Znam da je ovo što sam napisao u mnogočemu uzaludno, ali jednostavno nisam mogao da prešutim da se nekadašnja novinarska bijeda, koja je talentovanim ljudima ovdje zagorčavala život, današnjoj publici, koja o tome pojma nema, predstavlja kao stara žrtva jednog davno umrlog sistema.

Tekstove Pavla Pavlovića, komentatorske zvijezde sarajevskog Oslobođenja čiji sadržaj uvijek upadljivo prenose E – novine, neupućenima je teško objasniti a još teže prepričati. Moram priznati da ih samo registrujem - razlog nečitanja je star i biće vam jasniji kasnije. Kako zauzimaju gotovo stranicu Oslobođenja teško ih je mimoići pa najčešće dijagonalno prodjem po sadržaju i uvijek mi se stuži od te banalnosti, opštih mjesta i demagogije. Sve izgleda kao neki ubogi đački sastav u kojem teško shvatate šta je povod i razlog tog pisanja.

Ako nikome drugom sam sebi dugujem objašnjenje: Zašto trošim i mrvu vremena na takve tekstove? Jer pokušavam otkriti, kako se to jezikom jedne ovdašnje divne anegdote kaže ‘’dokle ide taj bezobrazluk?!‘’ A bezobrazluk je u neskrivenom i sve agresivnijem retuširanju tekstoklepčeve prošlosti. Druga P. P., izgleda, više ne zadovoljava sama činjenica da je objavljivan iako piše loše, glupave i samo njemu razumljive priče. On bi i da svoju biografijicu okreči.

U posljednjem tekstu, naoko šarmantnog naslova, „Mick Jagger i Savez komunista“, govori o više tema a završna poenta te bljutavosti govori o njegovoj dugogodišnjoj ljubavi prema „zapadnjačkoj muzici“. Koju je on 60-tih godina slušao u mjesnoj zajednici „ilegalno da ih partijci ne uhvate“. Posebno je opasan bio izvjesni „drug Danilo“.

Ta tužna i žalosna novinska storija dalje se nastavlja još ljigavije „kad su primani u partiju“. Nije primljen jer, prema ocjeni odgovornih, „puno sluša zapadnu muziku“. To mu je očigledno učinilo sitno pa je dodao i njegov sadašnji, drčniji stav: „i danas ne bi prošao pred tom istom komisijom“ jer valjda i dalje luduje za Rolling Stones-ima.

Teško je povjerovati da odraslo čeljade od preko 60 ljeta piše ovakve stupidarije, bez ikakvog smisla i konteksta i da pride neko to objavljuje sve sa naslovom, podnaslovima i slikom.

Teško je povjerovati da odraslo čeljade od preko 60 ljeta piše ovakve stupidarije, bez ikakvog smisla i konteksta i da pride neko to objavljuje sve sa naslovom, podnaslovima i slikom.

Junak čemerno besmislenih događaja

Naravno, moguće je da se sve desilo kako i piše. Čak i bezbojne, dosadne i tupe životne storije imaju pravo na svoju istinu. Ali pitanje je - koja je svrha sad to javno pominjati, time se baviti ili pridavati poseban značaj. Uzeti neku besmislenu ličnu epizodu bez drame ili suštinskih posljedica, umetnuti se čak za junaka tog čemera od događaja to može samo biće lišeno ikakve svijesti o vremenu u kojem je živio.

Nije to bio prijatan sistem niti su svi drugovi bili bezazleni. Postoji na hiljade teških i mučnih priča iz tog vremena ali nijedna ne pripada Pavlu Pavloviću.

Pozadina ovog „opričavanja sukoba sa sistemom“ mnogo je dublja. Pavle Pavlović napisao je u listu As 1984. godine jedan, rijetko odvratan tekst u historijatu BH štampe.

Zabranjeno pušenje, grupa u usponu nakon svoje prve ploče - Das ist Walter, u junu 1984. - postaje jugoslovenska atrakcija i onda događaj sa jednog koncerta u Rijeci, prepričan, stiže u Sarajevo. Krajem novembra 1984. na koncertu u Rijeci, nakon što im se pokvarilo pojačalo, pjevač benda Nele Karajlić, kad je doneseno novo, pred 2500 raspoloženih posjetilaca, objašnjavao je kašnjenje koncerta: „E raja, izvinite šta smo malo kasnili, crk'o nam je Marshall!“ pokazujući rukom na pojačalo. Shvaćeno kao izrugivanje sa Titom ubrzo je eksplodirala jedna od žešćih afera bivše zemlje. Glavna medijska paljba na članove Zabranjenog pušenja, koja ih je koštala godinu dana javne izolacije, zabrane emitovanja u BH medijima, povremene blokade koncerata i desetine privatnih problema, uhođenja i sumnjičenja stiže iz samog Sarajeva. Od jednog optužujućeg, pogubnog teksta u Oslobođenju i serije napada, optuživanja u Venu do, kako se to tada zvalo angažovanog komentara - ljubitelja zapadnjačke muzike - koji prilažem iz naše arhive.

Znam da je ovo što sam napisao u mnogočemu uzaludno, ali jednostavno nisam mogao da prešutim da nekadašnja novinarska bijeda koja je talentovanim ljudima ovdje zagorčavala život, današnjoj se publici, koja o tome pojma nema, predstavlja kao stara žrtva jednog davno umrlog sistema.