Nedavna presuda zagrebačkog Općinskog suda, kojom je istaknuti intelektualac, univerzitetski profesor u Rimu i poznati pisac i polemičar, Predrag Matvejević, zbog klevete drugog pisca (Mile Pešorda) osuđen na uvjetnu kaznu zatvora pet mjeseci, Hrvatskoj je donijela više štete nego koristi. Štete su mahom na političkom planu, a minimalne koristi

Nikad se ne zna šta tu ima dobro - i kad je baš sve loše!

Ova stara dosjetka i pouka vjerovatno je narodu služila kao utjeha kad ga zadesi kakva nesreća, ali pokazala se u nebrojeno slučajeva i kao sasvim tačna pretpostavka.

Da li je takva mogućnost i danas na vidiku?

Nedavna presuda zagrebačkog Općinskog suda, kojom je istaknuti intelektualac, univerzitetski profesor u Rimu i poznati pisac i polemičar, Predrag Matvejević, zbog klevete drugog pisca (Mile Pešorda) osuđen na kaznu zatvora pet mjeseci, koja se neće izvršiti pod uvjetom da ne ponovi isto ili ne načini drugo krivično/kazneno djelo u roku od dvije godine, upravo je takva (ne)prilika pošto je prethodno, tokom tri sedmice, Hrvatskoj donijela više štete nego koristi. Štete su mahom na političkom planu, a minimalne koristi, ako ih uopće i ima, na pravosudnom. Bar tako misle oni rijetki «branioci» sudske nezavisnosti koji tvrde da se u ovom slučaju sud «uspješno odupro» bilo kakvoj i bilo čijoj veličini i da je «samo sudio po zakonu».

Krivo postavljena tema

Ova krajnje sporna presuda zagrebačkog prvostepenog suda, objavljena 2. novembra/studenog, izazvala je brojne komentare i polemike na prostorima bivše nam zajedničke države. Pri tome, u ovoj raspravi, kao nikad dosad, nacionalne i državne granice gotovo da i nisu igrale nikakvu ulogu.

Najviše je, prema očekivanju, onih koji su ovu presudu ocijenili kontroverznom (blago rečeno), veliki je broj polemičara koji su je osudili kao totalno neodrživu i besmislenu, a tek mali broj onih koji su je pozdravili (dijelom ljudi u pravosuđu i oko pravosuđa, ali ponajviše politički i ideološki istomišljenici sa tužiteljem).

Koliko je ova javna rasprava u samoj Hrvatskoj poprimila krivi tok već u samom početku vidjelo se najbolje iz široko gledanog programa Hrvatske televizije pod imenom «Otvoreno» koji je, nekoliko dana nakon objavljene presude, u cjelini bio posvećen upravo ovoj temi. Što zbog loše postavljene teme i još goreg vođenja tog programa (Hloverka Novak-Srzić), a što zbog odabira gostiju - dijelom i na osnovu njihova političkog opredjeljenja - cijela emisija pretvorila se u lošu predstavu u kojoj su se uglavnom iznosili argumenti za i protiv Predraga Matvejevića i Mileta Pešorde.

Suštinski problem, međutim, nije u tome ko je za jednu ili za drugu ličnost iako, kad se cijela stvar ogoli do kraja, ni ta tema ne može ostati sasvim po strani. Naime, ako se ova presuda prihvati kao društvena mjera vrednovanja intelektualca, onda je nesumnjivo ono što je u ovom slučaju i porazno: država (sud) kažnjava zatvorom onoga koji se cijelim svojim angažmanom, pa i «spornim» tekstom («Naši talibani», objavljen 10. novembra/studenog 2001. u Jutarnjem listu, autor Predrag Matvejević), bori protiv velikih i malih diktatura, gaženja ljudskih prava, uključujući i prava neistomišljenika, protiv sijača otrova i vatrenih jezikomrzaca. I, po logici stvari, nagrađuje upravo onoga ko se sam bavio nečasnim poslom dijeljenja domoljuba i lijepljenjem etiketa izdajništva.

Novinare novčano i zatvorom kažnjavaju i drugi

Ključno pitanje koje je ova presuda morala izbaciti u prvi plan, dakle, nije zašto je kažnjen Predrag Matvejević (što je, ipak, samo po sebi nonsens i neodrživo), već zašto za navodnu ili stvarnu klevetu uopće postoje kazne zatvora?! Makar i uvjetnog. Napokon, zašto uopće postoji krivična/kaznena odgovornost? Problem, dakle, nije u sudijama, iako bi se i o tome dalo govoriti, već u zakonima. U konačnici, u vlasti koja donosi takve zakone.

Koliko je ovo aktuelno i važno pokazalo se vrlo brzo nakon erupcije ovog slučaja, brže nego što su i najveći optimisti ili pesimisti (zavisno od njihove podjele u prethodnoj polemici) i očekivali, jer kazna zatvorom već prijeti i drugim poslenicima javne riječi. Ovog puta, novinarima. Samo petnaestak dana iza ove presude, naime, riječki je Općinski sud takođe donio sličnu presudu novinarki Novog lista Slavici Mrkić-Modrić, koja je prošla «malo blaže»: dva mjeseca zatvora, s uvjetnim rokom odgode od godinu dana! Opet zbog navodne klevete u tekstu satiričnog sadržaja!

Ovo je posljednja presuda ove vrste u Hrvatskoj ali, uz Matvejevićevu, tek je jedna među brojnim: samo u ovoj godini bile su još tri (Ljubici Letinić, Vladimiru Matijaniću i Robertu Franku).

Istina, nijedan novinar još nije strpan u zatvor, ali ako ovako ostane, ni to nije isključeno. A možda i jeste isključeno – ukoliko novinari «pripaze šta rade»?! Smisao zatvorskih kazni za navodne klevete, uvjetovanih na godinu ili dvije, bez sumnje i jeste bio (kod mnohij, i ostao!) u tome da se novinarima, piscima i publicistima začepe usta. Na dovoljno dugačak rok!

Ali, takvu praksu nema samo Hrvatska. U Crnoj Gori takođe i danas postoji krivična odgovornost za klevetu, ali – za utjehu – novinari i publicisti ne mogu po samoj presudi završiti u zatvoru i platiće, ako budu osuđeni, «samo» novčanu kaznu, koje znaju biti poprilično visoke. Crnogorski novinar Veselko Koprivica osuđen je 10. juna/lipnja ove godine na novčanu kaznu od deset hiljada eura(!), uz dodatno plaćanje sudskih troškova. Prije toga, kolumnista Andej Nikolaidis osuđen je da za klevetu nanesenu Emiru Kusturici državi plati četiri hiljade eura. Ako ipak ne plate, slijedi zatvor!

Ovakvu praksu uporno brani i Srbija, s tim što uz novčano kažnjavanje novinari, po nedavnoj izjavi predsjednika Prvog općinskog suda u Beogradu, u zamjenu mogu otići na izdržavanje zatvorske kazne. «Zakon propisuje kazne od 10.000 do milion dinara», kaže Miodrag Majić (Dnevnik, Novi Sad, 16.11.2005). «Novčane kazne do 700.000 dinara mijenjaće se kaznom zatvora do šest mjeseci.» Slično je i u Sloveniji i u Makedoniji.

U krivičnu/kaznenu odgovornost, uz to, u svakoj od ovih zemalja postoji i mogućnost parničnog postupka u kojem tužitelj može zahtijevati i nadoknadu štete za duševne boli i povredu privatnosti, ugleda i dostojanstva. Mogućnost koja se obilato koristi.

Prihvatljiva samo potpuna dekriminalizacija

Samo Bosna i Hercegovina od novonastalih zemalja na ovom prostoru - koja inače u mnogo čemu zaostaje - prednjači u ovoj oblasti: jedino je u njoj, s skladu sa preporukama Vijeća Evrope i Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, provedena potpuna dekriminalizacija klevete. Dakle, nema krivične/kaznene odgovornosti, već samo građanska odgovornost i, u slučaju osude, samo plaćanje odštete. Zatvorska kazna, kao i novčana, koja se plaća državi, isključeni!

Hrvatska bi, kako premijer i ministrica pravosuđa ovih dana najavljuju, mogla biti sljedeća koja će slijediti primjer Bosne i Hercegovine. 

Tražiće se, kaže Vesna Škare-Ožbolt, «nova dekriminalizacija klevete po francuskom modelu» (Novi List, 20.11.2005.) u kojem su novčane kazne od 25.000 do 35.000 eura. Ali, najava ostavlja više pitanja nego odgovora: kakva je to, uostalom, nova kad dosad i nije bilo dekriminalizacije? Da je bilo, sudovi sasvim sigurno ne bi mogli  presuđivati zatvorske kazne. Ako se, pak, misli ukinuti mogućnost kažnjavanja zatvorskim kaznama a ostaviti novčane, to i nije neki napredak. Pogotovo ako osuđeni odbije da plati novčanu kaznu, ona će se po sili zakona pretvariti u kaznu zatvora. Ili će se, možda ima i takvih planova, da se malo našalimo - ukinuti? Ili ćešto je vjerovatnije, ministrica pravde ponovno, kao što je to učinila prošle godine u slučaju osude glavnog urednika lokalne novine iz Slavonskog Broda, iz svog džepa plaćati novčane kazne za novinare?

Samo je potpuna dekriminalizacija – izbacivanje klevete i uvrede iz Krivičnog/kaznenog zakona - pravo rješenje. Iako, i u praksi takvog rješenja, nije sve ni blizu idealnog. Ali, o tome drugi put.