Doziranje građana raznim ideologijama i ideologemama bilo je i ostalo, uz informativno-interpretativno-konstrukcijsko izvještavanje o događajima, primarna funkcija medija u službi države.

Odveć je dosadno i besplodno govoriti o svijetu u kojem živimo kao o svijetu medijske konstrukcije a ne reprezentacije, ali nije zgoreg vratiti se na Althusserove teze o „ideološkim aparatima države“, među koje ovaj francuski marksistički filozof ubraja „štampu i radioteleviziju“.

Mediji su se od 1970., kada je Althusser objavio glasoviti esej Ideologija i ideološki aparati države, razvijali astronomskom brzinom postajući proizvođačima same slike svijeta odnosno gradeći baudrillardovski simulakrum namjesto realnosti. Međutim, razvoj novih medija, utemeljen brzim razvojem informacijskih tehnologija, nije unio nikakvu suštinsku promjenu u mehanizam ideološkog reproduciranja proizvodnih odnosa putem ideološkog aparata države.

Svaki od njih [ideoloških aparata države, K. E.] vodi ovom jedinstvenom ishodu na osobit način. Politički aparat pokoravanjem pojedinaca političkoj ideologiji države, 'demokratskoj', 'posrednoj' (parlamentarnoj) ili 'neposrednoj' (plebiscitarnoj ili fašističkoj) ideologiji. Informativni aparat putem štampe, radija, televizije servira građanima svakodnevne doze nacionalizma, šovinizma, liberalizma, moralizma itd.¹

Doziranje građana raznim ideologijama i ideologemama bilo je i ostalo, uz informativno-interpretativno-konstrukcijsko izvještavanje o događajima, primarna funkcija medija u službi države. Državu ovdje ne treba uzeti samo kao političko-administrativni sistem ili zbir teritorije unutar granica nego ju treba gledati, sljedstveno Marxovim i Althusserovim postavkama, kao legalni instrument i proceduru vladajuće klase u tlačenju nižih klasa, uzurpaciji proizvodnih dobara i isisavanju prirodnih resursa.

Mediji su tako, kao ideološki aparat države (IAD), sredstvo kojim vladajuća klasa održava i reproducira postojeće proizvodne i svake druge društvene odnose kako bi sačuvala i ojačala svoju legalnu vladavinu putem države, bez obzira bila vlast uspostavljena državnim udarom, monarhističkim naslijeđem ili pak putem predstavničke i svake druge demokratije.

Mediji= borba klasa u javnosti

Ipak, svi mediji u jednoj državi nisu u apsolutnoj vlasti trenutne vladajuće klase, čemu svjedoče standardni medijski sukobi i suprotstavljene slike i interpretacije događaja, ličnosti i procesa u društvu. No, takvo što ne bi trebalo navesti na primamljiv zaključak da su mediji borba klasa u javnosti kao što je filozofija, po Althusseru, borba klasa u teoriji.

Ma koliko svi mi bili patetični u oplakivanju Ferala i ma koliko građanska javnost i građanske struje ustrajavale na očuvanju baštine Ferala (digitalizacijom, stalnim promocijama, upućivanjima i spominjanjima), prokazujući se pri tome neproduktivno narcisoidne i nostalgične te nesposobne proizvesti nove strukture i modele javnog djelovanja, pad Ferala, ipak, konačno je prokazao da medij koji nije ideološki aparat države biva osuđen na propast.

Mediji, od kojih velika većina podržava osnovne ideološke postavke i vrijednosti vladajuće klase, koja može biti bezlična, prazno mjesto koje tek treba popuniti i zauzeti, predstavljaju prostor borbe elita za mjesto i privilegije vladajuće klase.

Oni rijetki mediji koji iz temelja propituju dominantne vrijednosti jednog društva, koji, ustvari, ne podržavaju dominantnu ideologiju i koji pokušavaju ne služiti državi i biti njenim ideološkim aparatom, apsolutno su marginalni i svedeni tek na puko preživljavanje. U Bosni i Hercegovini, kao i ostalim zemljama nastalim raspadom SFR Jugoslavije, takvo što je potpuno očito, gdje ne postoje ili jedva da postoje mediji koji suštinski propituju logiku etnonacionalističkog i multikulturalističkog uma i logiku etnokapitalizma (BiH), logiku nacionalnog preporoda, jedinstva, eurointegracija i tržišne ekonomije (Hrvatska), logiku nedužnosti i ugroženosti koja se pokušava usuglasiti sa logikom eurointegracija (Srbija), logiku nacionalne autonomije i apsolutnog prioriteta razvoja mlade države (Crna Gora)…

Ma koliko svi mi bili patetični u oplakivanju Ferala i ma koliko građanska javnost i građanske struje ustrajavale na očuvanju baštine Ferala (digitalizacijom, stalnim promocijama, upućivanjima i spominjanjima), prokazujući se pri tome neproduktivno narcisoidne i nostalgične te nesposobne proizvesti nove strukture i modele javnog djelovanja, pad Ferala, ipak, konačno je prokazao da medij koji nije ideološki aparat države biva osuđen na propast. Naravno, propasti se spasiti može ukoliko pristane na ulogu IAD-a, što nije nimalo teško ni dugotrajno, a čemu vjerodostojno svjedoče neki drugi medijski obrati.

Feral nije podržavao i reproducirao logiku robovanja slobodnom tržištu i nacionalnim vrijednostima Domovinskog rata niti je propagirao važnost nacionalnog jedinstva u tranzicijskim teškoćama i evropskim integracijama, nego je sve vladajuće ideologeme propitivao i dekonstruirao iz pozicije koja bi se dala označiti kao mješavina radikalnog humanizma i umjerenog lijevog egalibertizma.

Srbijanski portal E-novine, također, odupire se dominantnim ideologemama srbijanske vladajuće klase, odnosno srbijanske države, koje se mogu podvesti pod, opet, nacionalno jedinstvo, negiranje odgovornosti za ratove nakon raspada Jugoslavije, neodvojivost Kosova, nedodirljivost Srpske pravoslavne crkve i slično. Tako su E-novine u konstantnoj finansijskoj krizi, često prinuđene tražiti donacije od samih čitatelja, stalno umičući mogućnosti uvođenja pretplate na jedan internetski medij, još jednom svjedočeći o teškim uslovima za izgradnju bilo kakvog vida alternativne medijske prakse.

Svi drugi iole relevantni mediji u svim zemljama bivše Jugoslavije opstaju i bore se za publiku i ma kakav rast tiraža ili čitanosti udvoravajući se vladajućoj klasi putem doziranja građana ideologemama vladajuće klase.²

Bh. mediji i važnost etničkog identiteta

Vladajuća klasa u Bosni i Hercegovini je svojevrsna mješavina ratne i tranzicijske, poratne društvene (političke, intelektualne, kulturne, religijske…) elite. Dominantna ideologija, ideologija vladajuće klase, državna ideologija u Bosni i Hercegovine je ideologija etnokapitalizma, koji se na nivou reprezentacije i konstrukcije javlja kao panetnizam, koji podrazumijeva prioritetnost i primat kategorije etničkog u ma kojoj društvenoj i svakoj drugoj praksi, a posebice primat vladajuće klase na izrabljivanje i uzurpaciju.

Njoj potčinjene ideologeme jesu konačna privatizacija i konačna pretvorba tržišta u slobodno, evropske integracije, ulazak Sjevernoatlantski vojni savez (NATO), međuetničko pomirenje i druge. Na prvi pogled uočava se paradoksalnost dominantne ideologije u njenom suodnosu sa potčinjenim joj ideologemama. Međutim, sve ideologeme djelatne su dok god ne ugrožavaju suštinu nadređene im ideologije, a međuetničko pomirenje, kao jedna često istaknuta ideologema, uopšte nije suprotstavljena ideologiji panetnizma, koji se najčešće u javnosti iskazuje kao etnonacionalizam a rjeđe kao multietnicizam, koji je u biti multikulturalizam, o čemu sam više pisao u tekstu Multietničnost/multikulturalizam ili legitimacija tranzicijskog etnokapitalizma³.

Ne postoji niti jedan medij u Bosni i Hercegovini koji je suštinski u svom sadržaju i usmjerenju suprotstavljen ideologiji panetnizma, bez obzira koliko često političari i javne ličnosti putem medija poručivali kako nije važno kako se ko zove jer i sama činjenica govorenja o nevažnosti etničkog identiteta priznaje njegovu važnosti i preimućstvo u oblikovanju društvenih praksi.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ Althusser, Louis, Ideologija i ideološki aparati države, posjećeno 28. 6. 2010.

² Kao rijetke izuzetke vrijedi spomenuti hrvatske portale H-alter.org ili portal hrvatskih studenata u blokadi Slobodnifilozofski.com. Drugi nije klasični medij, iako je na putu da takvim postane, što govori dovoljno o praznom mjestu u javnom prostoru.

³ Vidi: (sic!), 4. broj, mart-april 2010., Interkultura, Sarajevo, 65 – 71.