U posljednjih petnaestak godina u svim zemljama bivše Jugoslavije podneseno je na stotine tužbi i vođeno isto toliko sudskih postupaka protiv novinara za klevetu i uvredu.

Mada im je zajednička karakteristika učestalost pojavljivanja novinara u ulozi tuženih, neke razlike ipak postoje od države do države. Prije svega, u prirodi sudskih postupaka i u njihovom ishodu. U Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Makedoniji novinarima i medijima se sudi prvo u krivičnim postupcima i, potom, eventualno u parničnom za naknadu štete. Eventualno - zato što se mnogi tužitelji zadovolje ishodom krivičnog postupka (izrečenim novčanim kaznama) i najčešće ne insistiraju na novom postupku i na naplati odštete.

U Bosni i Hercegovini su, međutim, moguća suđenja za klevetu i uvredu isključivo u parničnom (građanskom) postupku. Nema krivičnih postupaka i nema novčanih kazni.

Razlika postoji i u visini novčanih kazni (u zemljama u kojima se sudi u krivičnom postupku), kao i u visini novčane naknade štete. Najveće su novčane kazne i naknade štete u Crnoj Gori i u Makedoniji (nerijetko od 10 do 30 hiljada eura), potom u Hrvatskoj i u Srbiji (u prosjeku od pet do petnaest hiljada eura), a najmanje odštete u BiH (uglavnom ispod pet hiljada eura).

Profesionalno postupanje i dobre namjere

Mada neki novinari misle da im sudski postupci podižu ugled, pa se čak time i hvale, većini se takva «reputacija» nimalo ne dopada. Sudski postupci su u principu skupi, a plaćanje penala i naknade štete dodatno povećavaju tu cijenu, ne računajući uz to i odjeke koje procesi imaju u javnosti.

Ali, ako tužbu mogu svi podnijeti, pa i onda kad nemaju zakonskog osnova, ne mora se svaka tužba pretvoriti u sudski postupak i, potom, u novčane kazne ili visoke naknade štete. To i jeste najbitnije u ovoj priči.

Beogradski «Danas» je 8. marta 2008. godine (2. strana) objavio da je do oktobarskih promjena 2000. godine bio šampion u plaćanju kazni po drakonskom Šešeljevom zakonu o informisanju, ali je i pod novom vlašću nastavio da plaća kazne. Od kraja 2000. do danas (mart/travanj 2008.) za 13 pravosnažnih presuda s računa firme skinuto je blizu 3,5 miliona dinara (1 eur – 88,8 dinara).

Logično je onda pitanje - da li je zaista moralo doći do svih sudskih postupaka i tužbi protiv novinara u zemljama bivše Jugoslavije. Odnosno, mogu li se suđenja izbjeći?

Najkraći je odgovor: mogu. Veliki broj sudskih postupaka, kako krivičnih tako i parničnih, nije se morao dogoditi i mogao se izbjeći a da se, pri tom, ne izgubi ništa od ubojitosti objavljenih informacija i rezultata novinarskih istraživanja.

Naravno, nije moguće predvidjeti i spriječiti sve one koji imaju sklonost ka sudovanju i kojima je prosto u krvi podizanje tužbi. Takvi uvijek mogu naći neki  povod i razlog da «presaviju tabak» i da tuže... Što baš i nije isplativo, jer se i za tužbe koje će biti odbačene plaćaju sudski troškovi.

Ali, ako tužbu mogu svi podnijeti, pa i onda kad nemaju zakonskog osnova, ne mora se svaka tužba pretvoriti u sudski postupak i, potom, u novčane kazne ili visoke naknade štete. Što i jeste najbitnije u ovoj priči.

Ne mora i neće ali - samo u slučaju da su ispunjena dva uslova. Ukoliko su objavljene informacije urađene i provjerene u skladu sa najboljom novinarskom praksom – makar se naknadno može ispostaviti i da nisu sasvim istinite – i ako iza svega stoje dobre namjere. I neistinite informacije, drugim riječima, mogu biti branjene i odbranjene uz ispunjenje ova dva uslova.

Ova su dva uslova, naime, evropski standard zasnovan na presudama Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, na koje se mogu pozivati svi novinari u zemljama članicama Vijeća Evrope (znači, i u svim državama bivše Jugoslavije). Novinari u Bosni i Hercegovini imaju i dodatnu mogućnost da se pozovu i na Zakon o zaštiti od klevete u oba entiteta u kojem je to i neposredno potvrđeno (član 7, tačka 2. Zakona FBiH i član 6. tačka c. Zakona RS).

Premda je, dakako, profesionalno postupanje ključno, često je odlučujući upravo ovaj drugi uslov, jer se ne cijeni samo postupanje novinara i medija prije objavljivanja nego i nakon objavljivanja sporne informacije. Dakle, nije odlučujuće samo to šta je prethodilo u procesu istraživanja i prikupljanja informacija, već i sve drugo šta se događalo nakon objavljivanja. Dakle, eventualni ispravci u slučaju netačnih podataka, izvinjenja, dopunske informacije...

«Morbidno debela» Zagrepčanka

Vrijedi navesti bar neke primjere koji upravo dokazuju da su se mogle izbjeći i tužbe i sudski postupci koji su započeli, ili su okončani osuđujućim ishodom po medije.

Četrdesetogodišnja Zagrepčanka G.K.A. podnijela je ovih dana tužbu sudu protiv uredništva Hrvatske televizije zbog toga što je i bez spominjanja imena njen lik poslužio kao ilustracija teme o debelim ljudima, uz šokirajuće komentare, nakon čega se ona osjećala «užasno povrijeđena».

Da je prilog uklonjen i da su se s Televizije javno ispričali, G.K.A. i njena odvjetnica, kako tvrde, ne bi ni podnosile tužbu. I ne bi tražile novčanu naknadu štete, na koju po zakonu imaju pravo i koju sada, nakon što su podnijele redovnu tužbu, traže i očekuju.

Televizija je 5. septembra/rujna 2008. u najgledanijoj informativnoj emisiji «Dnevnik» svoj prilog o zdravlju i o lijeku za debljinu ilustrirala snimkom ove mlade žene, zumirajući kamerom po istaknutim dijelovima njena tijela, uz prateći komentar kako je riječ o «morbidno debeloj osobi»(!).

«Bilo je strašno. Rasplakala sam se, nisam mogla vjerovati! Istaknuli su me, zamrzavali kadar, isticali najgori dio tijela, zamrznuli mi trbuh i sve to još komentirali. Devastiralo me», izjavila je G.K.A. novinarki «Jutarnjeg lista» («HTV-ova snimka me uništila», «Jutarnji list», objavljeno 4.12.2008.). Nisu se mnogo bolje osjećali ni njen suprug, roditelji, prijatelji... 

Može se samo zamisliti kako im je bilo tek u suočavanju s okolinom! Zato G.K.A. danima nije izlazila iz kuće, a i kad je to činila – izbjegavala je ulicu u kojoj je «uhvaćena» nemilosrdnim tv kamerama. Prisjeća se da je primijetila čovjeka s kamerom dok je snimao ali, kaže, «nije joj palo na pamet da bi se tako nešto moglo dogoditi».

Kad se pribrala od šoka, nakon dan-dva, G.K.A. je od Televizije zatražila javno izvinjenje i garanciju da će biti uništen snimak na kojem se vidi, odnosno da se snimak više nikad neće objaviti. Nije tražila nikakvu materijalnu naknadu štete, iako je trpjela duševne boli. Htjela je samo ispriku i garanciju da se to više neće ponoviti!

Odgovor je dobila tek nakon dva mjeseca. Bila je to kratka pisana isprika, s potpisom odgovorne urednice Hloverke Novak-Srzić, u kojoj se kaže da joj se «ovim putem ispričavamo ako Vas je na bilo koji način uvrijedio prilog objavljen u Dnevniku HRT 5. rujna 2008, a tiče se debljine».

I, ništa više. Za javnu televiziju priča je tu završila. Ni riječi o tome da će snimak biti uklonjen i uništen i da se više neće objavljivati. Zato je G.K.A. tužila Televiziju.

«Ne mogu opisati strah od toga što još uvijek imaju taj prilog i da ga bilo kad opet mogu plasirati», objašnjava G.K.A. svoju najgoru noćnu moru.

Da je prilog uklonjen i da su se s Televizije javno ispričali, G.K.A. i njena odvjetnica, kako tvrde, ne bi ni podnosile tužbu. I ne bi tražile novčanu naknadu štete, na koju po zakonu imaju pravo i koju sada, nakon što su podnijele redovnu tužbu, traže i očekuju.

Djelotvorni ispravka i izvinjenje

Ovaj slučaj podsjetio me na nešto stariji primjer tužbe jednog mostarskog političara (lokalni dužnosnik SDA Zijo Hadžiomerović) koji je prije pet godina tužio Federalnu TVBiH samo zato što je odbila da objavi ispravku netačne informacije o vlasništvu nad navodno njegovom vikendicom u Mostaru. On se nije žalio zbog priloga koji je njegove političke stavove i djelovanje ocijenio vrlo negativnim, već je tražio samo ispravku tog podatka o vlasništvu, navodeći, uz odgovarajuće dokumente, da kuća nije njegova već - njegovog oca i njegovog brata. Iako je on to uporno tražio u više navrata, FTV nije objavila ispravku, smatrajući valjda da je to nebitan podatak. Ali, tako nije mislio sud i naredio je objavljivanje ispravke i još obavezao FTV da mu plati odštetu u visini od pet hiljada bh. maraka (približno 2,5 hiljada eura) i dio sudskih troškova. Presudu je potvrdio i viši sud.

Pitanje ispravki je i u Zakonu o zaštiti od klevete u Bosni i Hercegovini i u sudskoj praksi dobilo važno mjesta: zahtijevanje ispravke je uslov da bi neko ko se smatra oklevetanim mogao podnijeti tužbu, a objavljivanje ili neobjavljivanje bitan elemenat na osnovu kojeg sud procjenjuje profesionalnost i dobre namjere tuženih medija i novinara.

Objavljivanje ispravki i izvinjenja nije dokaz slabosti već čin odgovornosti novina ili televizija i radija prema javnosti i prema svakome onome ko je žrtva netačnih, iskrivljenih ili zluradih informacija. I, suprotno raširenom mišljenju, ne ruši već podiže ugled medija.

Treba li reći da je poslije ove presude objavljen svaki novi zahtjev za ispravkom koji je pristigao ovoj tv kući? Slično se događa i u većini novina, pa i u onima koje to ranije nikad nisu činile. Danas je očigledno da mediji redovno objavljuju ispravke (kad za to ima razloga), kao što je očito da je u posljednje dvije godine u Bosni i Hercegovini manje tužbi za klevetu. Teško je izmjeriti koliko su te dvije činjenice uslovljene, ali povezanost među njima ne može se poreći.

Objavljivanje ispravki i izvinjenja nije dokaz slabosti već čin odgovornosti novina ili televizija i radija prema javnosti i prema svakome onome ko je žrtva netačnih, iskrivljenih ili zluradih informacija. I, suprotno raširenom mišljenju, ne ruši već podiže ugled medija.

Ljudima koji se osjećaju oklevetanim u medijima najčešće su dovoljni ispravka, eventualno izvinjenje i tačna informacija. Više nego dugotrajni, skupi i neizvjesni sudski postupci, koji ostaju posljednja mogućnost da se dobije puna satisfakcija. Da su Mostarac Z.H. i Zagrepčanka G.K.A. dobili odgovarajuću zadovoljštinu koju su tražili od uredništva dvije televizije (u prvom slučaju od FTVBiH, a u drugom od HRT), ne bi bilo ni tužbi a ni sudskih postupaka... Ni sudskih troškova, novčanih kazni i obeštećenja.

Nisu slike problem već kontekst

Zadržimo se još malo na slučaju Zagrepčanke G.K.A. i prisjetimo se njene izjave o trenucima kad je, dok je hodala ulicom, primijetila čovjeka s kamerom kako je snima. Rekla je da joj «nije palo na pamet da bi se ovako nešto moglo dogoditi» (da na tv ekranu bude zumirana dok novinar govori o «morbidno debeloj osobi»!).

I kome bi palo na pamet? Ili bi...? Trebamo li kad god ugledamo nekoga ko nas na ulici i na javnom mjestu snima – običnim foto-aparatom ili kamerom – odmah jurišati na njega, prijetiti mu prstom ili psovkom, ili pak rukama i priručnim stvarčicama (novinama, tašnama, kapama) pokrivati svoje lice i, po mogućnosti, što više tijela? Ova bi pitanja bila besmislena kad ne bi bilo postupaka novina, radija ili televizija poput ovog na Hrvatskoj Televiziji.

Objavljivanje fotografija i snimaka načinjenih na ulici i na javnim mjestima u principu ne podliježe strogim obavezama medija, ni nekim posebnim pravima snimljenih osoba. Mediji ne moraju tražiti svaki put saglasnost i odobrenje snimljenih osoba, niti snimljeni stiču prava na sudske procese samo zato što su «uslikani» bez pitanja i odobrenja.

Problem nije u samim snimcima i slikama već u kontekstu u koji se oni smještaju i objavljuju. Snimci G.K.A. su objavljeni u kontekstu priče o debelim («morbidno debelim»!) osobama, uz uvredljive komentare o konkretnoj osobi. 

Nije to jedini primjer (zlo)upotrebe slika u pogrešnom kontekstu. Šta bi se, recimo, dogodilo ako bismo uz slike radnika zaposlenih na utovaru prtljaga na aerodromu ili na željezničkoj stanici pustili priču o krijumčarima droge i oružja, ili ako bi, uz snimke bučnih navijača na stadionu, napisali da su huligani ovladali sportskim arenama...?  Svaki radnik koji bi se prepoznao na slici s aerodroma i stanice može podnijeti tužbu za klevetu, baš kao i svaki navijač koji s huliganima nema nikakve veze. 

Pri tome je nevažno što nisu objavljena njihova imena; za sud je dovoljno što se oni mogu identifikovati i što, dakako, nemaju ništa zajedničko ni sa krijumčarima, ni sa huliganima.

Duševne boli i politička opcija

I mada je već napisano da objavljivanje slika načinjenih na javnim mjestima u principu ne podliježe strogim obavezama medija – u suprotnom bi ih osiromašilo i onemogućilo da vjerno prenose svakodnevni život - sudski slučaj beogradskog «Danasa», star dvije godine, navodi na oprez. Čak i na suprotan zaključak, ukoliko bi se prihvatilo stanovište izneseno u prvostepenoj presudi Prvog opštinskog suda koju je potvrdio Okružni sud u Beogradu.

Ova je novina, odnosno njen izdavač, novčano kažnjena i obavezana da plati naknadu štete u visini od 700.000 dinara izvjesnoj građanki Ljiljani Kokar «zato što je bez njene saglasnosti objavila sliku s jednog javnog političkog skupa kojem je ona prisustvovala» («Danas», objavljeno 8. marta/travnja 2008. godine).

Da apsurd bude veći, objavljena fotografija nije «Danasova» već novinske agencije Reuters i, dodatno, nije objavljena uz informaciju već uz redakcijski komentar. I, umjesto da te dvije činjenice eventualno budu olakšavajuće okolnosti za novinu, one su po stanovištu suda postale - otežavajuće. Komentar je, naime, bio vrlo negativan prema političkoj opciji tog skupa, što je gospođi LJ.K. «nanijelo duševne boli» a sud navelo da zaključi da «tuženi nisu bili ovlašćeni da ovakvu tužiljinu fotografiju bez njene saglasnosti objave, a posebno ne uz tekst koji se kritički odnosi prema tada važećoj političkoj opciji u našoj zemlji» (prema «Danasu», objavljeno 8.3.2008.).

Je li ovo odbrana «duševnog mira» gospođe LJ.K. i(li) «tada važeće političke opcije»? Sudsko obrazloženje ne ostavlja ni najmanje sumnje o tome da sudije koje su donijele ovu presudu brane oboje.

Tri pitanja prije objavljivanja priče

Nema jednostavnog recepta kako izbjeći tužbu za klevetu i uvredu. Ali, na osnovu sudske prakse i na osnovu vlastitog iskustva, predlažem vam test koji sami možete provesti i koji vam može najviše pomoći i bez angažovanja skupih advokata, kako to čine u velikim svjetskim redakcijama.

Dakle, prvo pitanje na koje morate imati pozitivan odgovor glasi: jesam li učinio/la sve da dobijem izjavu-komentar druge strane u mojoj priči? Ako ste izjavu dobili, objavite je. Ako niste, opet objavite šta ste preduzeli. Ako ste odbijeni – i to objavite.

Naredno je pitanje: da li u mom prilogu ima elemenata uvrede ili klevete? Procjenu možete i sami napraviti bez poznavanja zakona, jer se ona i treba zasnivati na logici i zdravom razumu svakog čovjeka. Ovakvu formulaciju «logike i zdravog razuma svakog čovjeka» nerijetko upotrebljavaju britanski sudovi u određivanju da li je nešto uvreda i kleveta. Nema razloga da ne vjerujemo da se time ne služe i naše sudije, iako to i ne moraju izričito naglasiti i napisati.

Ako ste na prethodno pitanje dobili potvrdan odgovor, onda je neizbježno i naredno pitanje: imam li odbranu za svaki od tih navoda kojima se narušava nečiji ugled? Analizirajte detaljno svaku moguću odbranu. Ali, ne budite blagonakloni prema sebi; zapravo, budite strog sudija. To vam jedino može koristiti.

Sada postupite zavisno o tome kakav ste odgovor dobili na posljednje pitanje. Ako je on ponovo potvrdan – objavite priču. Ako nije – tražite dodatne argumente.

Ako ih nemate, povucite priču!