiku prema medijima, ovog puta bio najglasniji protivnik. Jasno je da ni oni (UNS), kao ni SPS, ne vole tu svoju prošlost, niti da ih sad podsjećaju na nju, ali ostaće bez odgovora zašto to danas vole ovi drugi. Da li zato što novi zakon podržava nova vlast koja se predstavlja kao demokratska?

Registracija, nevinost i maloljetnici

Šta u stvari donosi novi zakon o javnom informisanju koji su podržali oni od kojih se to najmanje očekuje i protiv kojeg su digli svoj glas drugi koji su ne tako davno podržavali upravo restriktivne i represivne zakone?

Osnovna stvar koja se može primijetiti već na prvi pogled odnosi se propisivanje i pooštravanje obaveza medijima, njihovim osnivačima, novinarima i urednicima i upečatljivo odsustvo bilo kakvih obaveza javne vlasti. Ostale su neke načelne odredbe kakve su bile i prije jedne decenije, kao da se u međuvremeni ništa nije promijenilo. U izmijenjenom zakonu su, naime, propisane obaveze upisa javnih glasila u Registar javnih glasila i visoke kazne ako to izdavači i osnivači propuste, te takođe visoke kazne ukoliko mediji krše princip pretpostavke nevinosti i prava maloljetnika.

U slučaju da medij nije upisan u javni registar (koji još nije bio ni uspostavljen u vrijeme donošenja zakona!), javni tužilac će pokrenuti postupak i nadležni sud će u roku od 12 sati privremeno obustaviti izdavanje takvog glasila. Ukoliko pak ne bude poštovao tu zabranu i nastavi izdavanje, osnivač će biti kažnjen novčanom kaznom od milion do 20 miliona dinara (do 200.000 eura!), a odgovorno lice – do dva miliona dinara, uz mogućnost izricanja trajne zabrane.

Novim zakonom predviđene su još rigoroznije kazne za kršenje pretpostavke nevinosti i objavljivanje informacija koje «mogu ugroziti razvoj maloljetnika ukoliko je maloletnik učinjen prepoznatljivim u informaciji koja može da povrijedi njegovo pravo ili interes”. Visina kazni vezana je za tiraž i prihod od oglasa u broju u kome je prekršaj napravljen, a ako je objavljena na naslovnoj strani ili u informativnoj emisiji - za taj sedmodnevni prihod. Tako formirana kazna može biti 25-100 odsto zbira vrijednosti ukupno prodatog tiraža isporučenog na dan objavljivanja informacije i vrijednosti prodatog oglasnog prostora u tom broju, a u slučaju elektronskog glasila čak 25-100 odsto oglasnog prostora za dan kad je objavljena informacija (ili za sedmodnevni prihod). Odgovorno lice u osnivaču i odgovorni urednik mogu biti kažnjeni sa dodatnih 200.000 do dva miliona dinara.

Predviđene su i rigorozne kazne za novinare i urednike (recimo, zbog neobjavljivanja spiska urednika!), kao i za distributere koji prekinu distribucije iz neekonomskih razloga.

Nevinost za milion eura

Da ove kazne mogu biti u milionskim iznosima i u eurima, a ne samo u dinarima, jasno je na osnovu načina (kazne do visine sedmodnevnog tiraža novine, odnosno sedmodnevnog prihoda elektronskih medija!) na koji se one izračunavaju u slučaju kršenja pretpostavke nevinosti. Glavni urednik beogradske “Politike” (http://www.politika.rs/rubrike/uvodnik/Strah.sr.html) napisao je da “milion evra može da plati Televizija ‘Pink’ ako neki njen novinar ponovi ono što političari govore jedan o drugom: da su lopovi, izdajnici, da je jedan upao u banku sa mitraljezom, da je drugi jahao popove, da je treći narkoman, da četvrti dobija pare od tog i tog biznismena, da je peti saradnik tajne policije...”.

Kao što je Yucom (beogradski komitet za ljudska prava) primijetio i u svojoj analizi napisao, «zakon ima manje veze sa javnim informisanjem i medijima a više sa kažnjavanjem i finansijskim obavezama».

Odredbe u novom zakonu o pretpostavci nevinosti istina je nisu nove i prepisane su iz starog zakona. Ali, dosad nije bilo kazni za prekršioce i te su odredbe bile deklarativne. Sad su, međutim, uvedene rigorozne kazne koje mogu ići i do milionskih iznosa u eurima. Uz to, rješavanje sporova u svim slučajevima na osnovu ovog zakona prepušteno je u nadležnost trgovinskih sudova. Kako to s razlogom primjećuju advokati Yucom-a, «sam sud u privrednim prestupima ne može da se bavi utvrđivanjem povrede principa pretpostavke nevinosti, nego samo može da konstatuje da neko o kome se piše ili sumnja da je upleten u određene afere nije pravosnažno osuđen».

Ovakve odredbe i način procesuiranja nevinosti ne znači samo ozbiljnu prijetnju neodgovornom novinarstvu, već isto tako i smrt svakom istraživačkom novinarstvu. Nema ništa da se istražuje i objavljuje - dok ne bude presuđeno... Trebaju li novinari ubuduće da se služe ezopovskim jezikom da bi izbjegli enormne novčane kazne?! Ili da se vrate na «dobru staru autocenzuru», dok političari u isto vrijeme mogu jedni druge označavati lopovima, prodanim dušama, ili krimalcima? Državi ne treba nikakva cenzura, dovoljne su drakonske kazne! I mediji koji će objavljivati njena saopštenja.

Koliko su donosioci zakona licemjerni vidi se i po drugom primjeru koji pravnici Yucom-a primjećuju: u istoj glavi dosadašnjeg zakona bile su i odredbe koje zabranjuju govor mržnje, ali takođe samo deklarativno, bez sankcija. Te su odredbe ostale, ali ni u izmijenjenom zakonu nema sankcija.

Znači li to da govor mržnje nije dovoljno društveno opasna pojava, za razliku od prekršaja pretpostavke nevinosti? Naravno da treba poštovati i princip pretpostavke nevinosti, ali ne po cijenu milionskih kazni i faktičke cenzure.

Dodikovi neskriveni motivi

Nije nikakvo iznenađenje što je ovakav zakon naveo premijera Republike Srpske Milorada Dodika da ga toplo preporuči Bosni i Hercegovini, a «ako ona neće – onda Republici Srpskoj». Objavljuju tu svoju inicijativu, on nije krio osnovni motiv – «da se zaštitimo».
Mi? Zna se ko smo to «mi». Političari, vlasti, mi koji vodimo državu, narod... Dodik je u više navrata pred TV kamerama dao obrazloženje: «Po ovoj zemlji vršljaju stranci kako hoće, novinari objavljuju šta hoće, i mi moramo da se zaštitimo».

Njegova je inicijativa zasad ostala bez odjeka u Bosni i Hercegovini, ali ne treba sumnjati da bi dobila značajnu podršku kad bi politička elita mogla da sama odlučuje, bez uticaja međunarodnih predstavnika koji i danas imaju važnu ulogu u ovoj zemlji. Ovakav zakon odgovarao bi ne samo srpskim već i bošnjačkim i hrvatskim liderima, ali bar zasad se ne usuđuju da ga javno podrže i po ubrzanom postupku proguraju.

Da li bi takav zakon dobio otvorenu ili prećutnu podršku medija? Nije isključeno da bi se, bar u dijelu medija u Republici Srpskoj, koji su nedavno dobili ne baš zanemarivu novčanu pomoć iz budžeta Vlade Republike Srpske (ukupno pet miliona konvertibilnih maraka, kurs: 1 euro:1,96 KM), našlo izdavača i urednika kojima bi odgovarao ovakav zakon i «novo uređivanja odnosa prema medijima». Neki su dobili manje, koju desetinu hiljada maraka, drugi više, i do nekoliko stotina hiljada maraka, ali niko nije ostao praznih ruku ko je ispružio svoju šaku moleći za pomoć i ko je pristao na postavljene uslove: da se svaka tri mjeseca obavlja kontrola kako se troše te pare i da nijedan medij ne otpušta zaposlene radnike. Uređivačka politika navodno nije postavljena kao uslov. Kod toliko «patriotskih» novinara i medija to je svakako suvišno...

Kazna ili šteta, samo što veća

Premijeru RS i ne treba kopija srpskog zakona u Bosni i Hercegovini zbog novinara i medija u RS, za koje on ima «odgovarajuća sredstva i metode», već za one druge, «tamo u federalnom Sarajevu», kako to on voli reći, s kojima ima glavobolje i već nebrojeno sudskih sporova. Pošto mu bh. Zakon o zaštiti od klevete, na koji se poziva u svojim tužbama, nije puno pomogao (dosad je izgubio najmanje pet postupaka protiv Federalne TV), očito misli da mu zakon iz Srbije pruža više mogućnosti. I u tome je sasvim u pravu.

Zakon u Srbiji omogućava drakonske kazne, dok Zakon o zaštiti od klevete u Bosni i Hercegovini u slučaju prihvatanja tužbenog zahtjeva ograničava obeštećenje na dva načina: da ono bude u srazmjeri sa štetom po ugled oštećene osobe i da ne dovede medij do velikih materijalnih teškoća ili stečaja. Osim, dakle, što u BiH zakon obavezuje sudove da dosuđenu naknadu štete ograniče (najviše dosad presuđena obeštećenja nisu veća od 20.000 KM, i to svega u četiri presude, dok su većinom u rasponu od jedne do pet-šest hiljada KM), postoji još jedna bitna razlika između zakona u Srbiji i u BiH. Dok je u Srbiji kleveta i danas krivično djelo za koje sudovi izriču novčane kazne i tek u novom, parničnom postupku, naknadu štete oštećenom, u BiH nema krivičnih postupaka za klevetu i sve se svodi na samo jedan parnični postupak. Uz to, novčane kazne, kao što se zna, plaćaju se u državni budžet, a naknade štete – oštećenom licu.

Poličarima, međutim, nije toliko važno hoće li ishod sudskog postupka biti kazna ili naknada štete, bitno im je da bude – što veća! I da oni, ako je ikako moguće, oderu novinare i napokon zapečate sudbinu medija. «Neposlušnih i neodgovornih», po njihovom sudu. Ne nužno i po sudu javnosti.

Srbija je sada na najboljem putu da im ispuni tu želju. Hoće li je slijediti i drugi?